Negdje nakon završetka koledža 1825, budući književnik Nathaniel Hathorne dodao je svom prezimenu slovo w i u povijest književnosti ušao kao Hawthorne. Stvarna promjena imena ili pisanje pod pseudonimom u književnosti nije ništa novo: Mark Twain, George Eliot, George Sand, George Orwell, Michel Houellebecq… popis izmišljenih imena ili pak pseudonima koje su pisci preuzimali, golem je. Razlozi za promjenu imena također su razni: od toga što muška imena bolje prolaze kod čitatelja do toga što se autorima čini da im pravo ime nije dovoljno zvučno. Hawthorne, međutim, nije imao sindrom Imbrice Špičeka iz Volovšćine ni potrebu da si čitanost potpomogne neobičnijim imenom. Uostalom, prezimenu je dodao jedno jedino slovo koje mu je tek za nijansu promijenilo izgovor. Kao da ga i nije doista želio promijeniti, nego samo dati sugestiju razlike. Mogli bismo se zapitati zašto onda mijenjati porodično ime tako da zapravo ostaje posve slično starom, toliko da bi svatko iole pametniji povezao prošle i sadašnje pripadnike loze ili se barem zapitao nisu li možda u rodu.
Hawthorne je osim po značajnom doprinosu romantizmu poznat i po kritičkom pristupu američkoj puritanskoj prošlosti koji je iznosio u svojim djelima. Sedamnaesto stoljećeu Novoj Engleskoj bilo je razdoblje kada su društvena pravila zahtijevala od pojedinca da život posveti vjeri u boga i radu. Jedan od kategoričkih imperativa bio je i seksualni moral: puritanci nisu trpjeli preljubnike. S druge strane, zahtjev zajednice da pojedincu u detalje određuje kako će živjeti dovodio je do toga da njeni članovi neprestano guraju nos u privatnost drugih. Takvo licemjerje i uskogrudnost puritanstva Hawthorne je posebno osudio u svojem najpoznatijem djelu Grimizno slovo u kojem je glavna junakinja, preljubnica, daleko veća moralna snaga od sitnih duša koje je prisiljavaju da nosi biljeg zbog grijeha.
Upravo je to moralizatorsko, uskogrudno društvo kakvo je opisao Hawthorne bilo poprište povijesnih salemskih suđenja vješticama. Nekoliko se djevojčica 1692. u Salemu počelo čudno ponašati. Danima su vrištale, krivile tijela i žalile se na ubode čemu liječnik nije mogao naći uzrok. Djevojčice su naposljetku izjavile da su ih začarale žene „upitnog morala“: seoska prosjakinja, jedna žena koja je rijetko dolazila u crkvu te jedna Afroamerikanka. Društvo ih je već ionako smatralo grešnima pa se činilo plauzibilnim da su upravo one krive. No optužnica se proširila i na uglednečlanove društva. Naposljetku je obješeno 19 ljudi, a nekoliko ih je umrlo u zatvoru zbog gladi, hladnoće i fizičkog zlostavljanja. Sud koji je donio presudu sastojao se od tri suca od kojih se jedan zvao John Hathorne. Hathorne – Hawthorne.
U Hawthornevo doba društvo više nije vjerovalo u vještice, a praksa osuđivanja za crnu magiju davno se bila izgubila. Međutim, taj je događaj ostao neizbrisiv dio američke povijesti, a tako i Hawthorneova obiteljskog nasljeđa. Nathaniel dakako nikad nije upoznao svojeg pretka, a kamoli sudjelovao u suđenju i pogubljenjima. Ni na koji način nije bio kriv za postupke Johna Hathornea, ali ipak je imao potrebu očitovati se prema njima. Mijenjajući ime kao da je želio reći: ja nisam poput tebe i ne želim to nikad postati jer tvoj je postupak užasan. No, s druge strane, nije pokušao prikriti nasljeđe pred drugima uzevši posve različito prezime. Umetanjem samo jednog slova radikalno je osudio čin, a istovremeno priznao da to jest dio njegove ostavštine te da se je s njom spreman suočiti. Nije ni kukavički pobjegao od povezanosti s Johnom, a nije njegov postupak ni ignorirao rekavši: mene se to ne tiče jer sam u tome nisam sudjelovao. Nathaniel Hawthorne zaključio je da ga se događaj tiče jer ga je počinio netko njemu blizak i u odnosu na njega se očitovao.
Usporedimo li Hawthorneov postupak očitovanja s uobičajenom vjekovnom praksom potpunog ignoriranja zločina, nepravdi, izrabljivanja koje su počinili naši preci, možemo reći da nam njegov postupak treba služiti za primjer. Možda ne bismo trebali mijenjati ime ili histerično moliti za oprost, ali mogli bismo pokušati suočiti se s činjenicom da je netko nama blizak učinio zlodjelo i taj čin osuditi. No čini se da je to ipak preteško. Jer nismo mi bili ti koji su bacali bombe na London, Dresden, Zadar ili Beograd. Nisu današnji bijelci odgovorni za porobljavanje Afrikanaca. Ako je moj pijani djed nekoga zgazio autom i od njega napravio invalida, tome nisam ja pridonijela.
Bogdan Popović: Šta je veliki pesnik? (II deo)Danas je popularno isticati tvrdnju da ne postoji kolektivna krivnja. Drugi ljudi nisu krivi za zlodjela koja su počinili prvi ljudi. I, doista, nisu. Ali postoji nešto poput kolektivne odgovornosti za očitovanjem. Naravno, nitko nas neće strpati u zatvor ako se ne očitujemo. Štoviše, vjerojatnije je da ćemo nastaviti mirno živjeti jer nećemo uzbuniti duhove. Ali bit ćemo veći ljudi ako se na to ipak odlučimo. Tvrditi da su naši uvijek u pravu jer su naši pokazuje zapravo veliku slabost karaktera, jer bismo kod osuđivanja loših postupaka naših osjetili da gubimo sidrište. No ako sidrište identiteta tražimo u svojoj povijesti i nacionalnosti, a ne prvenstveno u sebi samome, tada je to sidrište obična tlapnja i mi kao individua ne postojimo.
Tekst: Ivana Rogar