Svaka ljubavna priča je priča o duhovima

Jelena Anđelovska 
 Ljubavi i društvo – Svaka ljubavna priča je priča o duhovima 

gost : Šajen, Detroit, SAD 

Prošlog proleća sam dobila predlog da idem na privremeni (ili konačni) rad u Kinu. Ispostavilo se da je posao na koji sam krenula ilegalno organizovan. Tip iz Zrenjanina, stanovnik Pekinga, i dvoje ljudi iz Kine, imaju ilegalnu agenciju preko koje zapošljavaju ljude odavde, kao nastavnike engleskog u školama i vrtićima. Zrenjaninac koristi pozicije ovdašnjih ljudi, znajući da je ekonomska situacija teška, i očekuje da ćemo pristati na bilo šta ili sve. Nažalost, to se često i dešava. Dobijam samo turističku vizu koja traje mesec dana. S njom rad nije dozvoljen. Zrenjaninac naknadno objašnjava da će mi, čim stignem u Kinu, srediti papire, ali da ću morati da napustim zemlju, naravno, nakon isteka vize. Moraću privremeno, dok mi agencija ne sredi dokumenta, da skoknem do Hong Konga. Nemam novac za to vozikanje po Aziji. Zrenjaninac objašnjava da mi njegova agencija može pozajmiti novac, a da im kao garanciju trebam ostaviti samo pasoš. Ne verujem tom tipu, prećutao je već dovoljno činjenica. Otkazujem sve dogovore. Ipak, slamarica je otvorena, iz nje viri lova mučno sakupljena za kartu i hranu. Viza je u pasošu. Putovaću za svoj groš!

Beograd – Abu Dabi – Peking, bez dugih čekanja. U Abu Dabiju, u redu za pekinški avion, ljudi mi već žele dobrodošlicu na sledeći kontinent. Osmehuju se, topli su, sve je toplo. David Foster Wallace piše “Every love story is a ghost story“. U mom slučaju sa Kinom, to je bukvalno. Ljubav je nastupila odmah, samo se pojavila. Nije bilo kultur šoka. Samo ljubav. Nije bilo ni mistične zaljubljenosti u čuda saobraćajne gužve, spomenike careva i crvene zastave na vetru. Nije bilo suza nad mrtvim ribama u vodi onesvešćenoj od otrova. Nije bilo opijenosti muzikom iz mračnih kafana u sred popodneva. Ni tihe jeze zanosa u provlačenju kroz sigurnosne aparate, sa sve četiri strane sveta, na Tienanmen Trgu. Samo ljubav, odmah. Za zelenilo, za gužvu velikog grada, šešire, kišobrane i bicikle. Ljubav za nasmejanu decu i nežne roditelje Kine. Nedostaje mi sve to. Juče sam poslala po jedno dugo pismo na staru adresu ministarstva božanstvene Muzike, na jedan od hutonga, na Lamin hram, na severni deo Zida. Ovog trenutka pisma putuju, mali duhovi, dvanaest, trinaest sati avionom do Azije.

Trg Tienanmen u Pekingu
Trg Tienanmen u Pekingu

Poznanik iz Novog Sada uputio me je na cimerke u Pekingu. Jedna je Engleskinja koja tu živi pet godina, drži časove engleskog, ne zna reč kineskog. Druga je tzv. WASP (White Anglo-Saxon Protestant). Ovaj naziv mi se čini pogrdan ali rečit. Ona radi u kompaniji za istraživanje tržišta, govori kineski, tu je završila master. Prvog dana našeg suživota čula sam ih kako govore “glupi Kinezi…“ Od tog trenutka moja osećanja prema njima su podeljena. S jedne strane saosećam sa ženama u sopstvenoj borbi/životu jer znam šta je to. S druge strane, ne mogu da podnesem imperijalistički stav kojim govore u odnosu na društvo u kom su našle utehu. Igrom slučajnosti, preko ovih cimerki, imala sam dodir sa anglosaksonskom zajednicom, koja se ne zove imigracija gde god se nađe, već su to tzv. expats (ex – patriots) u Kini. Druže se isključivo jedni s drugima, odlaze isključivo u američke barove, ošišani na marinske frizure piju pivo i igraju bilijar. Većina njih zarađuje velike pare u kineskim kompanijama, tu rade kao konsultanti za ovaj ili onaj biznis i ne znaju šta će sa sobom. Tako izgleda kolektivni život, ali i privatni život mnogih. Povremeno suočena sa ovim ljudima, postajem visoko netrpeljiva prema belačkoj rasi, moja netrpeljivost rizično je pooštrena. Belce nisam volela da vidim ni na slici, slutila sam nešto loše kad bi mi dolazili u susret. Počela sam da ih vezujem isključivo za imperijalizam. Poražena sam. U meni su proizveli upravo ono protiv čega sam. Ja sam duboko protiv preziranja bilo koje rase ili nacije. Poražena sam. Gađenje prema Kini, od strane anglosaksonaca, sa tog mesta, dovodilo me do ludila. I zanimao me je ljudski momenat, zanimalo me je u kom momentu ljudi u svojoj svakodnevnici počinju da se ponašaju kao predsednici država, govore sa takvih udaljenih tačaka iako žive vrata do vrata. U kom momentu počinje govor suprematije. Ili govor potlačenog. Šajen, kog sam u međuvremenu upoznala, misli da je u američkom slučaju, to čisti osećaj superiornosti koji je ljudima nacionalno ugrađen, na bazi dnevne politike. Jasno vam je da sam i ja bela, u vizuelno istom toru sa ostalim belcima, jer ko bi se setio Balkana, ko bi se setio da neko može biti iz ove prerije, iz ove Afrikane… Šajen je američki državljanin, indijskog porekla. Poslednjih pet godina živi u Kini. Zna jezik, stipendista je velike američke fondacije, ima školarinu za svoj master o istraživanju sela u Kini. Špijun,… šalili smo se. Naravno, sela u Kini su osiromašena, industrija velikih gradova surovo uništava prirodu i poljoprivredu, ribolov. Uostalom, znamo da su ljudi iz Kine, koji uglavnom od devedesetih žive u Srbiji, došli upravo iz nekih (nekoliko) potpuno ugroženih sela. Šajen i ja smo napravili intervju na sve ove teme, posebno jer je to njegovo polje istraživanja. Moguće je da ću u narednim tekstovima objaviti još od tog razgovora. Sada, evo malih delova.

Panorama Pekinga u sumrak
Panorama Pekinga u sumrak

ŠAJEN : …Nikada nisam koristio metro dok nisam došao u Kinu. Tako da je za mene to sjajno. Jedna stvar, ja sam iz Detroita. Taj grad sada ima oko 700. 000 ljudi ili još manje, a imao je nešto preko milion što je veliki grad za Ameriku. Mada, nije veliki za Kinu. Detroit je poslednjih godina zatvorio polovinu državnih škola i prodao ih privatnicima. Isto tako, Detroit nema policijsku službu (911), a nema ni javni prevoz. Policija (911) je prestala da radi u najopasnijim delovima grada. Većina uličnog svetla ne radi, isključili su vodu najsiromašnijim ljudima, onima koji nisu imali da plate… Tako da je moje iskustvo u Detroitu bilo da nisam mogao npr. da sednem na bus i odem gde hoću. Takođe, do pre par godina, u Detroitu nije bilo velikog supermarketa sa namirnicama, pa su onda otvorili Whole foods market. Znaš li šta je to? Najskuplji mogući lanac marketa. Zbog džentrifikacije, takvi skupi lanci i kompanije su počeli da dolaze. Dakle, sa te tačke gledišta, sada živim u Pekingu, gde je metro odličan, javni prevoz uopšte, sve mi je dostupno, imam sve što mi je potrebno… Ipak, ako si imigrant u Pekingu, a iz Kine si, iz nekog drugog dela Kine, nemaš prilaz mnogo čemu, ne možeš da šalješ decu ovde u školu, itd. Veoma je segregirano. Naravno, i u Americi je sve podeljeno i imaš manje mogućnosti ako nisi u gradu… Opet, živim ovde pet godina, kada sam došao metro je koštao 2 juana, a sada može da košta i do 5 za neke pravce. Neko mi je skoro rekao da Peking želi imigrante koji mogu da priušte ostanak u gradu. A oni koji ne mogu da ostanu, treba da se presele u neki drugi grad i započnu život tamo.

JELENA : Jedan čovek, jedna vrata.  Policija spava. Pleše. Riba ulice. O policiji. Šta misliš? Ovde je mnogo vrlo mladih policajaca. Pada mi na pamet, zaposleni su samo da bi ćutali na sigurnom, državnom poslu.

ŠAJEN : Znaš kako, u Kini postoji, ne znam ni koliko policijskih jedinica, koliko vrsta policije. Toliko mnogo ima različitih uniformi. Policija koja je nekakav gradski menadžment, pa saobraćajna, pa oni koje se pojave samo ako se nešto stvarno ozbiljno desi. Isto tako, čitao sam da je Kina investirala više para u policiju nego bilo koja druga država. Interna bezbednost… A, što se tiče policije u Americi, mislim, to je… Nadzor… Policija u Americi, bar u Detroitu je nasilna i ima dosta rasističkih ubistava. I vrlo su militarizovani. Nisam to shvatao dok, nakon Fergusona, nisam video svu onu policiju sa svim onim oružjem. Kupuju ga od vojske. Ne znam koje bih se policije više plašio, kineske ili američke… Želim da kažem kineske, ali ne znam baš da li je to istina.

JELENA : MA LI NA. Ime službenice u The Bank fo China. THE RASBERRY. Malina, voćka. DIE HIMBEERE. Malina, voćka… Šajen, sada, pitanje ponavljanja u Kini. Uniforme. Sve cipele 2 dolara. Sve cipele 2. Sve cipele 2. Možeš li to da povežeš sa sistemom?

ŠAJEN : Pa to je sistem, ponavlja za tebe, da zapamtiš. To je masivno, kao i školski sistem, takav je. Puno činjenica koje su uglavnom nekorisne. Sistem hoće da obrazuje ljude, da im pruži neki moral, možeš li to da zamisliš?… Ova ponavljanja u Kini su drugačija od regularne reklame ili,… možda nisu. Ako gledaš reklame, one idu jedna za drugom, ponavljaju se…

Šajen razmišlja, izbegava expats-e koliko je to moguće, organizuje čitanja Marksa i levičarske literature u lokalnoj knjižari. Preko njega sam susrela i misleću expat struju, malobrojnu ali prisutnu. Čak je i jedna od mojih cimerki počela da odlazi na levičarska čitanja, da menja svoje stavove i pogrdne ideje o Kinezima i Kineskinjama. E, to su već bili bolji dani.

Jelena Anđelovska (Beograd – Novi Sad), dipl. dramaturškinja, autorka zbirke poezije “Domovina, bes mašina”, (Akademie Schloss Solitude, Štutgart, 2013). Pesme su joj prevođene na engleski, italijanski i mađarski jezik. Izvodi poeziju u saradnji sa muzičarima i vizuelnim umetnicama. Osnovala i vodila novosadski poetski program “Poezija u kući”. Radila kao novinarka, konobarica, sos konsultantkinja za žene u nasilju, prodavačica na pijaci, itd. Živi sa psom Lili.

 

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: