Sara Stridsberg: Stavila sam sebe na kocku izloživši se ludilu Sara Stridsberg, najzapaženija skandinavska spisateljica današnjice i članica švedske Akademije, priča o izazovima pisanja romana o psihijatrijskoj bolnici.

Sara Stidsberg

[dropcaps round=”no”]U[/dropcaps] leto 2011. godine Sara Stridsberg je na Državnom švedskom radiju pročitala priču o psihijatrijskoj bolnici Bekomberja u Stokholmu. Slušaoce je zavarala naracija u prvom licu, te je sve iznenadilo kada je autorka otkrila da se ne radi o doživljajima iz sopstvenog života, već o scenama iz romana koji upravo piše. Sada, tri godine kasnije, roman Bekomberja Oda mojoj porodici našla se pred čitalačkom publikom.

U središtu romana nalaze se Džeki i njen otac, Džimi Darling. On sa svojom neizmernom tugom i alkoholizmom. On koji s lakoćom zasmejava ljude, mada u isti mah gaji isuviše veliku ljubav prema smrti. Kada joj majka Lune otputuje na Crno more, bolnica postaje čitav Džekin svet. Tamo upoznaje Sabinu, tamo upoznaje Pola i umobolnu ljubav. Iz različitih trenutaka i zona između snevanja i stvarnosti, gradi se podjednako setna i očaravajuća priča. Sem toga, opisuje se i namera društva da gradnjom, kroz arhitekturu i funkcionalizam, odagna otuđenost; Bekomberja je iskrivljeni nekrolog državi socijalne sigurnosti, divan u svojoj zaprljanosti, sazreo u svom zanosnom jeziku.

Urednik književne redakcije časopisa „Vodič kroz zabavu“ (Nöjesguiden) putem mejla je intervjuisao Stridsbergovu o novoj knjizi. O majčinstvu i Ulofu Palmeu. O tankoj liniji između nege i okrutnosti. I o mnogo čemu drugome.

 Da li ti je bilo teško da napišeš ovaj roman?

Da, veoma. Uvek je teško pisati roman. Sumnjičavost, neizvesnost, dugo čekanje na to da se slike i glasovi ukažu, sve to. Ali možda mi je ovog puta bilo naročito teško jer knjiga sadrži i autobiografske krhotine ja i te kako imam sopstveni odnos prema onome što je nekada bilo Bekomberja, pošto sam kao dete posetila tu bolnicu. U jednom periodu sam mislila da ću moći da se približim bolnici bez prisustva sopstvene priče o njoj. Što je možda bilo pomalo naivno. Nisam htela da se približim duševnoj bolesti sa stanovišta zdravih i razumnih, odlučila sam da stavim samu sebe na kocku.

Na koji to način pisac u tekstu stavlja samog sebe na kocku?

Upravo kroz tu priču, o ćerci koja posećuje oca u bolnici, nju sam mogla da ispričam. To počiva u perspektivi, u jeziku, u pogledu. Stavila sam samu sebe na kocku ne tako što sam se približila Bekomberji kao zdrav, razuman, razborit lik zavaljen u fotelju sa strane, već tako što sam se izložila nekakvom ludilu, tako što sam bila potpuno otvorena prema tom mestu i likovima, i ni u jednom ih trenutku nisam posmatrala sa strane. Vratiti se u Bekomberju tih poslednjih godina, kako u stvarnosti, kada sam posetila bolnički park, tako i u narativnom obliku, kao Džeki, zaista je bilo intenzivno iskustvo, na trenutke i jezivo. Imala sam osećaj da mi je čitav život stavljen na kocku. Tako to često i biva u pisanju, moram da se izložim nekakvoj opasnosti, onome što me najviše plaši. Više me nije strah od Bekomberje.

Šta te je podstaklo da napišeš ovu knjigu?

Pred sobom sam videla čoveka kako stoji, dlanova pritisnutih na toplu, suncem obasjanu fasadu, kao da unutra u zgradi bije kakvo srce. Ispostavilo se da se radi o Bekomberji, a taj čovek je bio bivši pacijent koji se vratio u bolnički park nakon što je sama bolnica zatvorena 1995. godine. On se u romanu zove Ulof i u Bekomberji je proveo čitav život. Želela sam da pišem o mestu za proklete, želela sam da pišem o mestu koga više nema, o starim psihijatrijskim bolnicama, tim ogromnim palatama na samom dnu sveta, koje su bile i utopija i dom za one koji su naglavačke padali ka zemlji, kao i nekakva vrsta zatvora. A valjda sam i sama želela da se još jedanput vratim tamo.

Zanima me podnaslov romana, Oda mojoj porodici. Te reči odzvanjaju jasnim, skoro pa uzvišenim tonom. Da li je bitno da čitalac ima taj ton na umu kao smernicu dok čita ovu priču?

Odvraćali su me od toga da uklonim taj podnaslov, kako bi se knjiga čitala kao autobiografija. Namera mi je pre svega bila da približim reč „porodica“ toj ogromnoj, bezličnoj instituciji. Roman, jer se zaista i radi o romanu, jeste klasična porodična priča koja se igrom slučaja odigrava u psihijatrijskoj bolnici. Ona je idealna pozornica, jer je sasvim ogoljena. Mesto na kom su pacijenti lišeni svega, svojih ličnih stvari, svog ponosa, svoje socijalne pripadnosti, svoje porodice.

Stiče se utisak da i te kako osećaš sažaljenje prema svim likovima u romanu.

Moram da volim sve o kojima pišem, bez obzira na to ko su i šta su učinili. U suprotnom ne bih mogla da pišem o njima. Zar se tako i ne kaže, da moraš da osećaš ogromnu ljubav prema ljudima kako bi ih podneo?

Knjiga sadrži deskriptivne delove o gradnji Bekomberje, to jest „onoga što će kasnije postati najveća psihijatrijska bolnica u Evropi“. O arhitekti Karlu E. Vestmanu i stremljenjima države socijalne sigurnosti ka svetu oslobođenom bolesti. Pomalo si se dotakla toga kada si pričala o onome što te je podstaklo da napišeš ovu knjigu, ali koja je funkcija ovih pasusa? Šta ti osećaš kada pomisliš na ove ambicije države socijalne sigurnosti?

Mislim da psihijatrijske bolnice nisu bile ni dobre ni loše. Bile su i jedno i drugo. Ambicije su bile da se sagradi dom za sve one koji nisu imali kuda da odu, a taj je dom istovremeno bio i zatvor. Tanka linija između nege i okrutnosti zaista i predstavlja večitu dilemu psihijatrije, a Bekomberja je bila sve to. Ono anđeosko, ono čudovišno, nega i disciplinovanje u isti mah. A za osobu kao što je Džimi Darling, koji ima mnogo toga u spoljnom svetu, stan, posao i porodicu, bolnica postaje mesto koje ga privremeno zadržava u padu. Međutim, za Sabinu koja nema ništa od toga, i za noćne devojke koje zovu Vintersonove igračke, bolnica znači ništa drugo do opasnost, ona donosi njihovu propast.

Samo mi je to bilo na umu kada sam napisala da se vreme te bolnice poklapa sa periodom države socijalne sigurnosti. A bivše psihijatrijske bolnice koje su se pozatvarale nakon ekonomske križe 90-ih iziskivale su ogromne finansijske resurse kojih danas nema. Ovaj roman je zapravo pitanje šta je sloboda. Sećam se da mi je, kada sam počela da pišem, u glavi odzvanjala jedna brzalica: Mora da na svetu postoji neko mesto za mene.

Možda ovaj roman nije samo „oda“, možda bi mogao da se čita i kao elegija?

Da, možda bi mogao da bude elegija. Ali oda takođe predstavlja i slavljenje nečega, imala sam želju da napišem tekstu u slavu onoga što niko nije želeo da slavi. Dok sam odrastala, Bekomberja je ulivala najveći strah, na ljude koji su se tamo nalazili gledalo se kao na nekakva neljudska stvorenja. Primetila sam to i kada bih ispričala kako pišem ovaj roman, taj se pogled zadržao u ljudima.

Polov lik dodaje dosta „crnila“ ovoj knjizi. Da li je bilo bitno da pustiš Džeki da upozna „istinsko ludilo“?

Sve se to događa u samom trenutku pisanja. Odjednom, jednog dana, dok sedi na klupi čekajući Džima, prekriva je senka nekog čoveka. Džekinog oca nema u blizini i eto ga neko ko može da joj pravi društvo dok ga čeka. Mislim da Pol spasava Džeki od nje same tako što se postara da ga premeste iz bolnice, zbog čega je više nikada neće videti. Ona sama kaže da je Pol spreman da stavi ruku u vatru zbog nje.

Bekomberja je priča koja je sve vreme povezana sa majčinstvom. Sada kada sam najzad dobio knjigu u ruke, imam osećaj da je ono centralna tema koja prožima čitav roman, iako na suptilan način. Džekin odnos prema svom sinu, prema svojoj nesentimentalnoj majci. Da li se slažeš sa tim? Odakle to?

Majčinstvo zauzima centralno mesto u svetu i veoma je važna tema u svemu što sam napisala. Za Džeki Marion predstavlja apsolutni imperativ da živi život, možda priželjkuje da je i sama mogla da ima istu takvu silu teže za svoje roditelje, kao što Marion ima na nju. Marion je odgovor na pitanje dokle je spremna da prati svog oca na putu ka podzemlju.

Majčinstvo je težina koja vas drži čvrsto na zemlji, nekakva predivna gravitacija. Barem su meni moja deca to oduvek bila.

Kako se osećaš kada se zapitaš na kakav će prijem knjiga da naiđe? Da li postoji bojazan da će „autobiografske krhotine“ da zasene sve ostalo?

Sve se to nalazi van moje kontrole, to je nešto na šta ne mogu da utičem. Književna kritika nije razgovor koji je usmeren ka meni. Pokušavam da se usredsredim samo na pisanje.

Kakav je tvoj odnos prema stvarnim ličnostima koje su se tokom svih tih godina obrele u bolničkoj zgradi? U prolazu pominješ anđele koje je Sigrid Jerten naslikala na tavanici bolničke kapele. S druge strane, Ulof Palme, čija je majka boravila u bolnici, ima istaknutiju ulogu, između ostalog u vezi sa svojim imenjakom, poslednjim pacijentom.

Mnogo sam razmišljala o njima… Neli Zaks, Ester Hening, Sigrid Herten, Jusi Bjerling, Gunar Ekelef. Zamišljala sam kako Neli Zaks direktno iz Bekomberje odlazi da primi Nobelovu nagradu. A Ulof Palme za mene predstavlja oličenje toga kako se bolest ili krhkost tiču svih nas. On je svakog jutra išao u posetu majci, a radilo se o velikom državniku koji bi se po podne rukovao sa Nelsonom Mendelom. Kružile su glasine da se Palme noću leči u Bekomberji, a da danju obavlja državničke poslove. One su deo čitave te mržnje Palmea, te glasine. Neko ga je valjda video tamo kada je došao u posetu majci, na putu ka Rusenbadu (sedište švedske vlade Prim. prev.) Nikada nije uspeo da demantuje te glasine, verovatno zato što nije hteo da prestane da posećuje majku.

Za godinu dana na sceni kraljevskog pozorišta Dramaten biće postavljena tvoja predstava Neli Zaks neće nikada stići do mora, predstava koja se vrti oko istog mesta. Da li ćeš ikada biti gotova sa Bekomberjom?

Haha! Ne, Bekomberja se nikada ne može napustiti. Možda bude i mjuzikl od nje.

Prevod: Milena Podolšak
Izvor: ng.se

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: