V. G. Zebald izbliza: Šta je nateralo Maksa da počne da piše u 45. godini (II deo) Kada mislim na Nemačku, osećam se kao da mi neka vrsta ludila obitava u glavi, piše V. G. Zebald.

V. G. Zebald foto: Promo/New Directions

Vinfridu Georgu Zebaldu, jednom od najznačajnijih savremenih nemačkih pisaca, saznanje da mu je otac bio niži oficir nacističke vojke povuklo je unutrašnji okidač pobune protiv ćutanja o prošlosti zemlje u kojoj je rođen. Ratna i poratna prošlost postale su jedna od centralnih tema njegovog dela, ali bi bilo nedovoljno posmatrati ga isključivo kao pisca književnosti Holokausta, jer mu je zamah znatno širi. Ranih sedamdesetih Zebald sepreselio  u Englesku, u Mančesteru je doktorirao studijom o romanima Alfreda Deblina, a u petoj deceniji života počeo je da piše i svoja književna dela. Za života je objavio zbirku pesama Posle prirode (1988), a potom prozna dela Vrtoglavica (1990), Iseljenici (1992), Saturnovi prstenovi (1995) i Austerlic (2001), kao i knjigu eseja Vazdušni rat i književnost (1999). Knjige su mu žanrovski teško odredive, a bio je viđen za Nobelovu nagradu. Poginuo je u 57. godini, 14. decembra 2001, u saobraćajnoj nesreći. Dve godine pre toga, pisac i izdavač Džejms Atlas posetio je Zebalda, za prijatelje Maksa, u njegovom domu u Noriču i o tome objavio tekst “V. G. Zebald: Portret” u Paris rivjuu. Prenosimo Atlasov tekst ovde povodom dve decenije od Zebaldove smrti. (Oprema je redakcijska, a prvi deo može se pročitati ovde.)

***

Saturn je, formalno gledano, sličan Iseljenicima: upečatljive fotografije ljudi i pejzaža opisanih u tekstu; razbacane, skoro slobodnim asocijacijama nanizane meditacije i duge gatalačke rečenice razvijaju se sporim zmijskim čarom; glas zamišljene osobe u prvom licu. Ali narator je unekoliko prisutniji, malo istureniji kao književni lik, poput onih u Zapisima iz podzemlja Dostojevskog ili Kafkinog Gregora Samse, sa kojim se poredi. Kada sam prokrčio sebi put kroz stranice gusto nabijene aluzijama, pala mi je napamet Malarmeova tvrdnja da sve na svetu postoji da bi bilo stavljeno u knjigu. Pustošeća bolest holandskog bresta, životni vek svilene bube i promene u društvu izazvane razvojem industrije svile u osamnaestom veku, pa i pet stranica diskursa o psihologiji i migracijskim navikama haringe, sve to dospelo je na Zebaldov razboj. Lajtmotiv koji povezuje njegove digresije i izlete u prošlost u Saturnovim prstenovima isti je onaj koji dominira Izgnanicima – ”prizori destrukcije, sakaćenja, skrnavljenja, izgladnjivanja, vatrene stihije”. Nije to baš lepa slika.

***

Zebaldovo samoizgnanstvo čini ga egzotičnim – “Koliko nemačkih pisaca živi u Istočnoj Angliji?”, primećuje ali ga čini i reprezentativnim primerom. Od Eliota u Engleskoj do Džojsa u Parizu i Nabokova u Americi, pisci koji prevlađuju savremenim kanonom bili su u suštini bez države, građani prostora za koji nije potreban kulturni pasoš; Džordž Štajner je ovo stanje nazvao “beskućnost”. Ili, kako mi to kaže sam Zebald na njegovom povremeno nespretnom, ali nepogrešivo preciznom, engleskom: “Paradigmatično je da postmoderni pisci često rade na lingvističkim granicama”.

U takvo iskustvo Zebald je uneo prozu tako lapidarnu, tako partikularnu, toliko krcatu detaljima da izaziva utisak fotografije. “Čuo sam zvuk drvenarije iz stare zgrade od balvana, koja se raširila na žegi tokom dana i sada se skupljala deo po deo, škripeći i ječeći”, piše on u Saturnovim prstenovima, prisećajući se noći provedene u gostionici u provinciji. I nastavlja:

U pomrčini nepoznate sobe, oči su mi nehotice pogledale u pravcu odakle je došao zvuk, tražeći pukotinu koja se možda pružala duž niskog plafona, tačku gde je kreč opao sa zida ili se malter okrunio iza oplate. A ako bih zatvorio oči na neko vreme, osećao bih se kao da sam u kabini broda na pučini, kao da se cela zgrada podizala na vrh talasa, malo se cimnuvši na kresti, a onda se, uz uzdah, spuštala ka dubini.

Kao njegov veliki bezdomni prethodnik u svom čuvenom predgovoru Crncu sa Narcisa, on želi “pre svega, da te natera da vidiš”.

***

Drugi su pre mene bili opčinjeni Zebaldovim delom. Broširano izdanje Iseljenika donosilo je nadahnute blurbove Suzan Zontag i A.S. Bajat, a pojavila se i na nekoliko lista najboljih knjiga u 1997. godini koje su sastavili pisci.

Ali u Americi jedva da je neko koga sam upitao za Zebalda čuo za njega; knjiga kao da je kružila slično samizdatu, iz ruke u ruku. (Ja sam za nju čuo od prijatelja.) Poput Čitača Bernharda Šlinka, malog dragulja od romana o ljubavnom odnosu u nacističkoj Nemačkoj i njegovim jezivim posleratnim odjecima, Zebaldovo remek-delo došlo je do čitalaca na stari dobri način, bez publiciteta i udaranja u bubnjeve njegovog izdavača, ugledne kuće koja nastoji da se fokusira na poeziju. Delovalo je da niko ne zna mnogo o autoru.

Kada sam njegovu agentkinju iz Londona, Viktoriju Edvards, pitao kakav je Zebald, rekla mi je da se nikada nije srela sa njim. Kao peripatetički pripovedač, voleo je da ide u šetnje po svakakvom vremenu; dvaput kada sam pozvao, njegova žena rekla mi je da je bio “napolju sa psima”. Ideja o književnom portretu ga je zbunila. “Drago mi je da su Vam se dopali Izgnanici i prilično sam zaprepašćen Vašim predlogom da dođete čak ovamo da biste pričali sa mnom”, napisao je u odgovoru na moju molbu za intervju.

Saturnovi prstenovi foto: Promo

Ispostavilo se da je bio manje neprijatan nego što sam očekivao.

Kada sam tog jutra stigao u Norič vozom iz Londona, Maks me je čekao na izlazu. Prepoznao sam ga sa fotografije sa poleđine Iseljenika. Isprva je bio stidljiv dok smo se vozili noričkim ulicama u njegovom starom “pežou”, ali je ubrzo postao pričljiviji, pokazujući mi normansku katedralu iz 11. veka čiji se toranj izdiže beskrajno nad gradom, pa nastavljajući o svom odnosu prema izdavačima, agentima, avansima, što je uobičajena neobavezna priča pisaca.

“Moji izdavači mi kažu da su prodali prava za prevode u Francuskoj ili Italiji – ‘Dođemo vam 500 funti’ – i posle o tome ne čujem više ni reč”, požalio se, gunđajući kao novinar u restoranu Kod Elejn. Zatekao me je tom praktičnošću. Na tih i nenametljiv način, krije čelični ego i ne plaši se da se upusti u javnu debatu o visoko osetljivim temama. Kada je prošle godine u Cirihu održao niz predavanja o istoriji savezničkih vazdušnih napada na Rajh, kaže, to je izazvalo brojne i oštre napise u nemačkim medijima. “Osetio sam se kao da sam pogodio u živac”, rekao je bez primetnog kajanja.

“Vazdušni rat i književnost” V. G. Zebalda foto: Promo

Zebaldova kuća, Rektorat, viktorijanska je građevina od crvene cigle sa visokim prozorima i podrezanom živom ogradom i travnjakom u ćorsokaku u predgrađu na rubu Noriča. Renovirao ju je sam, svojom rukom, više od pet godina. Doterana i uredna, deluje kao prava antiteza njegovoj mračnoj, apokaliptičnoj prozi.

Dok smo se smeštali u njegovu radnu sobu da bismo razgovarali, kroz prozor se videla njegova supruga, Uta, zgodna plavuša u pedesetim godinama – upoznali su se kao studenti na Univerzitetu u Frajburgu – kako kosi travnjak motokultivatorom. Moris, njihov veliki crni pas, dremao je na jastučetu. Starostavnost sobe pune tomova nemačke književnosti pažljivo složenih na police; zaslepljujuće beo ćilim; kožna fotelja i kauč; šporet na drva ofarban u boju vatrogasnog vozila malo su me, iz nekog razloga, unervozili.

Jedini nagoveštaj ekscentričnosti bio je niz šešira okačenih na zid: podsetili su me na neku od onih tmurnih, praznih muzejskih instalacija Jozefa Bojsa, gde je nekad živi oblik predstavljen starim kaputom ili komadom krzna. Inače bi mogao da bude buržujski vlasnik prodavnice u svom domu u predgrađu. “Pokušavam da živim normalnim životom”, kaže mi – i to, u krajnjoj liniji, i čini. Uta, koja nam donosi čaj i kolačiće, prijatna je i prijateljski nastrojena; Zebaldova ćerka, Ana, dvadesetšestogodišnjakinja, učiteljica je i živi u blizini. “Nju uopšte ne zanima ono što radim”, nastavlja Zebald.

Pitam ga za rečenicu iz Iseljenika koja mi se urezala. “Kada mislim na Nemačku, osećam se kao da mi neka vrsta ludila obitava u glavi”. Pedesetih i ranih šezdesetih, objašnjava on, dok je odrastao, na eru nacizma gledalo se kao na skoro normalnu epizodu nemačke istorije. “Moj otac je 1939. bio nezaposlen. Imao je sreće, tako je gledao na to, da bude primljen u vajmarsku Vojsku od stotinu hiljada ljudi. Kada biste bili uključeni u to, imali biste izgleda, posao”. Njegov otac borio se u invaziji na Poljsku, a nakratko je bio držan u francuskom logoru za ratne zarobljenike pred kraj rata, ali je retko govorio o svojim iskustvima. Zebaldovo detinjstvo bilo je, kako sam kaže, obično. “Nikada nisam ni o čemu mnogo razmišljao. Inklinirao sam čitanju”, kaže, akcentujući tu reč francuski, “ali sam po svemu ostalom bio kao i svi drugi – skijanje i sve drugo”.

Strogost akademskog diskursa sprečavala me je da kažem ono što sam hteo da kažem ili da bar istražim one stvari koje su mi zapadale za oko. Svi su izbegavali bilo kakvu vrstu problema o kojima je trebalo razgovarati. Stvari su držane pod tepihom u slušaonicama kao i kod kuće. Meni to nije bilo dovoljno.

Svoje roditelje predstavio je surovo ih portretišući kao malograđanske buržuje. “Moj otac bio je kancelarijski službenik do pedesetih, a onda se ponovo priključio vojsci. Rano se penzionisao, kao što se radi u toj profesiji, i poslednjih 40 godina nije radio ništa, sem što je čitao novine i komentarisao naslove. Kritičkog je uma i sasvim izričito iznosi stavove o najvažnijim temama dana”. Šta misli o delu svog sina? “Pokazao je izvesno zanimanje kada je na to skrenuta pažnja javnosti; tada je delovao izuzetno zadovoljno”. Zebald je tek po upisu na Univerzitet u Frajburgu postao svestan neizrečenog bagaža ratne prošlosti.

Uslovi za studente bili su jako loši”, seća se on. “Nemački fakulteti su u to doba bili nereformisani, potpuno prevaziđeni, sa manjkom izvora. Sedeli biste na predavanjima sa 1.200 drugih ljudi i nikada ne biste razgovarali sa predavačima. Biblioteke praktično nisu postojale”. Ali ono što ga je mučilo više od pretrpanih slušaonica bila je zavera ćutnje oko nacističke prošlosti.

“Svi moji profesori dobili su poslove tokom vladavine smeđih košulja i samim tim bili su kompromitovani, bilo time što su aktivno podržavali režim ili su mu bili saputnici ili su na neki drugi način ćutali. Ali strogost akademskog diskursa sprečavala me je da kažem ono što sam hteo da kažem ili da bar istražim one stvari koje su mi zapadale za oko. Svi su izbegavali bilo kakvu vrstu problema o kojima je trebalo razgovarati. Stvari su držane pod tepihom u slušaonicama kao i kod kuće. Meni to nije bilo dovoljno”.

Prebacio se na univerzitet u Švajcarskoj, a onda se prijavio za radno mesto predavača u Mančesteru. “O Mančesteru nisam znao ništa. Jedva da sam znao engleski i nisam nameravao da ostanem. Mislio sam da ću tamo ostati samo jednu godinu”.

Zebald u Iseljenicima živo prenosi sećanja na svoj dolazak u tu čađavu industrijsku metropolu noćnim letom iz Klotena.

Kada smo konačno prošli Francusku i Kanal, utonule u tamu pod nama, zurio sam dole začuđen mrežom rasvete koja se protezala od južnih rubova Londona do Midlendsa, njihovim narandžastim natrijumskim bleskom, prvim znakom da ću od sada živeti u drugom svetu… Do sada je već trebalo da možemo da razaberemo opruženo telo Mančestera, pa ipak se nije se moglo videti ništa do slabašno svetlucanje, kao iz vatre skoro zatrpane pepelom. Ćebe magle izdignute iz močvarnih ravnica koje su dopirale sve do Irskog mora prekrilo je grad, grad pružen preko hiljadu kvadratnih kilometara, sagrađen od bezbrojnih cigala i naseljen milionima duša, mrtvih i živih.

Zebald je počeo da piše u četrdeset petoj godini. “Posao mi je bio veoma zahtevan. Nikada nije bilo vremena za pisanje”. Pitam ga da li je ikada išao na terapije: njegovi radovi toliko su očigledno nasumični po načinu na koji skaču sa teme na temu da deluju kao tok slobodnih asocijacija. “Nikad nisam bio ni blizu tome”, odgovara. “Moja terapija sastoji se od čitanja drugih slučajeva”. Ali tokom sedamdesetih i osamdesetih provodio je leta u psihijatrijskoj klinici nedaleko od Beča, na nekoj vrsti terapijskog odmora od striktnosti predavanja, što mu je takođe služilo kao istraživanje; direktor, Leo Navratil, podsticao je svoje pacijente da crtaju ili slikaju, a objavio je i knjigu poezije jednog od njih, Ernsta Herbeka, koju je Zebald ocenio kao “zapanjujuću”.

Mislio sam da će mi pomoći da razumem neke od osnova kreativnih stanja ako odem tamo”, nastavlja on. Nije išao kao pacijent? “O, ne, ne. Pisanje po sebi je ludačko zanimanje: teško, kompulsivno, uglavnom neprijatno. Uvek je tu potreba da se shvati kako je nešto stvoreno, da se pronikne u skrivene slojeve; ali bilo bi mi teško da napišem bilo šta ispovedno. Radije posmatram putanje života drugih koje se ukrštaju sa putanjama pojedinca – uradite to preko drugih pre nego da se eksponirate u javnosti…”

Sutra: V. G. Zebald izbliza (III): Živi susret sa slikama sa stranica knjiga

Priredio i preveo: Matija Jovandić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: