Šta je književni kanon i kada i kako je nastao (II deo) Kanon može biti odgovarajuća književnost, delimično oblikovana materijalnim uslovima pod kojima se pisanje proizvodi i konzumira, istovremeno priznajući validnost ideje hijerarhije i estetskih kriterijuma.

Međutim, više nego iko drugi, Erskinov student Mortimer Dž. Adler popularizovao je ideju o Velikoj knjizi. Adler, koji je takođe došao na Univerzitet Čikago, napisao je bestseler Kako čitati knjigu (How to read a Book) 1940, čiji je dodatak „Preporučeno štivo“ služio kao predložak za pedesetčetvorotomnu seriju “Velikih knjiga zapadnog sveta” Enciklopedije Britanika iz 1952, a koju su priredili – ko drugi? – Adler i Hačins. Iako je kanon mogao još malo da se menja, već 1970. godine verovatno je bilo još veoma malo nesuglasica oko toga šta čini književnost. Uprkos tome što je Nobelova nagrada dodeljena nekim neočekivanim laureatima, kao i Bertrandu Raselu, književnost je generalno značila najbolja književnost, a kanon je, uprkos saučesništvu institucija i interesima onih koji su bili uključeni u promociju knjiga, u osnovi bio estetski organizam koji su negovali književni i akademski baštovani.

U određenom smislu, kanon je bio poput impozantnog, uspravnog drveta, bresta ili siera sekvoje, čije su se glavne grane prvobitno sastojale od epske poezije, komedije i tragedije, nekoliko satira, nekih religijskih i filozofskih rasprava, kao i kraćih pesama i proznih dela raznih grčkih i rimskih pisaca. Kako je drvo starilo, formirali su se drugi udovi sposobni da izdrže elizabetinsku dramu, romane, eseje, kratke priče i lirske pesme iz XIX veka. Adlerova lista Velikih knjiga broji 137 autora (uključujući Njutna, Poenkarea i Ajnštajna). Adler, koji je umro 2001. godine u devedeset osmoj godini, možda je zažalio zbog jake konstitucije tog drveta. To drvo kojem je pomogao da se razvije sada se opasno iskrivilo pod težinom sopstvenog lišća. Ostali žanrovi – misterije, trileri, naučna fantastika, fentezi, horor i ljubići – izrasli su iz debla, i iz njega su nicali naslovi od kojih se Adleru sigurno dizala kosa na glavi, uključujući i knjige žena i pisaca i spisateljica koji su pripadali manjinama, a čije su knjige cvetale, kako se tvrdilo, zbog njihovog pola i etniciteta.

Ukratko, živimo u vremenu kada se na nejednakost u umetnosti gleda kao na relativističku pukotinu, kada se tvrdi da je razlika između popularne kulture i visoke kulture diktatorska ili proizvoljna.

Krajem sedamdesetih antikanonisti su počeli da preuzimaju univerzitete, a nastavni plan engleskog odeljenja, što je drugo ime za kanon, rasformiran je. Čak je i kritičarima koji su pisali za popularne časopise dojadila ideja da su neke knjige bolje od drugih. Lesli Fidler je, s jedne strane, priznao da je bio pod uticajem ne naročito dobrim romanima tokom pisanja svoje knjige iz 1982. Šta je bila književnost?. Fidler je tvrdio da su mu mozak isprali visokoparni kritičari, naštetivši njegovom prirodnom uživanju u čistom pripovedanju. Određeni romani, uprkos „neveštoj realizaciji  i nepreciznosti jezika“, dirnuli su ga i on to nije poricao. Takvi su romani, tvrdio je, privlačni na nekom primitivnom nivou pripovedanja. U njima je izražena naša potreba za mitom i arhetipovima, pa se moraju smatrati književnošću čak i „u najgorim situacijama“.

Teri Iglton je nedavno izneo nešto još bolje, postavivši pitanje da li „nešto što se zove književnost zapravo postoji“, u svojoj knjizi Događanje književnosti (The Event of Literature)“ iz 2012. godine. Iglton, koji je svojevremeno predložio da se katedre za književnost zamene katedrama za „studije diskursa“, odbija da, trideset godina nakon objavljivanja njegove vrlo čitke Književne teorije, dozvoli književnosti jednu objektivnu stvarnost. Kao što je to učinio u svojoj ranijoj knjizi, Iglton istrajno istražuje teoriju koja okružuje književnost i zaključuje da ona zaista ne može održati neku sveobuhvatnu definiciju, jer u vezi sa književnim delom ne postoji ništa verbalno neobično, a nijedna osobina, ili skup osobina ne postoji u baš svim književnim teorijama.

Ukratko, živimo u vremenu kada se na nejednakost u umetnosti gleda kao na relativističku pukotinu, kada se tvrdi da je razlika između popularne kulture i visoke kulture diktatorska ili proizvoljna. Ipak, ta optužujuća reč „nejednakost“ prikriva ideju koju odbijamo da napustimo. Mislim, naravno, na kvalitet. Kanona možda više nema, ali kanon kao ideja i dalje postoji. “Pengvin buks” sada izdaje seriju „modernih klasika“, za koje je izdavač zaključio da su klasici u nastajanju. Nema sumnje da neki od ovih romana zaslužuju da obratimo pažnju na njih – Gospođa Bridž Ijana S. Konela (Evan S. Connell) ne bi trebalo da uvredi čak ni najtvrdokornije zagovornike visoke kulture – ali šta je sa onim knjigama koje su sasečene kritikom jer su dovele do „sjajnih filmova“ ili čine „čisti klasični eskapizam“? Da li Majami bluz Čarlsa Vilforda i Fiver pič Nika Hornbija, prijatni kakvi jesu, mogu da se ocene kao moderni klasici? Jasno je da je ideja veličanstvenosti i dalje privlačna, ali se isto tako jasno promenila naša definicija nje – kao i naša definicija književnosti.

Možemo preći sa ekstatičnog čitaoca na kritičnog, izbegavajući da branimo knjigu jer nam se sviđa ili da je osuđujemo jer nam se ne sviđa.

Pre osamdeset pet godina, u knjizi Vrtlog ukusa, britanski pisac E. E. Kelet razotkrio je kao zabludu stav apsolutista da naredne generacije knjige čitaju na isti način. Kelet je svoje kratko, ali dalekosežno istraživanje zaključio napominjući da je „gotovo sve kritičko prosuđivanje (…) uglavnom izgrađeno na predrasudama “. To, naravno, čini da konsenzus oko knjiga bude malo verovatniji od putovanja kroz vreme. Ali ako postoji čak i mala šansa da se to dogodi, prvo što moramo učiniti je da priznamo svoje duboko usađene preferencije. Iskusni kritičar Dezmon Makarti (Desmond MacCarthy) jednom je primetio da

čovek ne može da pobegne od svog temperamenta, kao što ne može da iskoči iz svoje senke, ali može da odbaci naglašavanja koja on stvara. Ja odbacujem sopstveni temperament kad mislim da me ne vodi na pravo mesto, tamo gde je vidljiva opšta panorama jednog autorskog dela.

Iako odbacivanje temperamenta nije lako postići, možemo pokušati. Možemo preći sa ekstatičnog čitaoca na kritičnog, izbegavajući da branimo knjigu jer nam se sviđa ili da je osuđujemo jer nam se ne sviđa. Kad je reč o knjigama, nije uvek pametno slediti svoje ushićenje kad ono stane na put razumu, a sam razum bi trebao biti dovoljan da nam kaže da je Rat i mir objektivno veće delo od Rata svetova, bez obzira koje više volimo da čitamo.

dok manji pisci izazivaju entuzijazam ili ravnodušnost, veliki pisci se uvlače u našu svest gotovo protiv naše volje

Evo trika, ako je to prava reč: kanon može biti odgovarajuća književnost, delimično oblikovana materijalnim uslovima pod kojima se pisanje proizvodi i konzumira, istovremeno priznajući validnost ideje hijerarhije i estetskih kriterijuma. Pisci možda neće moći da „pobegnu od nepredviđenih okolnosti“, kako su govorili novi istoričari, ali oni svesni svojih zatvora mogu da izmene zidove koji ih ograničavaju, što je promena koja zahteva svest o velikim pesnicima i romanopiscima koji su im prethodili. Umetnici gledaju unazad da bi krenuli napred. Zbog toga je hijerarhijsko rangiranje prirodno koliko i liste sjajnih boksera, tenora, kompozitora i drvodelja. Kanon je možda nepravedan i njegovi zagovornici samodovoljni, ali činjenica da ne postoji nastavni plan isklesan u kamenu niti sveti popis Velikih knjiga ne znači da nema velikih knjiga. To je nešto što kao da se izgubilo u kanonskim prepirkama – tj. razlika između spiska Velikih knjiga i ideje da su neke knjige daleko bolje od drugih.

Jednom rečju, Markus i Solors greše. „Književno“ se ne odnosi na “ono što se izgovori, što se izrazi, što se izmisli, u bilo kom obliku”, a književnost ne obuhvata svaku knjigu koja se pojavi, bez obzira koliko bila pametna ili vešto napisana. Rizikujući da se odbaci njena metafizičnost, moglo bi se reći da književnost, kao i svaki artefakt, ima i platoničarsku formu i aristotelovsku konkretnost. Iako primeri maštovitog pisanja stižu u svim veličinama i stepenima umešnosti, književnost sa velikim k, iako njeno značenje ulazi i izlazi iz fokusa, apsolutistička je u smislu da joj teže svi ozbiljni pisci i spisateljice. Iako oni mogu biti dobri ili loši, sama književnost je uvek dobra, ako ne i savršena. Loša literatura je u stvari kontradikcije. Možemo imati manjkavu književnost, ali ne i lošu; može se imati nešto „poput književnosti“ ili čak „književnosti na skromnom, ali ne i bednom nivou“, kako je Edmund Vilson okarakterisao priče o Šerloku Holmsu, ali ne može se imati glupava ili osrednja književnost.

Istina je da od poezije i proze želimo ono što Bob Dilan i reklame, pa čak ni mnogi dobro napisani komercijalni romani ne mogu pružiti. Želimo da važna dela (imajući na umu da svaka uspešna pesma, predstava ili priča ne mora biti krajnje ozbiljna) istražuju ljudsko stanje i želimo da naši pisci delaju, kao što je TS Eliot rekao o metafizičkim pesnicima, kao „radoznali istraživači duše “. Takvo istraživanje može biti posredovano kako ličnim, tako i istorijskim silama, ali rad će uvek otkriti da je ljudska priroda tvrdoglavija nego što su to institucije koje žele da je kanališu. Neizbrisive istine, kako bi Oden mogao reći, posmatraju nas sa svakog ljudskog lica i ne zavise od kaprica režimskih promena. Dakle, dok manji pisci izazivaju entuzijazam ili ravnodušnost, veliki pisci se uvlače u našu svest gotovo protiv naše volje.

Više od prepoznatljivog stila njegovog stiha ili proze, pisac je ono o čemu on (ili ona) odluči da piše, a kanon je mesto susreta na kojem jaki pisci, prema agonističkom scenariju Harolda Bluma, nastoje da nadmaše svoje preteče ne bi li izrazili svoju sopstvenu individualnost. O tome se radi u književnosti, zar ne? Ona je zapis o boravku jednog ljudskog bića na Zemlji, dat u stihovima ili prozi koji vešto kopča znanje o prošlosti sa izraženom svešću o sadašnjosti u uvek novim verbalnim konfiguracijama. Ostalo nije tišina, ali nije ni književnost.

Prvi deo ovog teksta pročitajte ovde.

Piše: Artur Kristal
Izvor: harpers.org
Prevod: Danilo Lučić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: