Svako ko je ikada uzeo u ruke roman Džordža Orvela 1984, upozoravajuću priču iz 1949. godine sa uznemirujućim predviđanjima distopijske totalitarne budućnosti, sa Policijom misli, nadziranjem masa i represivnim ustrojavanjem ljudi i ponašanja, a nije toliko svesno kratkovid da se ne bi preispitivao o tome šta se događalo u svetu od 2020. naovamo ne može a da se ne zapita: „Šta bi Džordž Orvel mislio o ovome ili onome da je danas živ?“
Izbegavanje takvih i sličnih namera po svaku cenu bio je glavni uslov za ovaj intervju, a to, na kraju krajeva, i jeste prilično razumno. Nasumične spekulacije i nagađanja o tome šta bi Džordž Orvel rekao o bilo kakvoj temi, proizvodu ili političkoj partiji dovele poslednjih godina do širenja mora citata pripisanih Orvelu, postajali su viralni, ali su lažni i nije ih izrekao pokojni pisac koji je pre svoje smrti 1950. godine nehotice, ali tačno, predvideo globalna društvena kretanja slična onima kakvim svedočimo danas, posebno u tom smislu da ljudima nije dozvoljeno da misle u nesaglasju sa korporativnom državom.
Međutim, iako prema onome što je pisao pre skoro ceo vek nekako osećamo da je Orvel i dalje među nama, nemamo predstavu o tome kakvi bi mu danas bili stavovi. Ne znamo, na primer, šta bi mislio o potezu Univertizeta u Nortemptonu u Velikoj Britaniji gde su se 2022. bez imalo srama drznuli da stave pisano upozorenje na početak 1984, navodeći da delo sadrži „eksplicitni materijal“ koji bi neki takozvani „studenti“ mogli da shvate kao „uvredljiv i uznemirujuć“.
Kako bi on to definisao? To nikada nećemo saznati i zaista bi trebalo da se naviknemo da ignorišemo sve osim činjenice da će Erik Bler, poznat po pseudonimu Orvel, inspirisanom nazivom reke u engleskom Safolku, zauvek ostati jedan od najuticajnijih svetskih pisaca i svakako jedan od najvećih vizionara svih vremena koji nam je ostavio dragoceno književno zaveštanje, sačinjeno od veličanstvenih romana Životinjska farma, U borbi za vazduh i Burmanski dani, članaka i eseja kao što su „Ubijanje slona“ i „Vešanje“, klasike dokumentarističke proze poput Niko i ništa u Parizu i Londonu, Put za Vigan i Kataloniji u čast, svedočanstva iz prve ruke o Španskom građanskom ratu, kao i prikaze i prepisku gde ćete verovatno pronaći mnoge odgovore, posebno na pitanja koja vam nikada nisu ni pala napamet.

Ričard Bler, sin Džorža Orvela koji je imao sam pet i po godina kada je pisac preminuo, elegantno je prihvatio da uradimo intervju o njegovom svetski slavnom ocu, a to je ujedno bila prilika i da predstavi Orvelovo društvo i njegovu misiju unapređivanja razumevanja i poštovanja života i dela Džordža Orvela kroz organizovanje događaja, putovanja, vebinara, razgovora i drugih prilika za sve koji žele da postanu članovi, kao i Fondaciju Orvel, koja čuva mnoštvo izvora za proučavanje, a pokrovitelj je školske i književne nagrade.
Konačno, ako postoji išta u šta danas možemo biti sigurni, to je koliko bi Džordž Orvel bio ponosan na sina Ričarda i njegovu posvećenost, ljubav i poštovanje koje pokazuje starajući se o monumentalnoj i neprocenjivo vrednoj književnoj ostavštini.
Ričarde, zašto ne volite pitanja i spekulacije poput „Šta bi Orvel mislio o tome i tome?“
Pa, odgovor na to je kao trenutak kada neko izjednači (ako razumete šta mislim pod tim izjednačavanjem) i onda sve opklade otpadnu. Reći na bilo koji način šta bi bilo ko mislio u budućnosti prosto je nemoguće.
Postoji li trenutak u vašem životu kada ste iznenada shvatili koliko je delo vašeg oca uticalo na svet?
Ne bih rekao da je bio neki poseban trenutak kada mi se iskristalisalo to sa mojim ocem, pošto je to bilo, i jeste, nešto sa čim živim celog života. On je umro 1950. godine, kada je meni bilo samo pet i po, i tada je on, naravno, bio svetski poznat, ali samo u određenim krugovima inteligencije, ali ne i šire. Tek kako je vreme prolazilo, nakon njegove smrti, tokom 1950-ih i 1960-ih ka 1970-im, on je postajao slavan širom sveta.

Dešavalo se, zapravo, dok sam odrastao, u školi, da ljudi pitaju: „O, znaš, u kakvoj su to vezi Bler i Orvel?“ I onda je počelo da mi postaje jasnije da je moj otac u stvari prilično poznat, pa sam počeo i da čitam njegova dela. Prva knjiga koju sam pročitao kad mi je bilo 11 godina bila je Životinjska farma, pa potom i 1984, ali kasnije, kad mi je bilo 13 ili 14. Posle sam, naravno, pročitao sva njegova dela, s tim što bih zaista morao da se vratim i pročitam mnogo toga ponovo, pošto sam pozaboravljao, ali prilično često i mnogo čitam njegove eseje. Dakle, da, nije bilo nekog posebnog trenutka kada sam shvatio koliko je moj otac važan.
Za koje Orvelovo delo ste najviše vezani i zašto?
Mislim da su eseji, naravno, to su delovi njegovog opusa predivni za čitanje, a što se tiče njegove esejistike i knjige su mu pisane u segmentima, u njegovim romanima ima svojevrsnih eseja, tih delova koji mogu da stoje sami za sebe. Kad čitate Put za Vigan, odatle možete da izvučete delove koji mogu da stoje sasvim zasebno. Isto važi i za Kataloniji u čast, za sva njegova dela, za Niko i ništa u Parizu i Londonu. U sve te knjige ugrađeni su zasebni eseji, predivni za čitanje.
Dakle, postoji li neki omiljeni? Pa, naravno, mislim da su najbolja dva „Ubijanje slona“ i „Vešanje“, oni su predivni, to je predivna proza i, iako zapravo nije bio lično prisutan, sasvim izvesno je mogao da vidi nešto slično tome kada je bio u Burmi. Ali ipak, to su briljantni prozni sastavi, udaraju mnogo jače od svoje kategorije, jednostavno su to briljantna štiva za čitanje.
Kako gledate na debate o zajedničkom intelektualnom dobru, s obzirom na to da su prava na Orvelovo delo u Velikoj Britaniji sada istekla?
Pa, očigledno je da su autorska prava apsolutno na mestu. Svako ko nešto napiše trebalo bi da za to bude i nagrađen. Koliko će to trajati, opet, naravno, zavisi od vlada. U Velikoj Britaniji ona traju 70 godina; u Americi traju 95 godina od dana objavljivanja. To je išlo naruku Orvelovoj zadužbini pošto su dva najbolje prodavana romana, Životinjska farma i 1984, napisani pred kraj njegovog života, pa su, shodno tome, i prava trajala duže i donosila su najviše prihoda…
U Velikoj Britaniji i Evropi su autorska prava istekla 2020. godine, osim u Španiji, gde smo postigli dogovor da traju deset godina duže. Ali onda se dogodilo da je Britanija izašla iz EU, tako da taj ugovor više ne važi, ali su Španci bili veoma velikodušni i rekli su: „U redu, nastavićemo ovako još pet godina sa 50 0dsto prihoda, jer je i nama u interesu da tako radimo“. Tako da u zemljama na španskom govornom području prava još važe, a u Sjedinjenim Američkim Državama su svi naslovi još zaštićeni. Ali, sve u svemu, svi naslovi koji su prvobitno objavljeni zaštićeni autorskim pravima sada su slobodni, dopalo se to vama ili ne.
Kako se osećate kada vidite da pri promovisanju različitih društvenih i političkih stavova citiraju vašeg oca?
Pa, dajemo sve od sebe da pokušamo da ih pronađemo i prekinemo sve te besmislice. Posebno je nakon što su autorska prava istekla teško ući u trag svim tim majicama, šoljama i drugim glupostima na kojima ljudi misle da mogu da malo zarade. U vreme kada su prava još važila mogli ste da ih izvedete pred sud, ali i tada je bilo ljudi koji svejedno nisu marili za to, pa ste morali da ih izvodite pred sud, a to košta, pa morate da vagate štetu i ono što su oni promovisali, pa povremeno prosto kažete: „Zaboravi“.
Ali zaista smo imali dosta sreće pa nas i nisu prejako oštetila ta ogromna kršenja prava. Hoću da kažem, ako odete u Burmu, a ja sam bio u Burmi 2013. godine, oni tamo sada za 10 dolara prodaju Burmanske dane a svako drugo poglavlje u knjizi je štampano naopako. Bilo je prilično iznenađujuće i zabavno to što je burmanska vlada dozvolila sebi da ima veze s tim, što mi se učinilo prilično neobičnim. Ali, opšte uzev, ne mislim da smo previše oštećeni kršenjem prava.
A šta mislite o lažnim citatima Orvela koje kruže društvenim mrežama?
Problem sa lažnim citatima je definitivno nešto protiv čega nastavljamo bitku, iako je nužno i ne dobijamo, pošto je to kao borba protiv plime, ali problem sa hiljadama lažnih citiranja Orvela definitivno nas zabrinjava, a to je teško kontrolisati pošto svaki čovek i njegov pas misle da mogu da smisle citat kakav se može pripisati Orvelu, a vi ćete na kraju zateći sebe kako neprekidno pokušavate da naučite kako to da zaustavite.
Na popularnoj Vikiliks majici ispisan je citat „1984 nije brošura sa instrukcijama“.
Zadužbina je godinama unazad dozvoljavala da se određene stvari događaju ako bi se ispostavilo da su razumne, ozbiljne i bliske Orvelovim uverenjima, i tako su se one s vremena na vreme pojavljivale na tržištu. Začudo, ne mogu da se setim koliko je toga bilo, ali svakako je bilo dozvoljeno, pa to, rekao bih, i dalje kruži svetom. Ali bilo šta nakon 2020. godine ne možemo zaista da kontrolišemo.
Kako ste reagovali kada ste prvi put spazili TV šou pod nazivom Veliki brat krajem 1990-ih godina?
Prosto sam pomislio da neko pokušava da zaradi na Velikom bratu i mom ocu. Zanimljivo, oni su jako brzo istakli da tu nema nikakvih referenci na Orvela ili 1984, niti po učesnicima, niti po bilo kakvom razgovoru; bilo je apsolutno zabranjeno bilo šta reći.
Orvelov genij ležao u sposobnosti da jasno misli i da te misli zapiše jednostavnim engleskim jezikom, tako da svako može da razume šta hoće da kaže, a opet je mogao da se izbori sa složenim mislima onako kako to mnogi ne mogu
Zanimljivo je i da je čovek koji je u tom trenutku držao prava na 1984 u Americi (čikaški advokat Marvin Rozenblum obezbedio je filmska i TV prava za knjigu 1984 u Americi nakon što je 1980. odleteo u London da bi se susreo sa Orvelovom udovicom Sonjom, a na kraju je postao i izvršni producent britanskog filma 1984 u režiji Majkla Redforda, premijerno prikazanog 1984. godine, prim. nov) izveo je ViacomCBS pred sud zbog Velikog brata, navodeći da krše autorska prava.
Dobio je vansudskim poravnanjem izvesnu sumu, ali nije poznato koliko, čak ni ja ne znam. Sve što znam je da, kada smo preneli ta prava 1980. godine, nismo definisali koliki procenat će zadužbina dobijati pri ovakvom korišćenju, tako da je ostalo na njima da odluče koliko će nam dati. Ne sećam se koliko je to bilo, ali nije bila velika suma, a jeste, to je ubilo Velikog brata u Sjedinjenim Državama.
Koja je razlika između dobrog pisca i genija?
Mislim da je Orvelov genij ležao u sposobnosti da jasno misli i da te misli zapiše jednostavnim engleskim jezikom, tako da svako može da razume šta hoće da kaže, a opet je mogao da se izbori sa složenim mislima onako kako to mnogi ne mogu, tako da mislim da to ima veze sa jasnoćom misli i dobrom prozom, jednostavnom prozom.
Dovoljno je da pogledate njegovih „šest pravila za dobro pisanje“ da biste videli o čemu je govorio, poput onoga da nikada ne koristite dugačke reči tamo gde mogu da budu kratke, da nikada ne pribegavate klišeima i bla, bla, bla. A šesto pravilo je da je bolje prekršiti bilo koje od prethodnih nego reći nešto neumesno. I to je prilično dobar vodič za pisanje.
Postoje mnogi dobri pisci, ali jesu li svi geniji? To je zanimljivo pitanje, šta je genije? Mislim da je on bio tako dobar pisac zato što je umeo da piše toliko jasno i vidi se da ljudi jednostavno uživaju u onome što je pisao, to je trajno, nema početka ni kraja, to mogu da čitaju generacije i generacije onih koji tek dolaze.

A prilično je zanimljivo i što neki ljudi to kritikuju i kažu: „O, Orvel je bio ovo, Orvel je bio ono“, a moj odgovor na sve to je: „Hoće li se i vaše knjige prodavati 70 godina nakon vaše smrti?“ Čarls Dikens je, naravno, pisac koga i danas čitaju iz istog razloga iz kog danas čitaju i Orvela: oni su prosto genijalno koristili reči.
Zašto neka dela traju vekovima i ne budu prevaziđena i ne postanu nevažna?
Opet, vidite, on je pisao o nečemu što se dešavalo vekovima, milenijumima, to je prosto pokušaj čoveka da kontroliše drugog čoveka, a 1984, kao što znate, ne stavlja na sve to tačku; jer sve to traje, dešava se sve vreme. Dakle, to je sve vreme relevantno. Simpatičan je detalj u vezi s činjenicom da je, kada je Donald Tramp izabran za predsednika SAD, prodaja 1984 u Americi uzletela više od 6.000 odsto.
Isto tako, početkom 1980-ih dogodile su se izvesne stvari koje su dovele do toga da se zadužbina eksponencijalno proširi u smislu novih ugovora sa različitim izdavačkim kućama; bilo bi jako dosadno i zamršeno da zalazim u detalje, ali postojao je sudski proces vezan za moju pomajku na samrti i to što je ponovo stekla punu kontrolu nad autorskim pravima obuhvaćenim zakonom. I to je omogućilo književnim izvršiocima koje je ona odredila pre smrti da raspolažu svim naslovima preko njihove firme onako kako su oni mislili da je najbolje. Bilo bi dosadno nabrajati ovde sve razloge pošto je sve to trajalo godinama, ali jeste, do 1980-ih je knjiga prodata u ogromnom broju primeraka i, naravno, zarađen je novac, ali se njime, nažalost, nije upravljalo kako treba i on je protraćen.
Šta se sa 1984 dogodilo 1984. godine? Neko specijalno izdanje?
Postojala su specijalna izdanja, ali mislim da je prvo, jedino zaista specijalno izdanje bilo objavljivanje faksimila originalnog rukopisa 1984, od koga postoji samo 50 odsto. Taj rukopis čuva se na Univerzitetu Braun u Sjedinjenim Državama, ali smo imali tamo drugara, profesora Pitera Dejvisona, koji ga je pribavio i potom priredio, pošto je to bio radni rukopis, pa je nešto bilo u skraćenicama, nešto pisano rukom, mnogo šta precrtano; mnogo toga je bilo pisano jedno preko drugog dvaput, čak i triput, na više mesta skoro do nečitkosti, tako da je on napravio obiman faksimil tog rukopisa, zajedno sa tumačenjima i fotokopijama stranica, tako da sve možete da pročitate tačno onako kako je moj otac napisao.
Šta se može zaključiti iz načina na koji je Orvel gledao na društvo, šta ga je usmerili tome da nesvesno predvidi budućnost?
Pa, nije on pokušavao da predvidi budućnost, on je pokušavao da podigne svest o načinima na koje običnim ljudima na ulici, poput vas i mene, manipulišu oni koji žele da nas izmanipulišu, bilo preko vlada ili korporacija, jer ako dozvolite da neko vama manipuliše, onda, naravno, potpadate pod njihovu moć. A to je ono što vlade rade: one vole da iskrivljuju istinu što je moguće više i da kontrolišu ili pritiskaju medije da bi ih naterali da ih prikazuju u dobrom svetlu.
Njegov pogled na svet je posebnim učinilo njegovo iskustvo u Burmi, dakle britanski imperijalizam, kao i ono što je doživeo u Španiji, odnosno komunizam i totalitarizam. I sve što je pisao, kasnije, bilo je protiv totalitarizma, onakvog kako ga je on video, a za socijalnu demokratiju, onakvu kako ju je on video, tada, pošto je bio potpuno užasnut totalitarizmom, a naravno, totalitarizam može da bude i levi i desni.
Kako bi danas živeo? Da li bi bio na društvenim mrežama?
Pa, drušvene mreže su samo produžetak tehnologije, zar ne? Ko to zna. Možda bi ih prihvatio, a možda ne bi. Ne znam.
Šta mislite, da li bi prihvatio Orden viteza britanske imperije od kraljice da mu je bio ponuđen?
To je zanimljivo, ne znam. Pomalo je to nalik onome šta bi mislio danas o određenim stvarima. Bio je patriota; kada bi dogorelo do nokata, bio je patriota prema svojoj zemlji. Za vreme Drugog svetskog rata je pokušao da se priključi redovnoj vojsci, ali su ga proglasili nesposobnim, tako da se priključio civilnoj zaštiti (naoružani dobrovoljci u građanskoj miliciji kao podrška britanskoj vojsci u vreme rata, prim. nov).
Osim toga, pisao je o ljudima za koje je smatrao da su antibritanski nastrojeni i napisao je čuvenu listu, pomalo prst u oko, rekao bih (1949. godine, malo pred smrt, Orvel je napisao listu sa imenima 38 istaknutih ličnosti, među kojima je i Čarli Čaplin, koje je sumnjičio da su simpatizeri komunista. Listu je poslao bliskom prijatelju koji je radio za Informativno-istražno odeljenje (IRD), tajno propagandno krilo britanskog Ministarstva spoljnih poslova. Lista je objavljena 2003. godine, prim. nov), ali ju je napisao, a ukazivala je na ljude za koje je smatrao da nisu patriote.
I onda možete da govorite o tome šta bi bilo da ga je Kruna nagradila nekom vrstom nagrade i da li bi je on prihvatio. Ne kažem ni da bi, ni da ne bi, samo kažem da je bio patriota spreman da umre za svoju zemlju. Bio je Englez do srži i da su Nemci krenuli preko Britanije u Englesku, borio bi se protiv njih, to mogu zasigurno da kažem, bez ikakve dileme. I on sam rekao je u jednom od svojih eseja da bi umro za svoju zemlju.
Kako Orvelovo društvo promoviše Orvelovu ostavštinu i kakve aktivnosti nudite svojim članovima?
Promovišemo Orvelov rad kroz društvo, kroz časopis, kao i kroz događaje koji su veoma važni. Svoje članove vodimo na mesta poput Španije, gde se borio (Orvel je otputovao u Španiju u decembru 1936. i priključio se jednoj od grupa koja se borila protiv generala Franciska Franka u Španskom građanskom ratu, prim. nov), poput (škotskog ostrva) Jure gde je napisao 1984, na njegov grob u Saton Korteniju u Engleskoj odlazimo jednom godišnje da obeležimo njegov rođendan, a sada pokušavamo da odemo u Maroko jer je tamo otišao da se oporavi od prvog napada tuberkuloze i tamo je napisao U borbi za vazduh.
Odlazimo na mesta gde je odrastao kao dečak, išli smo u Sautvold, gde su njegovi roditelji živeli 1930-ih. Dakle, takve stvari možemo da uradimo za naše članove, a njih to zanima. Vodimo ih i u šetnje Londonom, da obilaze pabove u Ficroviji, gde je odlazio na piće tokom rata. A idemo i u Pariz, tamo nas je odveo član koji živi u tom gradu, a bio je mladić kada je Orvel pisao Niko i ništa u Parizu i Londonu. I tako, što se toga tiče, uvek smišljamo nešto za naše članove i njima je to zanimljivo. Bili smo i u Viganu, gde je napisao Put u Vigan, a gajimo jako dobre odnose sa Viganom jer su ljudi tamo bili malo razočarani njime i knjigom koja je, kako kažu, negativna, a mi pokušavamo da im kažemo da nije baš tako, da se on nije fokusirao na to, da je veoma, veoma poštovao ljude iz Vigana, na primer, bili su to samo uslovi u društvu koje je nastojao da istakne.
Dakle, da, iz ugla članova, ima mnogo stvari koje možemo da radimo sa njima, a oni se uvek prijavljuju u velikom broju. Čim predsedavajući objavi poziv da se negde ide, sva mesta se odmah popune, tako da, ako gledamo prema tome, članovi vole da idu na ta mesta. Osim toga, jednostavno promovišemo Orvela i njegova dela, dodeljujemo nagrade, stipendije za novinare i mlade ljude preko Fondacije Orvel koja stoji iza književnih, školskih i novinarskih nagrada, ali to je zasebno telo i ne mešamo jedno s drugim.
Piše: Silvija Pingitore
Izvor; The Shortlisted
Preveo; Matija Jovandić