Šarm i bijeda književnog zanata („Lepe strankinje“, Mirča Kartaresku)

[dropcaps round=”no”]M[/dropcaps]ože biti da smo toliko zatrpani hiperprodukcijom književnih naslova i njihovih autora da se nerijetko iznenadimo kada poželimo da estetski utisak koji na nas ostavi knjiga potraje još dugo, a opus autora upoznajemo temeljno i natenane.

Jedan od naslova koje je izdavačka kuća Arete objavila u okviru edicije posvećene savremenoj evropskoj književnosti je „Lepe strankinje“ rumunskog pisca, esejiste i univerzitetskog profesora književnosti Mirče Kartareskua. 

Već u uvodnoj riječi, pisac nas, unaprijed se izvinjavajući ako je pretjerao, upozorava da je u pitanju komična knjiga, ali nakon pročitanih nekoliko redova prve od tri pripovijetke „Antraks“, uviđamo da u pitanju nije bezobrazan humor, onaj što razvijamo iz klica zlobe u djetinjstvu, već humor prepoznavanja sličnih situacija kroz koje smo prošli. U slučaju ove pripovijetke radi se o paranoji proširenoj masovnim medijima. Pisac nas uvodi u svijet koji podsjeća na onaj iz filmova rumunskog novog talasa, samo što prvo lice kojim pripovijeda pospješuje empatiju sa glavnim junakom.

Taj junak je u sve tri pripovijetke isti i Kartaresku se ne libi da ističe svoje ime, kao i imena ljudi iz stvarnosti koji su u opisanim događajima učestvovali. To što se na početku nada da nije pretjerao, u drugoj i najobimnijoj pripovijeci (koja u podnaslovu nosi ime „Kako sam postao pisac dvanaestorke“) dobija duhovit karakter. Stavivši sebe na čelo kolone, Kartaresku na autoironičan način („auto“ se odnosi i na pojedinca i na Rumune) opisuje sve nezgode za vrijeme posjete Francuskoj u okviru književnog karavana u kojem je učestvovao sa još jedanaest kolega.

Njegovo izvrgavanje ruglu ne zaustavlja se na velikim očekivanjima koje imaju rumunski pisci od prestonice zapadnoevropske kulture, a koja nemaju veze sa stvarnošću. Način na koji Kartaresku opisuje kako Francuzi, pod višedecenijskim uticajem medija zamišljaju Rumune, navode na smijeh u svojoj preciznosti. „Lepi stranci“ kako glasi naziv pomenute književne manifestacije, su ironično (dvosmjerno) ogledalo, čovjekoljubivo upravo u svom humoru, bez kojeg bi razlike između društva u tranziciji i društva u kojem se kapitalizam neometano razvijao bilo nemoguće i sagledati. Dok veliki broj likova iz savremene književosti, u nama bude pitanje da li je moguće da takvi ljudi postoje u stvarnom svijetu, iskrenost kojom odiše ova pripovijetka (sujeta spram kolega, muke sa odjevanjem na zvaničnom prijemu, nevolje s nepoznavanjem stranih jezika), donose nam junaka s kojim bismo se rado družili i slušali njegove priče. Lik kao umjereni mizantrop, ljut najviše što mora da drži svoja osjećanja pod kontrolom, lamentuje nad okvirima koje se čini da je sam sebi zadao.

Situacija opisana u trećoj pripovijeci „Bakovijanska“, posjeta mladog književnika gradu u provinciji, ostaviće utisak na bilo koga ko se ikada upustio u sličan poduhvat: nesrazmjera između očekivanja i stvarnosti sudaraju se u bolnoj spoznaji koja rezultira simboličnim gubljenjem neprodatih primjeraka rukopisa.

Ipak, šarm kojim Mirča Kartaresku iznosi sve pojedinosti o kojima njegove kolege najradije ćute, čine da se njegovim dosjetkama ne samo smijemo, već da istinski poštujemo njegovu hrabrost, iako to nećemo spomenuti.

Tekst: Sanja Savić