U početku oslobađajuća, pobeda mogućnosti nad realnošću na kraju postaje pozivnica za očajavanje — nešto što je, čini se, Muzil sam otkrio zajedno sa Ulrihom. Ipak, obrazac Ulrihovih avantura i interakcija s drugima, posebno u prvom tomu, podrazumeva prevlast mogućnosti, baš kao i forme — i, konačno, krajnje bezobličnosti — Čoveka bez osobina.
Iako je Muzil u poslednjim godinama rada na knjizi menjao mnoge pravce, delovi koje je zapravo objavio uglavnom su fokusirani na Ulriha. Nikada ne saznajemo njegovo prezime (što je možda simptom njegovog nedostatka osobina), ali znamo dosta o njemu. Jedinac imućnog advokata, čoveka sa izvesnim naučnim postignućima i izraženim pedantskim sklonostima, Ulrih je tridesetdvogodišnjak bez zaposlenja, koji ne zna šta bi sa sobom. Ume da bude veoma šarmantan, ali u njemu ima i nečeg donekle odbojnog, čak nasilničkog. On “ne poštuje ničija prava osim ako poštuje osobu čija su to prava, a to se ne dešava često”. U školskim danima, Ulrihov uzor bio je Napoleon, delimično zbog njegove prirodne fascinacije kriminalom, a delimično zato što su njegovi učitelji Napoleona nazivali tiraninom. „Strastven i istovremeno distanciran,“ Ulrih „nikada nije imao potrebu za onim preispitivanjem i šlifom koji se naziva ispitivanjem sopstvene savesti.“
Pre nego što počne priča romana, Ulrih je tri puta pokušao da postane „veliki čovek,“ prvo kroz konjicu, zatim kroz građevinsko inženjerstvo, a na kraju kroz matematiku. Napustio je vojsku nakon što je ukoren zbog zavođenja supruge nadvojvode, napustio je inženjerstvo nakon što je zaključio da inženjeri „imaju onu čudnu, ukočenu, distanciranu, površnu narav koja nikada ne zalazi dublje od epiglotisa,“ i sada se posvetio matematici, radeći respektabilan, ali nezahvalan posao.
Kroz prvi tom Čoveka bez osobina, “Paralelna kampanja” predstavlja skele na kojima Muzil gradi svoju priču i prikazuje šaroliku skupinu likova.
Ulrih je odustao od veličine onog dana kada je slučajno video trkačkog konja koji je bio opisan kao „genijalan trkački konj.“ Ako trkački konj može biti „genije,“ šta onda? Zaključivši da „šta god da radite (…) to nema nikakvog značaja,“ Ulrih odlučuje „da uzme jednogodišnje odsustvo iz svog života kako bi pronašao odgovarajuću namenu za svoje sposobnosti.“ Čovek bez osobina je prikaz te godine odsustva iz života.
Ulrihova osnovna zbunjenost ogleda se u njegovoj kući, malom zamku u vezi sa kojim „postoji nešto mutno, kao dvostruko eksponirana fotografija.“ Suočen s mogućnošću preuređivanja, oseća se paralisano pred beskonačnim mogućnostima koje mu se otvaraju. Slobodan da izabere bilo koji stil „od asirskog do kubizma,“
nalazio se u onom poznatom stanju (…) nekoherentnih ideja koje se šire prema spolja bez centra, tako karakterističnim za sadašnjost, i čija čudna aritmetika se svodi na nasumično umnožavanje brojeva bez stvaranja jedinstva. Na kraju je izmišljao samo neizvodljive sobe, rotirajuće sobe, kaleidoskopske sobe, prilagodljive scenografije za dušu, i njegove ideje postajale su sve više lišene sadržaja.
Ulrih nikada zaista ne pronalazi svoje zvanje, ali šansa se javlja kada mu njegov otac sredi da postane počasni sekretar nacionalne kampanje povodom proslave sedamdesetog jubileja cara Franje Josifa 1918. godine. Nazvana „Paralelna kampanja“ zbog slične proslave planirane u Nemačkoj, ova kampanja je bila jedna od onih lažnih pregnuća čiji je cilj bio sve i ništa. Delom zamišljena kao način da se pokaže nadmoć nad Nemcima (čiji bi car slavio tek trideseti jubilej), Paralelna kampanja bila je mnogo više od načina da se oda počast Franji Josifu. Trebalo je da to bude proslava Velikih Ideja — mira, patriotizma, kulture: „spontani“ izlivi dobre volje naroda, orkestrirani do najsitnijeg detalja. Ukratko, Paralelna kampanja bila je savršeno utočište za sve vrste frustriranog idealizma, pogrešnih dobrotvornih akcija i otvorenog šarlatanstva.
Takođe je bila savršena riznica za Muzilov zlobni smisao za humor. Ko je mogao da predvidi da će Kakanija — Muzilovo ime za Austrougarsku — nestati pre nego što te proslave uopšte budu mogle da se održe? Godine 1913. sve je još uvek bilo tako gemütlich (nem. – ugodno, prijatno, prim. prev.)
Naravno, automobili su se kretali ovim putevima, ali ne previše! Pripremala su se i osvajanja vazdušnog prostora, ali ne preterano intenzivno. Brod bi s vremena na vreme bio poslat u Južnu Ameriku ili Istočnu Aziju, ali ne prečesto. Nije bilo ambicija za svetska tržišta ili svetsku moć. Ovde, u samom srcu Evrope (…) reči poput „kolonija“ i „preko okeana“ zvučale su kao nešto sasvim neisprobano i daleko. Postojala je određena demonstracija luksuza, ali ni približno na prefinjen način kao kod Francuza. Ljudi su se bavili sportovima, ali ne tako fanatično kao Englezi. Pogubna količina novca trošena je na vojsku, ali samo dovoljno da se osigura njeno mesto kao druge najslabije među velikim silama.
Pa ipak, čak i u Kakaniji, nešto čudno se događalo:
Ljudi koji su nekada samo vodili male sekte postali su slavni starci; izdavači i trgovci umetninama postali su bogati; stalno se otpočinjalo sa novim pokretima; svi posećuju i akademske i avangardne izložbe, pa čak i avangardu avangarde; porodični časopisi su sredili kosu; političari vole da se razmeću po pitanju kulturnih umetnosti, a novine pišu književnu istoriju (…) Osobe koje ranije nikada ne bi bile ozbiljno shvaćene postale su slavne. Tvrdoća je popustila, podele su se spojile, nepopustljivi su napravili ustupke popularnosti, formirani ukusi su se vratili u nesigurnost. Oštre granice su svuda postale zamagljene, a neka nova, neodrediva sposobnost sklapanja saveza dovela je nove ljude i nove ideje na vrh.
Plus ça change, plus c’est la même chose.
Kroz prvi tom Čoveka bez osobina, Paralelna kampanja predstavlja skele na kojima Muzil gradi svoju priču i prikazuje šaroliku skupinu likova. Tu je jevrejski bankar Leo Fišel i njegova ćerka Gerda; ona se povezuje s grupom hrišćanskih nacionalista koji „preziru kapitalizam i tvrde da nijedan Jevrejin još nije dokazao da je sposoban da bude veliki simbol čovečanstva“. Leo Fišel ih naziva antisemitskim primitivcima i zabranio bi im da mu ulaze u kuću, da Gerda ne kaže: „Ne razumeš, tata, oni to misle samo simbolično.” Tu su i mnoge Ulrihove ljubavnice, na primer nimfomanka koju je prozvao Bonadea — „dobra boginja“ — koju vidimo „ispruženu na leđima na divanu, njen nežni materinski stomak u belom batistu slobodan da diše, bez ometanja kostura i čipke. Ona je ovaj položaj nazivala ‘razmišljanjem’.”
Zatim je tu Ulrihova rođaka Ermelinda Tuci, ključna ličnost Paralelne kampanje. Njeno pravo ime je Hermina (kao i Muzilovoj majci), ali Ulrih joj daje nadimak Diotima, po sveštenici ljubavi iz Platonove Gozbe. Prelepa, nesrećna žena visokog državnog službenika, Diotimu je privukla “Meterlinkova metafizika umotana u batiku,“ Novalis, i „najviše od svega (…) neizreciv talas anemičnog romantizma i čežnje za Bogom, koji je mašinsko doba nakratko izbacilo kao izraz svojih duhovnih i umetničkih nedoumica u vezi sa samim sobom.“ Njeno učešće u Paralelnoj kampanji uključivalo je tvrdnje poput „prava Austrija je ceo svet“ i „bilo koje osećanje koje nije bezgranično je bezvredno.“
jedna od najvažnijih tema odnosi se na ničeansko pitanje o vrednosti — ljudskoj, moralnoj — naučnog znanja.
Jedan od mnogih Diotiminih obožavalaca je dr. Pol Arnhajm, neizmerno bogat pruski industrijalac koji je napola Jevrejin i govori pet jezika. Njegova glavna ambicija je da „unese ideje u sfere moći“, a napisao je mnoge knjige i pamflete u kojima izlaže jedinstvo „duše i ekonomije.“ Arnhajm nije usko specijalizovan; naprotiv, piše i o „algebarskim nizovima, benzenovim prstenovima, materijalističkoj i univerzalističkoj filozofiji istorije, nosačima mostova, evoluciji muzike, suštini automobila, Hatovoj 606[1], teoriji relativnosti, Borovoj atomskoj teoriji, autogenom zavarivanju, flori Himalaja, psihoanalizi (…) i svim ostalim dostignućima koja sprečavaju jedno vreme tako bogato tim dostignućima da proizvede dobre, zdrave, integralne ljudske jedinke.” I Arnhajm i Diotima su smatrali da ih je sudbina spojila da pronađu pravu, iako neispunjivu ljubav jedno u drugom; ali se ispostavilo da je Arnhajmovo glavno interesovanje u Paralelnoj kampanji imalo veze s preuzimanjem kontrole nad galicijskim naftnim poljima.
Još tri lika zaslužuju da budu pomenuta. Prva dva su Ulrihov prijatelj iz detinjstva, Valter, neuspešan pijanista, i njegova mlada supruga sa kojom je u braku tri godine, Klarisa, hladna, neurotična, destruktivno nenegujuća žena. Klarisa je „smatrala da je Valter genije od svoje petnaeste godine, jer je uvek nameravala da se uda samo za genija. Nije mu dozvoljavala da je izneveri u tome.“ Kao ćerka slikara poznatog po oslikavanju scenografija, Klarisa je odrasla mrzeći „sve što je bilo bludno u umetnosti.“ Odbijala je da spava sa Valterom kada bi svirao Vagnera, podsmevajući mu se zbog njegove umetničke sterilnosti. Valter je drugačija, očiglednija vrsta narcisa: „za njega je samo pomeranje sopstvene ruke bilo ispunjeno duhovnom avanturom, ili je bila paralizovana u ljubavnom kontempliranju o sebi samoj.“ Valter je jedan od onih ljudi koji su mnogo obećavali dok su bili mladi, ali su se s godinama pomirili s okrutnom običnošću. Njegovo rešenje za ovaj problem — i dalje uobičajeno rešenje među hronično razočaranima — bilo je da krivicu za svoj neuspeh prebaci na beznadežnu dekadenciju vremena.
Ova taktika ima mnoge prednosti. „Umesto da se oseća loše i nesposobno za rad, sada su vremena bila bolesna, dok je on bio dobro. Njegov život, koji je propao, sada je, odjednom, bio u potpunosti objašnjen i opravdan na svetsko-istorijskoj skali.“ Valter više ne govori o „savremenoj umetnosti“ i „umetnosti budućnosti“, što su ideje koje je Klarisa povezivala s njim od svoje petnaeste godine. Sada bi povukao crtu negde — u muzici, recimo, do Baha, u književnosti do Štiftera, u slikarstvu do Engra — i objasnio da je sve što je došlo posle bilo nakinđureno, degenerisano, presofisticirano i na silaznoj putanji. Postajao je sve nasilniji u svom tvrđenju da u vremenu toliko zatrovanom u svojim duhovnim korenima kao što je sadašnje, umetnik sa pravim integritetom mora potpuno da se uzdrži od stvaranja. Ali podmuklo je bilo to što, iako su iz njegovih usta izlazila takva stroga mišljenja, ono što je izlazilo iz njegove sobe, čim bi se zaključao, bilo je, sve češće, zvuk Vagnerove muzike, to jest, one vrste muzike koju je godinama ranije učio Klarisu da prezire kao savršen primer filistinizma, nakinđurene, degenerisane ere, a od koje je i sam sada postao zavistan kao od gustog, toplog, opijajućeg otrova.
Na kraju, mora se pomenuti i stolar Kristijan Musbruger: ogroman, fizički snažan čovek koji je pomalo prostak. Musbruger ima “lice koje je Bog blagoslovio svakim znakom dobrote”, ali je slučajno i pomahnitali seksualni ubica čije suđenje zbog brutalnog ubistva prostitutke postaje jedan od mnogih lajtmotiva Čoveka bez osobina. Pitanje da li je Musbruger mentalno sposoban da mu se sudi provlači se kroz celu knjigu; s obzirom na to da svoje postupke doživljava kao da su „sleteli na njega poput ptica koje su doletele odnekud“, verovatno nije. Iako Muzil nikada nije razrešio Musbrugerovu sudbinu, niti tačno odredio njegov značaj za roman, jasno je da Musbruger predstavlja mračnu, nesvesnu svirepost i iracionalnost koja pulsira ispod trule optimistične površine Kakanskog carstva. „Kada bi čovečanstvo moglo da sanja kolektivno [kao celina],“ misli Ulrih, „sanjalo bi Musbrugera.“ Ulrih koketira s idejom da pokuša da oslobodi Musbrugera, dok opsesivna Klarisa, koja postaje sve rastrojenija, izjavljuje: „Ubica je muzički!“ U Musbrugeru, Klarisa vidi erupciju transformišuće nasilnosti koja bi pomela ostatke njenog frustriranog, neodređenog postojanja.
Muzil se sjajno zabavlja postavljajući ove likove jedne protiv drugih. Kao što je V. S. Pričet (V. S. Pritchett) primetio u svom hvaljenom eseju iz 1962. o Muzilu, jedno od njegovih velikih postignuća je to što je uspeo da ovako egzotične likove učini ljudski zanimljivim. Još jedno postignuće, barem u prvom tomu, bilo je to što je naizgled bez napora upleo svoje razne “esejističke” teme u roman. Kao što je već pomenuto, jedna od najvažnijih tema odnosi se na ničeansko pitanje o vrednosti — ljudskoj, moralnoj — naučnog znanja. Muzil ismeva romantizam likova poput Diotime, koji osuđuju nauku zbog “razbijanja čarolije” sveta činjenicama. Ipak, čini se da on staje na Ulrihovu stranu kada objašnjava da je “znanje oblik ponašanja, strast. U suštini, to je nedopušten oblik ponašanja: poput dipsomanije, seksualne manije, ubilačke manije, prisila za znanjem stvara svoj sopstveni karakter koji je neuravnotežen.”
Kako je i sam Muzil priznao u jednoj belešci: „Prvi tom se završava približno na vrhuncu jednog luka; na drugoj strani luka nema stubova.“
U jednom ključnom poglavlju, Muzil razmišlja o “čudnoj sklonosti naučnog mišljenja ka mehaničkim, statističkim i fizičkim objašnjenjima iz kojih je, da tako kažemo, iščupano srce.” Ovo je ključni pasaž:
Naučni um vidi dobrotu samo kao poseban oblik egoizma; usklađuje emocije sa žlezdama; primećuje da osam ili devet desetina ljudskog bića čini voda; objašnjava našu slavnu moralnu slobodu kao automatski mentalni nusproizvod slobodne trgovine; svodi lepotu na dobru probavu i pravilnu raspodelu masnog tkiva; prikazuje godišnje statističke krivulje rođenja i samoubistava kako bi pokazao da su naše najintimnije lične odluke programirano ponašanje; vidi vezu između ekstaze i mentalnih bolesti; izjednačava anus i usta kao rektalni i oralni otvor na oba kraja iste cevi — takve ideje, koje otkrivaju trik iza čarolije ljudskih iluzija, uvek mogu da računaju na neku vrstu predrasude u svoju korist kao besprekorno naučne.
Naučna racionalnost u ovom smislu nije samo razočaravajuća; ona je radikalno dehumanizujuća. Ona zamenjuje živo tkivo iskustva kosturom “uzroka”, “nagonâ”, “impulsâ” i sličnih pojmova. Ogromna moć nad prirodom koju je nauka donela čoveku, Muzil sugeriše, samo je jedan deo njene privlačnosti. Psihološki jednako važna je moć koju ona daje da se odbaci tvrdnja o ljudskom iskustvu. Kako je oslobađajuće znati da je dobrota samo još jedan oblik egoizma! Da je lepota samo pitanje pravilno raspoređenih masnih tkiva! Da je svaki naglasak u našem emocionalnom životu samo potpuno predvidiv rezultat aktivnosti žlezda! Samo još jedno, samo, ništa do… Kako su oslobađajući, kako su olakšavajući ovi instrumenti odbacivanja — ali na kraju kako su neistiniti u odnosu na naše iskustvo.
Muzil prikazuje naučnu racionalnost kao iskušenje, ali i dostignuće, jer vidi da je inherentno u njenom pogledu na svet poziv da se zaboravi humanost. To je taj prometejski aspekt nauke koji je povezuje sa zlom. Osećanje da „ništa u životu ne može biti pouzdano osim ako nije čvrsto zakovano,” Muzil piše, „osnovno je osećanje ugrađeno u trezvenost nauke; i iako smo previše čestiti da bismo to nazvali Đavolom, lagani miris sumpora i dalje se lepi za nju.”
Istovremeno, međutim, Muzil nikada nije spreman da svim srcem stane uz romantičarske napade na nauku. Nešto ranije podseća svoje čitaoce da
Ne sme se zaboraviti da je naučni način mišljenja u osnovi više usmeren ka Bogu nego estetski način, spreman da Mu se potčini onog trenutka kada se On udostoji da se pokaže pod uslovima koje nauka propisuje za Njegovo prepoznavanje, dok bi naši esteti, suočeni s Njegovom manifestacijom, samo zaključili da Njegov talenat nije originalan i da Njegov pogled na svet nije dovoljno razumljiv da bi Mu dao status pravog bogomdanog talenta.
Muzilova razmišljanja o moralnom značaju naučne racionalnosti su izuzetno suptilna i prosvetljujuća. Posebno je impresivno kako te refleksije upliće u svoju naraciju, prilagođavajući njihov odjek i implikacije svakom liku, i na kraju, pokazuje kako je strast za razumom bila nemoćna da spasi Kakaniju od velike iracionalnosti koja je pretila da je proguta.
Prvi tom se završava nakon što Ulrihov predlog da se osnuje Generalni sekretarijat za preciznost i dušu bude (ne iznenađujuće) odbijen od strane organizatora Paralelne kampanje. Mašinerija Kampanje sada počinje da se povlači, a priča o Ulrihu i njegovoj sestri Agati izlazi u prvi plan. (Kao i mnoga važna ženska imena, i Agatino ime nosi određeno značenje: potiče od grčke reči agathos, „dobro“, tj. ono čemu svi težimo.) Ponovo se zbližavaju nakon mnogo godina razdvojenosti zbog smrti njihovog oca i ponovo otkrivaju jedno drugo. Raspoloženje u knjizi sada se značajno menja: nestaje svetli, satirični ton prvog toma. Ovo je delimično možda bilo uzrokovano tamnijim elementima u Muzilovom životu. Barem od sredine dvadesetih, Muzilova finansijska situacija je bila nesigurna; sve više je i njegovo psihološko stanje sledilo isti put. Godine 1929, godinu dana pre nego što se pojavio prvi tom Čoveka bez osobina, doživeo je nervni slom. Prijatelji su osnovali Muzilovo društvo kako bi pomogli u pružanju podrške piscu, ali on nikada više nije zaista iskusio finansijsku sigurnost do kraja života. Godine 1933. on i Marta napustili su Nemačku i otišli u Beč kada je Hitler došao na vlast; 1938. su napustili Beč i otišli u Švajcarsku nakon što je Anschlussom Austrija predata u Hitlerove ruke. U međuvremenu, 1936. godine, Muzil je doživeo moždani udar, ali je ubrzo uspeo da se vrati radu.
Završni delovi Čoveka bez osobina imaju svoje obožavatelje. Ali mnogima će biti spori. Dugi razgovori između Ulriha i Agate, kao i detaljna promišljanja raznih verskih tekstova, dramatično su statični. Ima mnogo živopisnih epizoda i dosetki kako se stranice nižu, ali one se ipak nakupljaju; roman nikada zaista ne povrati svoj zamah. Ovo je šteta, jer je očigledno da je Muzil uložio mnogo u priču o Ulrihu i Agati; čak postoje dokazi da je njihov odnos smatrao središtem knjige: kada je počeo da radi na romanu sredinom dvadesetih, radni naslov mu je bio „Sestra bliznakinja“. Zastrašujuće je pomisliti da je hiljadu stranica prvog toma Čoveka bez osobina prolegomena, ali eto. Nažalost, ovo je slučaj gde težnja nije odgovarala postignuću. Kako je i sam Muzil priznao u jednoj belešci: „Prvi tom se završava približno na vrhuncu jednog luka; na drugoj strani luka nema stubova.“
Često se isticalo da je Muzil u suštini bio neka vrsta moraliste. Kao i Rilke, njegov omiljeni pesnik, želeo je da njegovo delo prenese imperativ „Du muát dein leben ändern“ („Moraš promeniti svoj život“). Nadao se da će odnos između Ulriha i Agate pružiti model za taj imperativ. Ovde se pokazuje Muzilova investicija u Ničea. Naslov drugog toma Čoveka bez osobina je „U Milenijum (Kriminalci)“. Kriminalci u pitanju su Ulrih i Agata. Njihov zločin, pre svega, bio je razbijanje, ili pokušaj razbijanja, tradicionalnog građanskog moralnog koda. Muzil to signalizira nagoveštajem incestuoznog odnosa između njih. Nadao se da će time što će staviti brata i sestru „s one strane dobra i zla“ moći da prikaže oblik života koji prevazilazi mnoge ljudske i kulturne nedostatke koje je disecirao u prvom tomu. Muzilov termin za ovo stanje transcendencije bio je der andere Zustand, „drugo stanje“, jedna vrsta estetizovanog religijskog iskustva koje je Muzil u jednom eseju sažeo kao „stanje ljubavi, dobrote, odricanja od sveta, kontemplacije, vizije, pristupa Bogu, ushićenja, bezvoljnosti, meditacije“ itd. Takva iskustva mogla bi se odbaciti, napisao je, da ne ostavljaju tragove svuda i da ne „čine srž naše moralnosti i idealizma.“
Stalno se nailazi na prisustvo drugog sveta, kao na čvrsto okeansko dno sa kojeg su se povukli nemirni talasi običnog sveta; i u slici tog sveta nema ni mere ni preciznosti, ni svrhe ni uzroka: dobro i zlo jednostavno nestaju.
Muzilova evokacija „drugog stanja“ je poetski atraktivna; ali ne daje egzistencijalnu transformaciju koju traži. Kako je jedan kritičar Čoveka bez osobina primetio, u odnosu između Agate i Ulriha „postoji stalna implikacija (…) da bi mogao postojati način da se ima stalni odmor u stvarnosti.“ Ali stvarnost će se uvek ponovo nametnuti, a sa stvarnošću dolaze i sve moralne stege sa ove strane dobra i zla. U jednom trenutku, Ulrih priznaje: „Verujem da su svi naši moralni imperativi ustupci društvu divljaka.“ U stvari, samo poštovanjem naših moralnih imperativa možemo biti sačuvani od divljaštva. Naučnici nagađaju da su poslednje reči koje je Muzil napisao jutro pre nego što je umro bile one u kojima Ulrih priznaje da su on i Agata bili „nihilisti i aktivisti“, a ne realisti. Možda je Muzil i sam počeo da dolazi do te spoznaje.
Tekst: Roger Kimball
Izvor: newcriterion.com
Prevod: Danilo Lučić
Prvi deo teksta možete pročitati ovde.
[1] Jedinjenje 606 je ime za arsfenamin, antibiotik koje je otkrio japanski bakteriolog Sahaćiro Hata, koji će postati najdelotvorniji lek protiv sifilisa, prim. prev.