Ursula K. Le Gvin: Pitanje koje mi najčešće postavljaju (1) Milenijum je došao i prošao, a mi se i dalje plašimo zmajeva, piše Ursula K. Le Gvin, najznačajnija autorka (naučne) fantastike u "Pitanju koje mi najčešće postavljaju".

Ursula K. Le Gvin (21. oktobar 1929 – 22. januar 2018), najpoznatija po Levoj ruci tame i knjigama iz serijala Zemljomorje, tokom više od šest decenija duge karijere objavila je više od 20 romana i više od stotinu priča, dospevajući u sam vrh svetske spekulativne proze. Pored toga, pisala je poeziju, književnu kritiku i knjige za decu, a objavila je i dvadesetak zbirki eseja i intervjua. Svoje predavanje, održano pre dve decenije u Portlandu i Sijetlu, čije delove je unosila kasnije u svoje knjige o pisanju, objavila je u celosti pod nazivom “Pitanje koje mi najčešće postavljaju” u knjizi Talas u umu (2004), odakle ga ovde prenosimo u tri dela.

***

Pitanje koje se najčešće postavlja piscima fikcije je: odakle vam ideje? Harlan Elison godinama je govorio da ideje za priče dobija iz firme za poručivanje poštom iz Šenektedija.

Kad ljudi pitaju “odakle vam ideje”, ono što neki od njih zaista žele da znaju je i-mejl adresu te firme iz Šenektedija.

Drugim rečima: oni žele da budu pisci, jer su pisci bogati i slavni; i znaju da postoje tajne koje pisci znaju; i znaju da bi, ako bi samo sazali te tajne, tu mističnu adresu u Šenektediju, bili Stiven King.

Pisci su, onako kako ih ja znam, siromašni, nepoznati, a ne bi bili u stanju ni da sačuvaju tajnu ako bi je imali. Pisci su rečiti ljudi. Oni govore, oni brbljaju, oni blebeću. Oni se stalno jadaju o tome što pišu i o tome koliko je to teško, oni drže radionice pisanja i pišu knjige o pisanju i drže predavanja o pisanju. Pisci sve kažu.

Ako bi mogli početnicima da kažu odakle im ideje, oni bi to uradili. U stvari, oni to i rade, stalno. Neki od njih su zaista postali donekle bogati radeći to.

Šta to ti kako-da-pišete pisci kažu o dolaženju do ideja? Oni govore stvari poput: slušajte razgovore, pribeležite zanimljive stvari koje čujete ili pročitate, vodite dnevnik, opišite likove, zamislite komodu i opišite šta je u njoj da, da, ali to je sve rad. Svako može da radi. Ja želim da budem pisac. Koja je adresa u Šenektediju?

Pa, tajna pisanja je u pisanju. To je tajna jedino ljudima koji ne žele da je čuju. Pisac postaješ pisanjem.

***

Pa zašto bih uopšte pokušavala da odgovorim na ovo blesavo pitanje? Odakle crpete ideje? Zato što je ispod blesavosti pravo pitanje, na kakvo ljudi zaista žele da čuju odgovor – veliko pitanje.

Umetnost je zanat: sva umetnost je uvek i suštinski zanatski rad; ali u pravom umetničkom delu, pre i posle zanata, neka je suštinska, trajna srž bića, ono na čemu se zanatski radi, i otkriva, i oslobađa. Skulptura je u kamenu. Kako to umetnik pronalazi, vidi, pre nego što postane vidljivo? To je pravo pitanje.

Jedan od mojih omiljenih odgovora je ovakav: neko je pitao Vilija Nelsona kako je došao do svojih melodija, a on je rekao: “Vazduh je pun melodija, ja samo posegnem i uberem je”.

Sad to više nije tajna. Ali jeste slatka misterija.

I istinska. Istinska misterija. Eto šta je to. Za pisca, pripovedača, svet je pun priča, a kad je priča tu, tu je, samo posegneš za njom i ubereš je.

A onda bi trebalo da budeš u stanju da je pustiš da se ispriča.

Prvo treba da budeš u stanju da čekaš. Da čekaš u tišini. Čekaj u tišini, i osluškuj. Slušaj melodiju, viziju, priču. Ništa grabljenje, ništa požurivanje, samo čekaj, slušaj, budi spreman za nju kad naiđe. To je čin poverenja. Veruj u sebe, veruj u svet. Umetnici kažu: svet će mi dati ono što mi je potrebno, a ja ću biti u stanju da to iskoristim kako treba.

 

Spremnost ne gramzivost, ne pohlepa spremnost; volja da se čuje, da se sluša, sluša pažljivo, da se jasno vidi, vidi tačno da se pusti da reči budu prave. Ne skoro pa prave. Prave. Da znaš kako da stvoriš nešto iz vizije, e to je veština, tome služi vežba. Jer biti spreman ne znači samo sedeti tek tako, čak i ako izgleda da pisci uglavnom rade samo to.

Umetnici neprekidno vežbaju svoju veštinu, a pisanje je umetnost koja podrazumeva dosta sedenja. Vežbanje skala i prstiju, skiciranje olovkom, beskrajno nedovršene i odbijene priče… Umetnik koji vežba zna razliku između probe i izvođenja, kao i ključnu vezu između ta dva. Darovi onih naizgled protraćenih sati su strpljenje i spremnost, dobar sluh, oštro oko, vešta ruka, bogat rečnik i gramatika. Sam bog zna odakle potiče talenat, ali zanat potiče iz vežbe.

Uz taj alat, te instrumente, kroz to vredno sticano majstorstvo, tu veštinu, umetnici daju sve od sebe da puste “ideju” – melodiju, sliku, priču da prođe bistra i neizobličena. Izbistrena od nesposobnosti, nezgrapnosti, amaterstva. Neizobličena konvencijama, modom, nazorima.

Ovo je veoma radikalan posao, to bavljenje idejama kakve dobijate ako ste umetnici i svoj posao shvatate ozbiljno, to oblikovanje zamisli u medij reči. To je nešto što najviše volim da radim na svetu, a zanat je ono o čemu volim da govorim kada govorim o pisanju i mogla bih drage volje o tome letnji dan do podne. Ali pokušavam da govorim o tome odakle zamisao, stvar na kojoj radite, odakle izvire “ideja”? Dakle:

Vazduh je pun melodija.
Komad stene pun je statua.
Zemlja je puna slika.
Svet je pun priča.

Kao umetnik, verujete u to. Verujete da je tako. Znate da je tako. Znate da će vam vaše iskustvo, kakvo god ono bilo, dati materijala, “ideja” za vaš rad. (Odavde ću izostaviti muziku i likovne umetnosti i držati se pripovedanja, jedinoj stvari o kojoj zaista znam sve, iako mislim da je svim umetnostima izvor isti).

U redu, ove “ideje” – šta ta reč znači? “Ideja” je stenografski način da se kaže građa, glavna tema, teme, o čemu se u priči radi. Ono o čemu je priča. Ono što jeste priča.

Ideja je čudna reč za imaštanu stvar, ne apstraktnu, nego veoma konkretnu, ne u glavi, nego ovaploćenu. Kako god, ali ideja je reč za koju smo zapeli. A nije baš sasvim neprimerena, jer je imaginacija racionalna sposobnost.

Izgleda da smo mi jedine životinje koje umeju da lažu.

“Dobila sam ideju za priču iz jednog sna…”; “Nisam imala dobru ideju za priču celu godinu…”; “Evo me gde sedim pola jutra, preplavljena idejama i vizijama, i tako dalje, i ne mogu da ih izrazim, nedostaje mi pravi ritam…”

Ovu poslednju rečenicu napisala je Virdžinija Vulf 1926. godine u pismu prijateljici spisateljici; i vratiću joj se na kraju, jer ono što ona kaže o ritmu zadire dublje od bilo čega drugog što sam ikada pomislila ili pročitala o tome odakle izvire umetnost. Ali pre ritma, moram da kažem nešto o iskustvu i mašti.

Odakle piscima ideje? Iz iskustva. To je očigledno. I iz mašte. To je manje očigledno.

Fikcija proističe iz delovanja mašte na iskustvo. Doživljaje oblikujemo u našoj svesti tako da oni imaju smisla. Primoravamo svet da bude koherentan da nam ispriča priču.

Ne rade to samo pisci; svi to radimo; radimo to stalno, neprekidno, da bismo preživeli. Ljudi koji ne mogu da svet pretvore u priču polude. Ili, poput male dece ili (možda) životinja, žive u svetu u kom nema prošlosti, nema drugog vremena do sadašnjeg.

Svest životinja je velika, sveta, stalno prisutna misterija. Mislim da životinje imaju svoje jezike, a to su sasvim verodostojni jezici. Izgleda da smo mi jedine životinje koje umeju da lažu. Mi umemo da pomislimo i kažemo nešto što nije tako, i nikada nije ni bilo, ili se nikada nije dogodilo, a moguće je. Umemo da izmislimo; umemo da pretpostavimo; umemo da zamislimo. Sve to se meša sa pamćenjem. I tako smo mi jedine životinje koje pričaju priče.

Majmun ume da pamti i ekstrapolira iz svog iskustva: jednom sam zario štap u taj mravinjak i mravi su se popeli na njega, tako da će se, ako ponovo zarijem štap u taj mravinjak, mravi možda ponovo popeti i mogu da ih poližem sa njega, njam. Ali samo mi ljudska bića umemo da zamislimo i da ispričamo priču o majmunu koji je zario štap u mravinjak i izvukao ga prekrivenog zlatnim prahom, što je jedan istraživač video i tako je počela velika zlatna groznica 1877. godine u Rodeziji.

Ta priča nije istinita. To je fikcija. Njena jedina veza sa stvarnošću je činjenica da neki majmuni zabijaju štapove u mravinjake i da je postoji mesto koje se nekada zvalo Rodezija. Ali nije bilo zlatne groznice u Rodeziji 1877. godine. To sam izmislila. Čovek sam, dakle lažem. Sva ljudska bića su lažovi; to je istina; morate mi verovati na reč.

*

Fikcija: mašta koja radi na iskustvu. Veliki deo onoga što smatramo svojim iskustvom, svojim sećanjem, svojim teškom mukom stečenim znanjem, svojom prošlošću, u stvari je fikcija. Ali nije to sad važno. Govorim o pravoj fikciji, pričama, romanima. Sve to dolazi iz piščevog doživljaja stvarnosti, menjanog, filtriranog, izobličenog, pročišćenog, preobraženog maštom.

“Ideje” dopiru iz sveta kroz glavu.

Meni zanimljiv deo tog procesa je prolazak kroz glavu, delovanje mašte na sirovu građu. Ali to je deo procesa sa kakvim mnogi ljudi nisu saglasni.

Kad je prva knjiga o Hariju Poteru – u kojoj su iskombinovane dve veoma poznate konvencije, britanska priča iz školskog života i siroče-sa-velikim-darom – dospela u zenit, mnogi kritičari obasipali su je pohvalama zbog njene originalnosti. I time pokazali svoje potpuno nepoznavanje obe tradicije koju knjiga sledi

Napisala sam pre mnogo godina tekst nazvan “Zašto se Amerikanci plaše zmajeva?” U njemu sam govorila o tome kako mnogi Amerikanci odbacuju i preziru ne samo očigledno maštovitu vrstu fikcije koju zovemo fantastikom, nego svaku fikciju, često racionalizujući svoj strah i prezir finansijskim ili regilijskim argumentima: čitanje romana je traćenje dragocenog vremena, jedina istinska knjiga je Biblija, i tako dalje. Rekla sam da su mnogi Amerikanci naučeni da “potiskuju svoju maštu, da je odbace kao nešto detinjasto ili feminizirano, neprofitno i verovatno grešno. Naučili su da se plaše (mašte). Ali uopšte nisu naučili da je kontrolišu”.

Napisala sam to 1974. godine. Milenijum je došao i prošao, a mi se i dalje plašimo zmajeva.

Ako se nečega plašite, pokušavate to da umanjite. Da infantilizujete. Fantastika je za decu – priče za malu decu ne treba to da shvatite ozbiljno. Ali fantastika je pokazala i da može da pravi pare. Morate to da uzmete zaozbiljno.

Kad je prva knjiga o Hariju Poteru – u kojoj su iskombinovane dve veoma poznate konvencije, britanska priča iz školskog života i siroče-sa-velikim-darom – dospela u zenit, mnogi kritičari obasipali su je pohvalama zbog njene originalnosti. I time pokazali svoje potpuno nepoznavanje obe tradicije koju knjiga sledi – one male, sa pričama iz školskog života, kao i one velike, tradicije koja potiče od Mahabharate i Ramajane, Priča iz 1001 noći i Beovulfa, Priče o majmunu, srednjovekovnih povesti i renesansnih epova, preko Luisa Kerola i Kiplinga do Tolkina, Borhesa, Kalvina i Ruždija i nas ostalih: tradicija, oblik književnosti koja zaista ne može da bude odbačena kao “zabava”, “velika radost za dečicu” ili “pa, dobro, bar nešto čitaju”.

Kritičari i akademici već četiri decenije pokušavaju da sahrane najveća dela maštovite književnosti na engleskom. Ignorišu je, nipodaštavaju, stoje u velikim grupama gurajući je leđima samo zato što je se plaše. Oni se plaše zmajeva. Pate od Šmaugofobije. “O, ti užasni Orci”, bleje iz stada za Edmundom Vilsonom. Znaju da će, ako odaju priznanje Tolkinu, morati da priznaju da fantastika može da bude književnost i da će stoga morati da redefinišu šta je književnost. A tako su prokleto lenji da to urade.

Ono što većina naših kritičara i nastavnika zove “književnošću” i dalje je modernistički realizam. Svi drugi oblici fikcije vesterni krimići fantastika naučna fantastika ljubavni i istorijski romani regionalna književnost zovite to kako hoćete odbačeni su kao “žanr”. Poslati u geto. A to što je geto dvanaest puta veći od grada i trenutno u velikoj meri živahniji, pa šta? Magijski realizam, opet – to ih kopka; čuju Gabrijela Garsiju Markesa kako tiho gricka u temeljima kule bjelokosne, čuju sve te lude Indijance (američke kao i one indijske) kako igraju na tavanu Njujork tajms buk rivjua. Možda misle da će, ako sve nazovu postmodernizmom, to onda proći.

Misliti da je realistička fikcija superiornija od imaginarističke fikcije isto je što i misliti da je imitacija superiornija od invencije. U trenucima zlovolje pitam se da li ova proizvoljna, ali široko prihvaćena, krajnje puritanska tvrdnja ima veze sa popularnošću memoara i intimističkih eseja.

Ali to je stvar prave popularnosti, pravih sklonosti, a ne akademskog kanona: ljudi zaista žele da čitaju memoare i intimističke eseje, a pisci žele da ih pišu. Biće da sam ja u raskoraku s tim. Volim istoriju i biografije, naravno, ali kada porodični i lični memoari postanu dominantna narativna forma – pa, pretražila sam svoju dušu u potrazi za predrasudom i našla je. Više volim invenciju nego imitaciju. Volim romane. Volim izmišljene stvari.

Naše visoko vrednovanje priče nastale na osnovu ličnog iskustva moglo bi biti logičan nastavak toga što visoko vrednujemo realizam u fikciji. Ako je verno podražavanje proživljenog iskustva najveća vrlina fikcije, onda su se memoari približili savršenstvu više nego što bi fikcija ikada mogla. Imaginacija pisca memoara, podređena suvim činjenicama, služi tome da činjenice poveže estetski i da iz njih izvuče pouku ili lekciju, ali podrazumeva se da je zabranjeno da se izmišlja. Emocije će svakako biti pobuđene, ali teško i maštovitost. A nagrada za to je priznanje pre nego otkriće.

Istinsko prepoznavanje je istinska nagrada. Intimni esej je plemenita i teška disciplina. Ne prozivam je. Divim joj se i veoma je poštujem. Ali ne osećam se tu dobrodošlo. Ja nastavljam da tragam za zmajevima u ovoj zemlji, a ne nalazim nijednog. Ili ih samo nalazim prerušene.

Neki od najviše hvaljenih nedavno objavljenih memoara govore o odrastanju u siromaštvu. Beznadno siromaštvo, surovi očevi, nesposobne majke, zlostavljana deca, beda, strah, usamljenost… Ali da li samo nefikcija polaže prava na to? Siromaštvo, surovost, nesposobnost, disfunkcionalne porodice, nepravda, poniženje – od toga su upravo sačinjene priče uz ognjište, narodne priče, bajke, priče o duhovima i osveti iz groba kao i Džejn Ejr, i Orkanski visovi, i Haklberi Fin, i Sto godina samoće… Osnova našeg iskustva je tama i sva naša otkrića počinju u tami. Odatle neka od njih iskaču u plamenu.

Mašta može da preobrazi tamnu materiju života. A to je ono što počinje da mi nedostaje u mnogim intimističkim esejima i autobiografijama, ono za čim žudim: preobražaj. Da prepoznamo to da naš podeljeni, zajednički jad nije dovoljan. Želim da prepoznam nešto što nisam videla nikada pre. Želim da vizija izroni preda mnom, užasna i plamena vatra preobražavajuće mašte. Želim prave zmajeve.

Sutra; Ursula K. Le Gvin: Pitanje koje mi najčešće postavljaju (2)

Prevod: Matija Jovandić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: