Crnogorski spisatelj i scenarista Stefan Bošković (Podgorica, 1983.) nakon zbirke priča Transparentne životinje (2017.) i romana Šamaranje (2014.) objavio je roman Ministar, nagrađen nagradom Evropske unije za književnost 2020. godine (srpsko izdanje objavilo Kontrast izdavaštvo 2022.). U ovoj knjizi, žanrovski određenoj kao politički psiho-triler, Bošković opisuje devet turbulentnih dana u životu fiktivnog crnogorskog ministra kulture Valentina Kovačevića. Takvom postavkom, autor tematizuje neprolazne aktuelnosti u našim balkanskim društvima, kao što je odnos države i zajednice prema kulturi i cena koju pojedinac plaća ako želi političku karijeru. Autoru je pitanja postavljala pesnikinja i dramaturškinja Maša Seničić.
Prvo, harpunom u centar. U jednom intervjuu si rekao da si počeo od slike, “harpunom u srce”. Kako si znao da je Ministru mesto u romanu, a ne u scenariju – koji je možda i tvoj primarni izraz?
Možda mu je mjesto i u scenariju. Možda će uskoro i naći mjesto u scenariju. Sve su to ideje istog stila, istog pogleda na svijet. Mnogo ideja koje sam primarno vezao za scenario su se našle u prozi, kao što sam i mnogo scenarija poželio da novelizujem. Nešto od toga će i doživjeti tranformaciju. Čini mi se da ideju više nije moguće tako čisto usmjeriti prema određenom mediju, ili žanru. Ministar mi je dozvolio da to istražim. Prije svega strukturalno. Moglo bi se reći da je narativ filmski formatiran i editovan. Ne zbog pukog uticaja filma ili neke druge umjetnosti na književnost, već sami okvir od devet dana i snažan događaj koji je pokrenuo radnju diktirao je takav tempo, da bi držao njegov cijeli devetodnevni svijet na okupu.
Na policama knjižara i među kritičarima ova knjiga je okarakterisana kao žanrovski roman, politički triler pre svega. Kako se osećaš prema takvoj vrsti klasifikacije, je li roman i pisan sa idejom da bude čitan na ovaj način? Da li ga to ograničava?
To nisam primijetio na policama. Mada, izbjegavam da se primičem svojim knjigama u knjižarama. Jeziva mi je slika autora kako stoji pred svojom policom i nešto provjerava. Da, kritičari su ga često klasifikovali kao politički triler. Ministar je politički triler koliko je i proza metamorfoza ili drama destabilizovane svijesti ili krizna proza srednjih godina, ili reprezentacija mentaliteta. Mogao bih da vam nabrojim šta taj roman nije, ali ne bih mogao da kažem šta jeste. Čim se napravi tako uska žanrovska odrednica, momentalno smo van književnosti i onoga što ona oslikava. Ne pišem romane i priče da bi bile čitane na određen način. Poštujem čitaoce i smatram da im treba dozvoliti da sami ulete u klinč s literaturom, da se sami izbore s knjigama, da preispitaju šta im to znači i da li im znači. Čitaoci su jedino važni. Ukoliko postoji spisateljska namjera za manipulacijom čitaoca, onda se ona sprovodi mnogo delikatnije, prije svega, kroz tekst, Moj prvi roman Šamaranje je okarakterisan kao pornografski. Zašto? Jer to valjda privlači pažnju.
Šta žanr omogućuje tebi kao piscu, stilski i narativno? Izgleda kao da te naročito deskriptivni, glamurozni jezik zamara.
To je prilično romantičan pristup pisanju, pokušaj da se ostvari čist žanr. Romantičan i besmislen. Žanr mi ne znači ništa ukoliko nije specifično pogodan da se njegovi stereotipi uruše i da se poveže s otalim urušenim žanrovima. Svoje pisanje bih mogao da svedem na strmoglavo uskakanje i iskakanje iz žanrova. Nijedan nije toliko nepredvidljiv da bih ostao duže u njemu. Ali, to sve potpada pod narativ. Jezik je mnogo bitniji. Čovjek saopštava vlastito biće u jeziku, dok ujedno, kroz jezik gradi i narativ i čitav sistem značenja. Ne zamara me deskriptivni jezik dok je smislen i ima funkciju. Kad primjetim da se povede ka masturbaciji, onda to stvarno postane dosadno i beznačajno.
Roman je napisan iz prvog lica, ali igraš se sa koristeći glas javnosti – iz komentara, medija… I taj je jezik smešan, poznat, zavodljiv, moderan. Šta tebi on predstavlja u kontekstu knjige?
Vizura prvog lica mi dozvoljava da ne moram da budem u pravu. Dozvoljava mi greške, dozvoljava mi ludilo, dozvoljava da ne izgovorim veliku istinu. U koju svakako ne vjerujem. Kao što ne vjerujem da posjedujem vještinu sveznajućeg pripovjedača. Otud se i pojavila namjera mnogih glasova i registara u vidu komentara, koji ne predstavljaju kontrapunkt vodećem glasu, već je to samo jedan polifoni brlog, bez jasne namjere da se nešto postigne, da se zaokruži cjelina misli. Pokušaj da se nešto postigne je za mene mnogo važnije od samog postizanja.
Humor ti je takođe važan, a knjigu otvara Agambenov citat o hrabrosti kao vrhunskoj odlici savremenosti. Šta je kod tebe bilo prvo: humor ili hrabrost?
Related
Šta čitaju oni koji pišu: Ognjen AksentijevićNisam siguran šta je prvo i da li je moguće da se poređa po redosljedu. Takve stvari tek učitavam nakon što završim tekst. Onda kad ne mogu više da ga mijenjam. Valjda vlada mišljenje da se bez hrabrosti svakako ne ulazi u pisanje. Ali, to sa hrabrošću i pisanjem mi se nikad nije dopadalo, niti sam razumio do kraja. Ne vjerujem da pisci posjeduju posebnu hrabrost, niti da je ona neophodna za pisanje. Biti savremen je nešto potpuno različito, a citat se, koliko se sjećam, odnosio na protagonistu, donekle i ironično, dok u jednom trenutku nije dekonstruisao cijeli svoj život. Humor… Nisam siguran da o humoru i može da se govori. Često poželim da nekog zabavim pisanjem. Pogotovo na mjestima gdje nema prostora za humor. To je borba koja se vodi unutar knjige, ali najčešće, borbu ne vodim ja, već likovi. Pisac je ponekad, stvarno, samo aktivni posmatrač onog što se događa u njegovom književnom svijetu.
Pitanje morala i odgovornosti postavlja se u korelaciji sa današnjim crnogorskim društvom i sistemom vrednosti. Odabrao si da ga seciraš kroz Ministra kulture; je li on najbezazleniji, najnevažniji ili najpotcenjeniji Ministar? I na kakvoj to kulturnoj sceni?
Svako jurcanje za karijerom, pogotovo kad je zarobljeno političkim sistemom nameće poniženje. Hijerarhija političkog sistema je precizno definisana, i osjećanje superiornosti na dnu ljestvice gdje se, otprilike, nalazi ministar kulture stvara veliki problem, koji se na kraju prebije i preko njegovih leđa. Ljudima koji se nalaze na javnoj poziciji veoma smeta što ih javnost doživljava, osjeća ili kritikuje samo kao modele jedne funkcije. Ono čega čini mi se nisu svjesni je činjenica da oni vremenom u potpunosti postanu modeli. Vjerujem da političari postanu svjesni toga tek na kraju. Makar oni glupi ili oni ambiciozni, koji me zanimaju kao modeli, kao mogući književni likovi. Parafraziraću, ne sjećam se koga… uglavnom, sva zadovoljstva takvih ljudskih modela, koji pokušaju da nadmaše sebe, vjerujući da su bolji od svoje kulture, nose u sebi neko latentno nasilje. Ono izgleda kao da je usmjereno ka drugima, u stvari je nasilje nad samim sobom. To privlači pisca. To me privlači.
Žene su posebno bitne u ovoj knjizi, i premda se naizgled čini da njome dominira muška perspektiva, sve junakinje – od koleginice, preko bivše supruge, do majke – nose neki svetonazor koji se prepoznaje u drugom sloju (ili čitanju). To i nije pitanje, tako da: da li je ovo muški roman i zašto ne?
Možda jeste muški roman, ali ne muški na kakav smo navikli. To je, najblaže rečeno, neki transformacioni muški roman. Sagledajući sve o ženskim likovima, iz sadašnje perspektive, mogao bih da zaključim da nisam dobro procijenio njihovu književnu snagu i bitnost, i zbog te nepromišljenosti, one su u romanu neupitno superiorne u odnosu na muške likove, i ne vidimo im mane. Sem možda kod lika majke. Zar to nije malo banalan pristup? Nije dobro za karaktere, kad im oduzmeš dodatne dimenzije. Na sreću, znam i razlog tome.To tada je bio jedan od feminističkih talasa, na kojem su se našli muškarci spremni da se promjene, emancipuju, da na neki način sudjeluju u feminizmu. Nema tu neiskrene namjere, da se razumijemo, ima samo nedovoljnog poznavanja ženskog bića i ženskog kolektivnog života. I to muško sudjelovanje u feminizmu nas opet dovodi do toga, da je muškarcima bitno kako se i na koji način oni mijenjaju u odnosu na veliki uticaj feminizma, a ne šta on suštinski znači. Zato su se i događale te napumpane, neubjedljive, odnosno promašene muške predstave o ženskim likovima, ili kompletno o ženskim životima kao uzorima za likove. Čini mi se da je danas ipak malo drugačije.
Na beogradskoj promociji rekao si da radiš na novom romanu. Da li bi podelio sa nama kakve te teme ili perspektive opsedaju u ovom trenutku?
Ušao sam u jedan složeniji tretman perspektiva. Vidjeću da li mogu da se izborim s tim. Kod mene se ideje uvijek mijenjaju i u konstantnom su izvrtanju, teško da još uvijek išta povezano mogu da kažem o tome.