Šta je radio Artur Rembo nakon što je odustao od (svoje) poezije Genijalni pesnik, a zatim plaćenik, pa trgovac kafom i oružjem, Artur Rembo je svoj kratak život proveo u neprekidnoj potrazi za što opasnijom avanturom.

Jedan od najuticajnijih i svakako najkontroverznijih figura francuske književnosti iz vremena simbolističkog pokreta, Artur Rembo postao je za života otelotvorenje “ukletog pesnika”, u izrazito dekadentnoj drugoj polovini XIX stoleća.

Prozvan enfant terrible-om te književne scene, mladi pesnik je uspeo da sva svoja remek-dela napiše do navršene 18 godine života. Remboa su smatrali za jednu od sila prirode –  a on uopšte nije mario za konvencije svog vremena, što je bila osobina koja mu je donela mnogo neprijatelja. Njegova ljubavna afera sa još jednim francuskim pesnikom tog perioda, Polom Verlenom, bila je u najmanju ruku turbulentna. Ta veza se završila veoma nasilno – Verlen je u Briselu pucao na Remboa iz pištolja i ranio ga. Ali sve ove epizode su i te kako poznate široj javnosti. Misteriozan period pesnikove životne avanture počinje posle gorepomenutog incidenta, koji se odigrao u Belgiji 1873. Verlen je završio u zatvoru zbog ranjavanja Remboa, dok se Rembo vratio kući da napiše svoje jedino prozno delo Boravak u paklu (Une Saison en Enfer), koje je u velikoj meri uticalo na modernističke pisce XX veka.

Godine 1875, buntovni dvadesetjednogodišnjak koji je izvrnuo parišku književnu scenu naopako, odlučio se za radikalan zaokret u svom životu i objavio da je završio sa pisanjem zauvek. Pošto je proveo neko vreme u Evropi, praktično je prepešačivši, ukrcao se na brod koji je plovio za tadašnju Istočnu Holandsku Indiju (danas republika Indonezija, prim. prev.), gde se prijavio da bude plaćenik u kolonijalnoj vojci. Strogi vojnički život je bio daleko od ideala jednog osetljivog pesnika, pa je zato rešio da odustane nakon samo 13 dana službe. Nekako je uspeo da utekne iz džungli Sumatre, pod stalnom opasnošću da bude ustreljen zbog svog dezerterstva, da bi se ponovo ukrcao na brod koji je išao nazad za njegovu domovinu.

Iz Francuske, krenuo je za Hamburg, gde je dobio posao blagajnika u cirkusu. Stalno je bežao; kao da su mu demoni branili da predugo ostane na jednom mestu. Rembo se potom preselio na Kipar, gde je bio nadzornik na gradilištu. U Larnaki, gradu na jugoistoku Kipra, razboleo se od tifusa, pa je otputovao nazad za Francusku, da se oporavi. Ali opet se neće zadržavati. Žudeo je za novim avanturama. Afrika ga je pozivala na jug – misteriozna i udaljena zemlja koja je obećava velika bogatstva onima koji su odvažni.

Rembo u Harareu, 1883.
Rembo u Harareu, 1883.

Rembo je nekako uspeo da se umuva u biznis sa kafom u Etiopiji, i pošto se pokazao talentovanim za trgovinu, postavljen je na čelo karavana koji je išao za skoro mitski, utvrđeni grad Harar. Uskoro je postao nezavistan trgovac koji je, pored kafe, par puta trgovao i oružjem sa lokalnim banditima i čobanima. Harar je bio trgovački raj u Etiopiji, pre nego što je današnja prestonica Adis Abeba odnela prevagu na tom polju krajem XIX veka. Harar je važio i za mesto na kome je prvi put uzgojena kultivisana biljka kafe. Trgovina kafom je bila profitabilna, ali joj je manjkalo avanture koju je Rembo tražio. Put ga je dalje odveo na istok, na obale Crvenog mora.

Tek je mnogo godina kasnije otkrilo da se pesnik bavio opskurnim poslovima šverca oružja za neke lokalne plemenske poglavice. Godine 1885. pisao je svojoj majci, žaleći se na svoju situaciju, ali istovremeno otkrivajući i svoju najnoviju poslovnu šemu. Etiopija je u to vreme bila u veoma turbulentnom periodu. Egipat je pod Ismail Pašom stalno pretio da se proširi na račun etiopijske teritorije, dok su i Britanci i Francuzi pokazivali svoje interesovanje za ovu zemlju na rogu Afrike. Povrh svega toga, rastuća kolonijalna sila – Italija – je sve više iskazivala svoje želje za imperijalističkim pohodima.

Velika zarada je mogla da se ostvari na oružju, i Rembo je to znao. Zbog toga je nabavio 2,000 pušaka iz Evrope, sa oko 60,000 patrona, nadajući se da će ih prodati za pet puta veću cenu nego što ih je kupio. Pesnik se potom otisnuo na put sa dva partnera da proda to oružje u gradu Entoto, nadomak današnje prestonice Adis Abebe. Napravio je dogovor sa Menelikom II, kraljem Šoe, jednog od najmoćnijih etiopijskih kraljevstava, koji će uskoro doći na vlast kao car Etiopije, sposoban da uspešno odbrani svoju zemlju od svih napadača. Rembo, sa druge strane, nije bio srećne ruke. Ceo posao se pretvorio u fijasko – oba njegova partnera su umrla, a prodaja se odužila na 11 meseci, koje je pesnik proveo u osami, u Džibutiju, čekajući na dozvolu za transport oružja, nadajući se finansijskoj nadoknadi koja bi ga izvukla iz ove mizerne pozicije.

Nakon 4 meseca opasnih putovanja po podmuklim istočnoafričkim pustinjama, najzad je stigao do grada Entotoa, tek da bi ga tamo dočekali poverioci njegovih pokojnih partnera koji su zahtevali deo profita za sebe. Rembo je bio očajan. Poverioci su skrckali njegovu zaradu, ostavivši ga skoro bez ičega. Na kraju ovog celog nesrećnog posla, napisao je:

 navodnizi-za-glifIzašao sam iz ovog posla sa gubitkom od 60% sopstvenog kapitala, a da i ne pominjem 21 mesec užasnih napora utrošenih na likvidaciju ove nesrećne afere.

Nakon toga, 1888, vratio se u Harar, gde ga je zavoleo i uvažavao gradonačelnik Ras Makonen Voldi Mikale, čiji će sin Tafari postati Hajle Selasije, car Etiopije. Artur Rembo je bio jedan od retkih stranaca koji je uživao takvo poštovanje i poverenje u Istočnoj Africi. Bio je prvi Evropljanin ikada koji je bio zadužen za nadgledanje eksporta kafe iz Harara, i treći koji je ikada ušao u taj grad.

Godine 1891, pesnik koji je rekao da ga baš briga za njegovu poeziju, umro je bez prebijene pare u Marselju, nakon što je zbog raka kostiju ostao bez noge. U poslednjim danima svog života, pokušao je da se vrati u Afriku, ali propadanje njegovog zdravlja se nastavilo i uskoro ga je stigla smrt.

Artur Rembo je imao samo 37 godina u to vreme, ali istoriju je već promenio nekih 16 godina pre toga, kada je njegova poezija dobila mnoge sledbenike, tokom njegovog odsustva iza Francuske. Danas se smatra jednim od najvećih autora moderne književnost – neko ko je samo bljesnuo na ovom svetu i kome toliko dugujemo zbog svih njegovih postignuća.

Tekst: Nikola Budanović
Prevod: Danilo Lučić
Izvor: thevintagenews.com

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: