Odnos istine i fikcije u romanu “Hladnokrvno” Trumana Kapotea Kapote je za “Hladnokrvno” tvrdio da je prvi primer hibridnog žanra “nefikcijskog romana”. Iako bi to trebalo da znači da je sve napisano u njemu činjenično, kreativnost ipak narušava istinitost.

Truman Kapote

Postoji sjajan odeljak u sredini knjige „Hladnokrvno“ Trumana Kapotea koji je nedavno doveden u pitanje u reportaži “Volstrit džurnala”. Devetnaest dana je prošlo od užasnog ubistva četiri člana porodice Klater, u njihovoj kući na visoravnima zapadnog Kanzasa, a detektivi još uvek nisu imali pojma ko je to mogao da uradi. Onda je, sasvim iznenada, Istražni biro Kanzasa dobio dojavu od jednog zatvorenika koji je rekao da je ubica možda njegov bivši cimer iz ćelije, Ričard Hikok — uz moguće saučesništvo Perija Smita.

Kapote postavlja scenu: Alvin Djui, ćutljivi glavni detektiv, vraća se kući te noći, preplavljen saznanjem da konačno napreduje u slučaju. Njegova žena, Meri, ne sluti ovakav razvoj događaja, pa ga dočekuje recitacijom nepredviđenih događaja u domaćinstvu koji su joj ispunili dan: mačka je napala koker španijela; jedan njihov dečak je pao sa drveta.

„Djui je sipao dve šoljice kafe“, piše Kapote. Bez reči daje svojoj ženi kovertu. „Ruke su joj bile mokre; obrisala ih je, sela za kuhinjski sto, pijuckala kafu [i] otvorila kovertu.”

Dok Meri izvlači fotografije ubica, njen muž je već poslao jednog od svojih agenata, Harolda Naja, na poslednju poznatu adresu Ričarda Hikoka. Približavajući se skromnoj seoskoj kući sa četiri spavaće sobe, Naj otkriva da Hikok nije tu — ali njegovi roditelji jesu. Oni pozivaju Naja na kafu. (Žitelji Kanzasa u romanu „Hladnokrvno” piju mnogo kafe.) Naj je lukav: ne govori ništa o ubistvima, tvrdeći umesto toga da traži Hikoka zbog kršenja uslovne slobode i prevare sa čekovima. Nesvesni ozbiljnosti nedela njihovog sina, Hikokovi nastavljaju da potvrđuju mnoge detalje iz izjave doušnika iz zatvora.

„Naj je zatvorio svesku i stavio olovku u džep, kao i obe ruke “, piše Kapote, „jer su mu se tresle od uzbuđenja.”

To je očaravajuća epizoda—napeta, atmosferična i zasnovana na onoj vrsti filmskih detalja koji „Hladnokrvno“ čine tako nezaboravnim: Meri suši ruke, Naj stavlja svoje u džep. Sekvenca je takođe, u većini svojih pojedinosti, fikcija. Kako je “Volstrit džurnal” otkrio prošlog meseca, skrivena arhiva sa davno izgubljenim zapisima Istražnog biroa Kanzasa pruža potpuno drugačiju verziju događaja. Naj se nije uputio ka seoskoj kuću sam, noću ili pod lažnim izgovorom. U stvari, tri člana K.B.I. su otišla tamo. To su uradili tokom dana i razgovarali samo sa Hikokovom majkom, i nije bilo nikakvih lukavstva; rekli su joj tačno zašto su došli.

Nije neka novost da je „Hladnokrvno“ bio manje „bezgrešan i činjeničan “ od onoga kako se njegov autor hvalio. Kapoteove grandiozne izjave o tome kako je izmislio novu književnu formu, „nefikcijski roman“, bile su neobazriva smelost: knjiga je jedva stigla na police pre nego što je “Eskvajer” poslao rođenog Kanzašana Filipa Tompkinsa da proveri sve autorove reporterske korake. Konsultujući meštane koje je Kapote intervjuisao i zapise sa suđenja, Tompkins je otkrio netačnosti u knjizi a posebno se usredsredio na duševni prikaz Perija Smita, koji je izgledao svesniji i promišljeniji u izvršenju ubistava nego što ga je Kapote opisao. Kapoteu nije išlo u prilog ni to što je rekao da mu je prisustvo kasetofona ili beležnice bilo nametljivo prilikom vođenja intervjua, i više se oslanjao na sopstveno sećanje u vezi sa onime što su njegovi izvori rekli. („Ponekad bi rekao da se seća 96% stvari, a ponekad 94%“, našalio se Džordž Plimpton, nakon njegove smrti. „Mogao je da se seti svega, ali ne i procenta svih stvari kojih se seća.”)

Kapoteova namera je uvek bila da napiše delo koje će trajati. (Rekao je Plimptonu da je odabrao krimi priču zato što je „ubistvo bilo tema koja verovatno neće izbledeti vremenom.“) Ali ono što je interesantno, s obzirom na to da je Kapote izostavio u narativu bilo kakvo pominjanje sebe, jeste stepen do kojeg smo ostati fasciniran ne samo romanom „Hladnokrvno“, već i procesom njegovog stvaranja. Uz ova periodična proveravanja Kapoteove licence za pisanje romana, dva filma u poslednjih nekoliko godina nisu zasnovana na knjizi, već na njenom stvaranju.

Malkolm sugeriše da se subjekti često osećaju „kako ih  nešto jače od razuma” tera da razgovaraju sa novinarima.

Deo ovog upornog interesovanja za pozadinu nastanka romana „Hladnokrvno“ možda je jednostavno proizvod njegove veličine: čak i klevetnici koji bi želeli da ga izbace iz odeljka o istinitim zločinima i trajno ga smeste u odeljak za prozu i dalje imaju običaj da priznaju kako je knjiga bila veliko književno ostvarenje. Ali Kapoteovi prekršaji takođe postavljaju večna pitanja o klizavoj granici između istine i fikcije u narativnom novinarstvu i odnosima koji se razvijaju između reportera i njegovih izvora. Film Beneta Milera „Kapote” prikazuje naslovnog junaka kao savršenog zavodnika: da bi Kapote mogao da promeni narativne trikove romana kako bi zaveo nesuđenog čitaoca, on prvo mora da dobije priču, tako što će nekakvom vradžbinom ubediti teške, sumnjive Kanzašane da mu se povere. Miler daje naročito mračnu viziju Kapotea: on zavodi Perija Smita, a zatim ga izdaje tako što laže o naslovu svoje knjige (što nam otkriva da je imao manje saosećanja za ubice nego što je to možda izgledalo) i odbija da im pomogne da nađu novog advokata kako bi uložili žalbe (jer će Kapote kraj svog romana dobiti tek kada ova dvojica budu konačno pogubljeni).

Peri Smit (levo) i Ričard Hikok (desno), ubice porodice Klater.

U tom smislu, film podseća na još jednu čuvenu priču o ubistvu koja je pokrenula mučna pitanja o novinarskoj etici: ubistvo Kolet Mekdonald i njene dve ćerke u Fort Bregu, Severna Karolina, 1970. godine. Sumnja je pala na njenog muža, hirurga Džefrija Mekdonalda, koji je tvrdio da je ubistva počinila grupa hipika pljačkaša. Kako je Dženet Malkolm ispričala u knjizi „Novinar i ubica” (koji je, kao i „Hladnokrvno”, počeo kao feljton u “Njujorkeru”), tokom kasnijih sudskih postupaka, autor Džo Mekginis je zadobio Mekdonaldovo poverenje, što implicira da je verovao u doktorovu nevinost, pa je dobio neverovatan pristup kod njega. Mekginis je zatim iskoristio ovaj pristup da bi napisao bestseler, “Fatalna vizija”, u kojem je prikazao Mekdonalda kao nemilosrdnog ubicu. Malkolm je tvrdio da je celokupno novinarstvo neka vrsta igre poverenja – da je Mekginisovo mamljenje i izdaja Mekdonalda samo „groteskno uvećana verzija normalnog novinarskog susreta”.

Ali ako je dinamika Mekdonald/Mekginis dinamika izdaje, nije mi jasno kako bi se isto moglo reći za Kapotea i ljude o kojima je pisao. Svakako, Malkolm je u pravu kada tvrdi da povremeno postoji implicirana razmena između novinara i subjekta — i novinar povremeno prekrši taj dogovor. Ali isto tako često (zaista, verovatno mnogo češće) istinitost u priči biva na raznorazne načine zamagljena, jer novinar bira da ne prekrši taj implicitni dogovor – već da ga ispoštuje.

U svojoj nedavnoj knjizi „Truman Kapote i nasleđe ’Hladnokrvnog’“, Ralf Vos se slaže sa Tompkinsom da je, ako ništa drugo, Kapote bio blag prema Periju Smitu, učinivši ga pismenijim i filozofski nastrojenijim čovekom nego što je bio. Malkolm sugeriše da se subjekti često osećaju „kako ih  nešto jače od razuma” tera da razgovaraju sa novinarima. Ali novinari, takođe, mogu otkriti da kako se odnos sa izvorom razvija, njihova sposobnost da daju hladnu, racionalnu procenu je ugrožena saosećanjem i privrženošću.

Ali nije uvek toliko iracionalno da izvor pristane da sarađuje. Ako ste državni službenik ili stanovnik malog grada i shvatite da neki pisac priprema narativni prikaz događaja u koje ste bili direktno uključeni, određena teorija igara može uticati na vašu odluku o tome da li ćete (i koliko slobodno) razgovarati. Dinamika dobijanja pristupa za prikazivanje je barem isto toliko rasprostranjena tendencija u novinarstvu kao i rutina zavođenja i izdaje. Samo pitajte generacije zvaničnika Bele kuće koji su diskretno otputovali u Džordžtaun na audijenciju sa Bobom Vudvordom.

Jedna osoba koja je izgleda bila svesna ove dinamike bio je detektiv Alvin Djui. Sada znamo da je prostodušni istražitelj bio izvanredno otvoren prema Kapoteu. Pokazao je dokumenta  o slučaju gostu piscu i omogućio mu pristup dnevniku Nensi Klater, koji je sadržao unos napisan u noći njene smrti. Kada su meštani oklevali da razgovaraju sa Kapoteom, Djui je intervenisao u korist pisca. Nensin dečko, Bobi Rup, koji je bio poslednja osoba koja je videla Klatere žive, dao je intervju „jer mi je to savetovao Al Djui“. Kapote je iz Njujorka pisao pisma detektivu, nazivajući ga „Foksi“ i „Srce moje “, a zatim mu je tražio jedan po jedan dokument.

Imanje i kuća porodice Klater gde su Smit i Hikok počinili ubistva.

Kao posledica toga, prema “Volstrit džurnalu”, Djui je nagrađen blagim, ali značajnim uveličavanjem svojih detektivskih sposobnosti. Najeklatantniji nesklad između Kapoteovog prikaza velikog napretka u slučaju i kako je on u stvarnosti opisan u fajlovima K.B.I.-a svodi se na tajming: u Kapoteovoj priči, Djui je poslao svog istražitelja u kuću Hikokovih one noći kada je dobio dojavu. Ali, u stvarnosti, Djui je čekao pet dana. Prema istrazi “Volstrit džurnala”, čak i nakon što je doušnik iz zatvora identifikovao Hikoka kao ubicu, Djui se tvrdoglavo držao sopstvene pogrešne teorije: da je ubica bio neki kivni lokalac.

pisac koristi jedne detalje a odbacuje druge, fokusira se na neke likove a druge potpuno ignoriše, uskraćuje informacije, a zatim ih iznosi kako mu odgovara.

Ali može postojati još jedan razlog zbog kojeg bi Kapote zamaglio ovaj dokaz Djuijevog odlaganja, razlog koji ima manje veze sa odnosom između reportera i njegovog izvora a više sa mehanikom narativnog novinarstva. U sumornom moralnom pejzažu romana „Hladnokrvno“, Djui igra ulogu koja je herojska i arhetipska. On je čovek zakona, skroman ali uporan, „mršav i zgodan, četvrta generacija Kanzašana“, čvrst čovek. Kapote nikada nije u potpunosti prihvatio svoje slobode i izume, insistirajući na to me da je „Hladnokrvno“ potpuno činjenična knjiga, a tvrdio je i da su subjekti intervjua koji su kasnije osporili njegovu priču ili lagali ili grešili. Ali u zapisu u dnevniku koji je uključen u Vosovu knjigu, on pravi jednu značajnu razliku. Opisujući kako je gledao glumca Roberta Blejka koji je igrao Perija Smita u adaptaciji njegove knjige iz 1967. godine, Kapote piše:

Odraz stvarnost je esencija stvarnosti, istinitija istina… sva umetnost je sastavljena od probranih detalja, bilo imaginarnih ili, kao u “Hladnokrvnom”, destilacije stvarnosti.

Ovo je samozavaravanje – Kapote nije samo „destilovao“ stvarnost, već je nizao događaje koji su se razlikovali od njegovih sopstvenih beleški i izmaštavao čitave scene. U Kapoteovoj biografiji iz 1988, autor Džerald Klark otkriva da je epizoda sa iskupljenjem na kraju knjige, u kojoj Djui sreće prijateljicu Nensi Klater na groblju, fikcija: njihov razgovor, koji Kapote navodi u direktnim citatima, nikada se nije dogodio.

Čak i tako, Kapote je u pravu kada sugeriše da je svako narativno predstavljanje događaja gomilanje „odabranih” detalja, i da proces selekcije i uređenja kroz koji pisac pretvara različite činjenice u privlačnu priču podrazumeva neizbežnu meru izveštačenosti. Čak i u najskrupuloznijem činjeničnom (i činjenicama proverenom) delu narativnog novinarstva, pisac koristi jedne detalje a odbacuje druge, fokusira se na neke likove a druge potpuno ignoriše, uskraćuje informacije, a zatim ih iznosi kako mu odgovara. Ako se Djui ponekad oseća kao filmski heroj, to je zato što ga je Kapote tako prikazao, sa određenom vrstom pažljivo probranih ukrasa. Dakle, dok „Hladnokrvno” krši signalnu zabranu pisanja publicistike, on to čini u službi narativne agende – da se haotična stvarnost pretvori u priču koja je sređena, kao i emocionalno zanimljiva i napeta – a koju bi odgovorniji novinari sigurno prepoznali.

Djui je takođe možda razumeo taj plan i znao je, od trenutka kada je Kapote stigao u grad, da je junak ono što je potrebno autoru. Nikada nećemo znati sa sigurnošću. “Volstrit džurnal” otkriva da je Kapote dogovorio da Djuijeva žena Meri dobije ugovor od studija “Kolumbija pikčrz” da bude konsultant na adaptaciji za film. Ali mislim da je još rečitije pismo koje Vos citira u svojoj knjizi, a koje je Kapote napisao 16. avgusta 1961:

Meri, da li se sećate da ste mi rekli da ste prvi put čuli za Hikoka i Smita kada je Alvin jedne noći došao kući i pokazao vam njihove „fotografije“…? Pa, želim to da napišem kao “scenu” između vas i Alvina. Možete li da se setite nečeg više o tome (nije da mi smeta da izmišljam detalje, kao što ćete videti!)?

Možda je Meri Djui imala fotografsko sećanje i izuzetno oko za detalj. Možda se setila te noći od pre osam meseci kao da uopšte nije prošlo vreme. Možda je mačka zaista izgrebala koker španijela tog dana.

Ali sumnjam. Neće biti da je neobično da se novinar obraća izvoru za pomoć u rekonstrukciji događaja. sam sam to uradio. Ali kada uputite te zahteve nekom izvoru, stavljate se na milost i nemilost njegovog sećanja i iskrenosti. Teško je ne primetiti, u toj poslednjoj zagradi – „(nije da mi smeta da izmišljam detalje, kao što ćete videti!)“ – privilegovanje priče nad istinom, i budući da je tako, poziv na ulepšavanje. A ako je to bio manir u kojem je opisao svoj projekat, izgleda da je zavodljivi Kapote možda angažovao i gospođu i gospodina Djui kao saradnike u poduhvatu koji je bio eksplicitno kreativan.

Alvin Djui je godinama insistirao na tome da je „Hladnokrvno“ činjenična knjiga, a pečat odobravanja skromnog zaštitnika je bio priložen, za one koji su bili spremni da poveruju knjizi, kao znak njene tačnosti. On je omogućio Kapoteu uvid i pristup materijalu kako bi ispričao istinite delove svoje priče, a i dozvolio je autoru da razvuče istinu, stvarajući Djuija, heroja. On je, u ovom suptilnom smislu, bio saučesnik.

Piše:

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: