Pripovedati, pripovedati, pripovedati („Putovati“, Žarko Radaković) Radaković romanom Putovati pristupa trostrukoj dekonstrukciji svoja tri glavna tematsko-motivska okvira: mogućnosti putovanja, povratka u prošlosti i granica pripovednog postupka.

U vreme kada se svaki aspekt naše stvarnosti iz korena menja – a čini se da će te promene biti aktuelne mnogo duže no što smo se na početku nadali ili što danas mislimo – jedna od stvari koja se takođe promenila jeste mogućnost slobodnog putovanja. Ova formulacija već je sada mnogo drugačija od one koje smo poznavali pre manje od dve godine, a svaki aspekt putovanja, od slobodnog odabira destinacije do slobodnog kretanja, izgubio je taj krucijalni pridev: „slobodno“. Zbog toga se i pisci u čijem je opusu tema putovanja bila naročito važna pronalaze različite načine da ovu „novu“ stvarnost na najadekvatniji mogući način prelome kroz sve te gubitke slobode, te da na nove načine predstave šta bi ideja putovanja – a reč „ideja“ je upravo u središtu njihovih težnji – mogla da znači danas, a šta u bliskoj i daljoj budućnosti. Jedno od dela koje se bavi tim razmatranjima, ali i odlazi u prošlost ne bi li osvetlila više različitih strana ideje putovanja koje smo nekada poznavali, jeste i novi roman Putovati (autor: Žarko Radaković, izdavač:Čarobna knjiga, Beograd, 2021).

Kao autor razgranatog opusa koji se ostvario i kao romanopisac, i kao pripovedač, i kao esejista, i kao prevodilac, svaki od naslova Radakovićevog najnovijeg stvaralaštva zaslužuje pažnju kritike i čitalaca, pre svega kao predstava zaokruženosti višedecenijskog bavljenja pisanjem i stizanja do jedne upečatljive i efektivne strukture koja dokazuje svoj kvalitet svakim novih čitanjem. Nakon romana Kafana (2016) i Krečenje (2018), ovaj roman predstavlja treći stepenik nove dekonstrukcije stvarnosti, kako književne, tako i van-književne. Nakon što je u ova dva romana postavio osnovne koordinate svog „novog“ stila i dokazao mogućnosti dekonstruktivnih postupaka kojima se i sama ideja objektivnosti i utemeljenosti u današnjem svetu pokazuje kao iluzorna i nemoguća, autor romanom Putovati odlazi korak dalje i pristupa trostrukoj dekonstrukciji svoja tri glavna tematsko-motivska okvira: mogućnosti putovanja, povratka u prošlosti i granica pripovednog postupka. Svestan moguće nerazumljivosti i neprihvatanja koje bi mogle da nastanu kao posledica tako radikalnog odmaka od svih normi savremene proze, Radaković svoje težnje postavlja u nekoliko zagrada i sakrivene iza nekoliko slojeva teksta. On se tako otvara kao lament nad nemogućnosti pripovedanja o putovanju, a autorska figura razbija se na nekoliko pripovednih glasova i fokalizatora, kojima se pokazuje dubina subverzivnosti za koju se pisac opredeljuje.

Idući sve dalje u prošlost, Radakovićev pripovedač otkriva nove slojeve svoje ličnosti i nove fragmente svog identiteta.

Tako prvo od tri poglavlja, segment „Uvod“, nosi podnaslov „(U potrazi za povešću)“, i skoro u maniru antičkog hora najavljuje sve što okupira autora i anticipira domete i okvire narednih poglavlja. Već u njemu Radaković otkriva da odlučuje da svoje će njegovo pripovedanje biti fragmentarno, skokovito i isprekidano – uzgred, fragmentarnost romana se ogleda i u činjenici da su iseci iz njega štampani u periodici (časopis Polja i Dometi), te antologijskim izdanjima (prošlogodišnja panorama Zov daljine koju su priredili Ljubica Arsića i Dejan Mihailović) – čime unapred zahteva veći nivo čitalačke pažnje i razumevanje koje će biti višestruko nagrađeno. Ovaj postupak anticipiranja „pravih“ namera pisca traje i na nekoliko desetina stranica narednog poglavlja „Putovati (Bežeći od naracije)“ koje se može posmatrati i kao razrada celog romana, tj. njegov primarni deo koji je omeđen kratkih uvodnim i zaključnim segmentima.

Shvativši da je od stare ideje o neophodnosti putovanja preostala još jedino mogućnost čežnje za putovanjima – uzgred, taj Radakovićev stav prisutan je odavno i ni na koji način produkt trenutne nemogućnosti putovanja koja obeležava naš svet – on pronalazi smisao u književnom tekstu i imaginativnim istraživanjima koje mu on nudi: „Sada: odmah jaka potreba za pripovedanjem: javlja se i kao traganje za smislom sebe ovde, i u panici od obuzetosti besmislom. Pripovedati, pripovedati, pripovedati. Pobeći od pogrešne presude u svetu kao sudnici.“ Pošto čin putovanja ne daje odgovore koji su mu neophodni i pošto on nije u mogućnosti da se otisne na put koji mu je potreban, pripovedač pristupa pisanju i istraživanju sopstvene prošlosti koja mu se otvara u tom postupku. On se, umesto za putovanje negde, odlučuje za odlazak nigde i pripovedanje koje je jedini postupak koji mu može pružiti određene odgovore.

Osim što se nameće kao jedno od najslojevitijih dela ovog stvaraoca do sada, roman Putovati može se čitati i iz ugla putopisnog žanra, društveno-istorijskog romana, kao i priča o priči koja se stvara ni iz čega.

No, i pored toga, Radakovićev narator pominje odlaske na manje ili više konkretna mesta i susrete sa manje ili više stvarnim ljudima, a njihovo imenovanje i prelaz iz sfere stvarnosti u svet fikcije budi novo čitalačko interesovanje i dodatno povezuje Putovati sa ranijim ostvarenjima ovog autora. Od Davida Albaharija i Raše Livade do Marine Abramović i Petera Handkea, značajan broj stvaralaca različitih branši javlja se kao integralni deo narativa i postaje deo fiktivnog sveta teksta u kojem svi funkcionišu kao deo istog pogleda i umetničkog stava. Čak i kada ne konkretizuje, autor čitaocima daje dovoljno naznaka o tome koji bi umetnici mogli biti deo njegovog pripovednog postupka i na koje načine se uklapaju u njegove osnovne namere. Najzad, nakon nekoliko fragmentarnih epizoda, narator dolazi do srži pripovedanja i istorijske priče o sebi, svojoj porodici i domovini, opet ne konkretizujući stvari preterano, već dajući publici dovoljno prostora da sama dopuni prazna mesta.

Pošto shvata da je neophodno udaljiti se ne bi li došao do odgovora – „Nije li to onda bio razlog da otputujem? Dakle: ne u potragu za doživljajima, nego bežeći od doživljaja.“ – on shvata šta je ono za čime je tragao u svojim stvarnim i imaginarnim putovanjima: „To bi, dakle, mogli da budu doživljaji za kojima sam tragao sveg ovog putovanja. To su te slike, mirisi, zvuci, dodiri, ukusi iz koji se pokreću ona osećanja, burna, ili tiha, ili samo ,ovlašna‘, iz kojih se podižu slutnje, jedini ,prostor‘ za neka moguća razmišljanja. Povest ,ni o čemu‘ ili ,o svemu‘ počinje, dakle, ,ovde‘: ,nigde‘ i ,svugde‘“. Idući sve dalje u prošlost, Radakovićev pripovedač otkriva nove slojeve svoje ličnosti i nove fragmente svog identiteta, napokon se, nakon nekoliko epizoda iz porodične istorije, umirivši u svojim potragama i stigavši do kraja puta. Upravo tada roman zatvara epiloško poglavlje, „Beleška o piscu (Povest)“, koja u maniru kvazi-ispovesti poznavaoca „pripovedača“ ili „pisca“ Žarka Radakovića, otkriva čitaocima sve šta treba da znaju o njemu. Ovaj postupak poznat je iz autorovog ranijeg opusa i na efektan način zaokružuje istraživanja, dileme i preispitivanja o kojima je do tada pisao, ali i otvara nova pitanja, naročito na fonu postmodernističke igre pomešanih identiteta i autoreferencijalnih obraćanja.

Osim što se nameće kao jedno od najslojevitijih dela ovog stvaraoca do sada, roman Putovati može se čitati i iz ugla putopisnog žanra, društveno-istorijskog romana, kao i priča o priči koja se stvara ni iz čega. Povezavši ga sa Kafanom i Krečenjem, ali i svojih ranijih tekstova, Žarko Radaković opet uvodi novine u svoj opus i pokazuje mogućnost poigravanja temama koje se na prvi pogled čine jednostavne i odavno ispričane. Ipak, kada se postave u jasno zacrtane okvire, kao što je to ovde slučaj, i kada se predstave sa jasnim smislom i konceptom, čak se i najstarije priče – a to su, između ostalih, priče o pričanju, putovanju i identitetu – mogu čitati na nov i uzbudljiv način.

Piše: Dragan Babić
Foto: Pxhere
Izvor: Prosvjeta, br. 163-164.

 

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: