Rotwelsch – tajni jezik lopova i lutalica Rotwelsch je veštački jezik koji se koristio u XIX na jugu Nemačke i u delovima Švajcarske i koristili su ga lopovi, vagabundi i putujući trgovci i zanatlije, a nastao je kombinacijom nemačkog, jidiša i nekih romanskih jezika

Kada je Martin Pušner (Martin Pushner) odrastao u zaseoku u Nirnbergu početkom 1970-ih, nepoznati ljudi su se pojavljivali na njihovim vratima tražeći hranu. Njegova majka bi ih poslužila vodom i sendvičima, stojeći na vratima, dok su posetioci razgovarali na jeziku koji dečak nije mogao da razume, iako su reči uglavnom bile nemačke. Kasnije mu je ujak objasnio šta je to što je privuklo ove strance u njihovu kuću: na kamenu temeljcu bio je urezan znak krsta unutar kruga. Za one koji su to znali, to je signaliziralo da će vam stanari te kuće dati hranu.

A oni koji su to znali bili su skitnice: oštrači noževa, torbari, vagabundi – ljudi bez stalnog prebivališta. Piktogrami koje su urezivali u ograde ili kredama crtali na kućama nazivali su se cinken (zinken), od latinske reči signum, što znači znak. Jezik kojim su govorili bio je rotvelš (Rotwelsch), mešavina jidiša, hebrejskog i izmenjenog nemačkog jezika, a vekovima su ga koristili pripadnici putujućeg podzemlja. Pušnerov otac ih je nazvao „ljudima koji su večno na putu, bežeći u nigde“.

Danas je Pušner profesor engleskog jezika i komparativne književnosti na Harvardu i urednik Nortonove antologije svetske književnosti. Njegova prethodna knjiga „Pisani svet“ (The Written World) bavila se poreklom književnosti. Ovim najnovijim radom usmerava pažnju na jezik koji nema književnosti, sistem komunikacije napravljen tako da se opire naučnicima. Kao što kaže njegov naslov –  „Jezik kradljivaca: Opsednutost moje porodice tajnim kodom koji su nacisti pokušali da unište“ – reč je o duboko ličnom projektu koji istražuje značenje jezika i porodice, nasleđa i duga.

Rotvelš se razvio u poznom srednjem veku i proširio se centralnom Evropom nakon Tridesetogodišnjeg rata. „Velsch“ je značilo „nerazumljivo “, „rot “ je izvedeno od naziva za prosjaka. Rotvelš je tako značio nerazumljiv jezik prosjaka.

Rotvelš je privukao i Pušnerovog oca i ujaka, pa su obojica ubacivali reči iz njega u svoj govor. Kao dečak, Pušner se oduševljavao frazama poput „učiniti zeca“, što je značilo brzo pobeći. U šetnjama ga je otac naučio da uočava cinken pored puteva i seoskih kuća. Iako su njegovi roditelji bili solidna srednja klasa, Pušner piše sledeće: “Odrastao sam osećajući da imam posebnu vezu sa putem i putujućim podzemljem.” U svojoj porodici je osećao da je „rotvelš postao naše specijalna svojina, naša tajna“.

Ali postojala je još jedna tajna koja je povezivala Pušnera sa rotvelšom. Kao postdiplomac na Harvardu, tražio je spise svog dede Karla Pušnera u univerzitetskoj biblioteci Videner. Njegov deda bavio se proučavanjem imena u Nemačkoj, a Pušner je smatrao da će na svom slučaju testirati koliki je zapravo obim slavne kolekcije u biblioteci.

Naravno,  biblioteka Videner posedovala je doktorsku disertaciju Karla Pušnera iz 1932. godine i nekoliko naučnih članaka. Ali skupa sa suvoparnim žitijama svetaca zaštitnika bavarskih manastira, Martin Pušner otkrio je i nešto što ga je šokiralo: članak koji pokazuje da je njegov deda sa oduševljenjem prihvatao nacističke ideje, uključujući Hitlerove fantazije o rasnoj čistoći. Članak, koji je zasnovan na predavanju, predlagao je uklanjanje jevrejskih imena koja se nisu mogla razlikovati od nemačkih – što je za Karla Pušnera bio znak jevrejske prevrtljivosti i zločinačkih namera. Tvrdio je da je lingvističko mešanje bilo “odvratno”, i to nikada više nego u “mutnim vodama” rotvelša, jezika bandi kriminalaca, inficiranog jidišem.

pušnerova istraživanja komplikuje činjenica da većina istorijskih izvora o rotvelšu potiče iz policijskih arhiva. Takvi zapisi često sadrže prevode reči i fraza dobijenih tokom saslušanja, ne bi li se razumelo kako je neka banda planirala pljačku ili kako da prevari nekog seljaka. Govornici ovog jezika bili su često nepismeni i u svakom slučaju nisu imali običaj da ga prenose strancima.

Ovo zabrinjavajuće otkriće podstaklo je Pušnera da sazna više o rotvelšu i odnosu njegove porodice prema njemu. Ubrzo je shvatio da su proučavanje i progon jezika duboko povezani. Rotvelš se razvio u poznom srednjem veku i proširio se centralnom Evropom nakon Tridesetogodišnjeg rata. „Velsch“ je značilo „nerazumljivo “, „rot “ je izvedeno od naziva za prosjaka. Rotvelš je tako značio nerazumljiv jezik prosjaka.

Tehnički, rotvelš nije jezik (jer nema svoju gramatiku) već sociolekt – komunikacioni sistem koji članove zajednice povezuje, a autsajdere drži u mraku. Među mnogim rotvelšovskim terminima za policiju su nemačke reči za bika, fenjer i mesečinu. Ali znatna količina rotvelša potiče od hebrejskog i jidiša, kao što je ganef (gannef) sleng za lopove. Ovo prelivanje verovatno ukazuje na veliki broj Jevreja primoranih na nestalna zanimanja u ranom novom veku zbog zakona koji su im zabranjivali vlasništvo nad zemljom i bavljenje mnogim zanatima. Prema Pušnerovom istraživanju, međutim, velika većina govornika rotvelša u stvari nisu ni bili Jevreji.

To nije sprečilo antisemite da povezuju rotvelš sa Jevrejima i kriminalom. Najuticajniji primer bio je Martin Luter, koji je gajio žarku mržnju prema Jevrejima, kao i prema lažnim putujućim monasima koji su pljačkali lakoverne i pobožne. Godine 1528. objavio je anonimni estrih protiv lažnih prosjaka, Liber Vagatorum, dodavši glosar reči iz rotvelša, jezika za koji je Luter rekao da „potiče od Jevreja“. Na spisku su bile reči sefel za prljavštinu i molsamer za izdajnika.

Namera poruke bila je jasna: rotvelš je trebalo proglastiti jezikom lopova, začinjenim „jevrejskim“ rečima, jer su Jevreji po prirodi bili varalice. Pušner pokazuje kako je ova Luterova odredba dala ton ne samo dedinom portretiranju rotvelša kao jezika zagađenog jidišem koji je pretio nemačkoj rasnoj čistoti. Takođe je postavio temelje za viševekovno lingvističko bavljenje rotvelšom od strane ljudi koji su nameravali da ga iskorene. Njegova istraživanja komplikuje činjenica da većina istorijskih izvora o rotvelšu potiče iz policijskih arhiva. Takvi zapisi često sadrže prevode reči i fraza dobijenih tokom saslušanja, ne bi li se razumelo kako je neka banda planirala pljačku ili kako da prevari nekog seljaka. Govornici ovog jezika bili su često nepismeni i u svakom slučaju nisu imali običaj da ga prenose strancima.

„Niko nije smatrao da je problem što rotvelš nije zapisan“, piše Pušner, „osim što je to za neželjenu posledicu imalo da su sve pisane beleške o rotvelšu potekle od njegovih neprijatelja, ljudi poput Lutera i mog dede koji su želeli da ga eliminišu. A stvaranje zapisa o ovom jeziku, za većinu njih, predstavljao je upravo način na koji su hteli to da učine. “

Kada opisuje cinken za „ženu otvorenu za seksualni kontakt“ – gole grudi i strelice – ne pokazuje nikakvu zabrinutost za bezbednost osobe koja je markirana na ovaj način.

Pa ipak, Pušner je pronašao saveznike iz davnina koji su delili njegovu fascinaciju rotvelšom. Pravnik i policajac iz XIX veka po imenu Fridrih Ave Lalemant (Friedrich Ave-Lallemant) proučavao je njegov sociološki kontekst. Kafka je smatrao da se književni potencijal jezika temelji na oneobičavanju i pokretljivosti značenja. U tom pogledu, smatrao je da je rotvelš sličan jidišu, energična sila koja bi mogla da „razdrma“ nemački jezik –  „kao da je jezik travnjak koji treba okopati“, primećuje pronicljivo Pušner.

Čini se da je upravo ovo motivisalo Pušnerovog strica Gintera Pušnera da proučava rotvelš i lobira za njegovu književnu rehabilitaciju. Učio ga je što je više mogao kroz zapise o njemu i sprijateljio se sa skitnicama koje su ga govorile, objavio je bukvar, pisao poeziju na rotvelšu, pa čak i preveo neka književna dela na ovaj jezik, uključujući sinoptička jevanđelja, odlomke iz “Romea i Julije” i tekst nemačke himne.

Pušner ne deli optimizam svog strica. Ne koristeći reč „aproprijacija “, njemu je jasno da početna nada u pravljenje omaža rotvelšu, „gde sam ublažavao najbolje što sam mogao vekove progona nad tim govornicima koje je činilo sedelačko stanovništvo “, na kraju bila priča napravljena sa namerom da istera na čistac krivicu njegovog dede.

Naglašavajući progon i odbacivanje, Pušner gleda svoju temu kroz ružičaste naočare. Incidenti koji povezuju prevare ili krađe sa rotvelšom kao da dolaze iz sveta Robin Huda u kojem se događaju samo “zločini bez žrtava”. Kada opisuje cinken za „ženu otvorenu za seksualni kontakt“ – gole grudi i strelice – ne pokazuje nikakvu zabrinutost za bezbednost osobe koja je markirana na ovaj način.

Iako ga sopstveni entuzijazam ponekad navodi da precenjuje značaj rotvelša – pa tako Hitlerov Mein Kampf postaje borba protiv jezika – ponekad nadahnuto rasvetljava digresije u teme kao što su istorija esperanta ili nastanak simultanog prevođenja na suđenjima u Nirnbergu.

Ono što je istrajno prisutno jeste njegova fascinacija snalažljivošću i otpornošću generacije vagabunda, poput onih koji su došli u njegov dom iz detinjstva u Nirnbergu privučeni skrivenim cinkenom. „

“Njihove reči za policiju, za hapšenje, njihov cinken za prosjačenje i krađu, bogat rečnik hrane, pića, seksa i vaške, sve to mnogo govori o njihovom iskustvu“, piše on. „Rotvelš je bio poput istrošenog oruđa na kome su se ostali tragovi njegove ranije upotrebe. Proučavajući ga izbliza, moglo bi se reći mnogo o telima koja su ga koristila.“

Tekst: Corinna da Fonseca-Wollheim
Izvor: nytimes.com
Prevod: Danilo Lučić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: