Nestajanje kao imperativ (“Vejte snegovi”, Anja Marković)

Bojan Vasić
Nestajanje kao imeprativ

Kako da se o jednom nepostojećem tekstu da nijansiran analitički sud? Jer, druga pesnička zbirka, pod nazivom „Vejte snegovi“, mlade voždovačke pesnikinje Anje Marković za podnaslov ili formalnu odrednicu ima sintagmu ’zbirka u nestajanju’. Njena ne-postojanost morala bi, dakle, da se prvo osmotri iz drugačije, iskošene perspektive. Njena nesumnjiva faktička, tekstualna i materijalna prisutnost s aspekta dominantnih kulturalnih matrica, nažalost,  samo je nevidljiva sadržina koju je potrebno teorijski deklinirati i iz sfere virtualnog promenom oblika posmatranja aktualizovati kako bi joj se i pripisalo značenje, a potom i književno-kritički impregniralo puno diskurzivno postojanje u okvirima time obogaćene, proširene i osavremenjene srpske kulture. Ali, krenimo od početka.

U samom naslovu kao da možemo čuti odjek poznatog stiha čuvenog novosadskog neoavangardiste koji glasi: „sneg veje ljubav je večna“. Ova parafraza nije samo jasna autopoetička smernica za tumače, već i pokušaj oslobađanja i transplantacije duha iz boce Tucićevog prezenta u jasan savremeni konceptualistički imperativ. Smisao reči zbirka u gore pomenutoj sintagmi podnaslova ovde je sasvim jasan: ne radi se o zbirci pesama, već o zbirci komadića hartije koje, iako su ispisani, čin destrukcije prividno uklanja van okvira književnog polja. Ako imamo na umu dihotomiju zbirka / knjiga pesama, ne jednom  pomenutu kada se pisalo o poeziji mlađe pesničke generacije, a koja služi kako bi se podvukla konceptualistička osmišljenost i samosvesna, pa i metatekstualna organizovanost rukopisa nasuprot tradicionalističko-romantičarsko-pa-i-nacionalističkom prepuštanju prostom taloženju inspiracije, možemo reći da iako pred sobom nemamo pojedinačne pesme, tu ipak možemo videti ’knjigu’ poezije. Jer, ako tumačimo ovaj umetnički čin u širem, generacijskom okviru, jasno je da zbirka u nestajanju istovremeno potencijalno jeste i knjiga u nastajanju ili, bolje, u nikad završivom postajanju.

Anja Marković, zbirka u nestajanju "Vejte snegovi" (Beograd, 2016)
Anja Marković, zbirka u nestajanju “Vejte snegovi” (Beograd, 2016)

Na ovom mestu bih želeo da se malo zaustavim i pokušam da situiram ovu zbirku komada rasparane tekstualnosti u odnosu na umetničko i, uže, književno polje. Smisao tzv. estetskog fenomena kao i umetničkih dela kao njegovih komponenti menja se s obzirom na to kako ga vidi samo društvo koje ga proizvodi; tačnije, s obzirom na to koji je način viđenja i vidljivosti u trenutnoj političko-ekonomskoj konjukturi dominantan. Takođe, izuzetno je važno i to da li umetničko delo ili umetničko polje promatraju filozof, naučnik, konzument, kolekcionar, sam autor, autorova majka, sused, izdavač, član komisije za sufinansiranje projekata iz kulture, novinski kritičar, ili neko drugi. Jer, svesna ili nesvesna ’metodologija’, nazovimo je tako, koja je intrinzična svakom od pojedinačnih stajališta, daje značenje delu u skladu sa svojom pojedinačnom društvenom ulogom sa kojom se u datom trenutku poistovećuje. Sa te strane je jasno da mnoštvo različitih sudova o umetničkim delima i mnoštvo definicija pojedinačnih umetničkih praksi i umetnosti u celini ne zavise prevashodno od objektivnih kvaliteta prosuđivača kao individue, niti od predikata koji, naizgled, određuju suštinu i karakter dela, već od funkcije sa kojom se poistovećujemo u trenutku davanja tog suda i definicije. Dakle, način postojanja umetničkog kao takvog u potpunosti je određen sistemom društvenih odnosa u kom se ono proizvodi.

Perspektivistički subjektivizam ipak nije isto što i proizvoljnost. U čitanju se uvek pojavljuju odlike koje su prepoznatljive iz različitih vizura. To da se ovde radi pre o činu i konceptu nego o delu jasno je ukoliko možemo da se složimo da sve vreme i ostajemo unutar sfere umetnosti. Jer, pitanje perspektive sobom otvara i pitanja granice. S jedne strane, moglo bi se reći da se prostim činom destruisanja dela, iz jedne pesrspektive, opasno približavamo ili čak i prelazimo granicu umetničkog, ili barem, u blažoj varijanti ove premise, onog umetnički uspelog, estetski relevantnog. S druge strane, jasno je da posle, recimo, Dišana, za postojanje estetskog predmeta i nije potrebno ništa drugo do postojanje same institucije umetnosti otelotverene u vremenu-prostoru izložbene galerije, muzeja, ili književne večeri pa da bilo koja predmetnost postane umetničko delo ili čin, samim smeštanjem u predloženi institucionalni okvir. Nema nikave suštinske razlike između sprženog harda o kom se organizuje književno veče i umetničke fotografije površine zidova; nema suštinske razlike između kapanja boje iz zaljuljane kante i kompulsivnog vejanja asocijacija iz komada prekinutog tekstualnog niza.

Simbolički naboj ovoj konceptualnoj postavci daje čin destruisanja onog tradicionalno prepoznatljivije umetničkog, naime, verzija pesničkih rukopisa: u pitanju su četiri verzije Kowloon-a i dve rukopisa pod nazivom Opšta mesta. Svemu tome dodat je jedan intervju, ali i poetika profanog kroz mešanje telefonskih računa sa poetskim materijalom stricto sensu. Na kraju, hiperrealistički detalj vlati kose u snažnu dijalektičku dinamiku dela i čina, stvaranja i destrukcije, umetničkog i svakodnevnog unosi ono slučajno, telesno, neprimetno, tj. dodaje jedan rizomski akcenat avangardistički zaoštrenom postupku Anje Marković. Nemogućnost adekvatnog izražavanja u činu anihilacije neautentičnog pretvorena je u autentični izraz nemogućnosti izražavanja i neadekvatnosti misaonog i osećajnog, izraženog i neizrazivog, reči i stvari. Patos destrukcije jednak je patosu stvaranja, patetika konceptualne misli patetici metaforične emocionalnosti. Više nema teksta i beline, kako kaže Sveti Pavle, cele lepe pesme i prostih treninga poezije, jasno je da adekvatnom alijansom stvaralačkog vozglavljenja predmetnog i književno-kritičke diskurzivne intervencije svaki pali rukopis može biti spasen.

Ono što je izgubljeno u eri masovne tehničke produkcije, reprodukcije i konzumacije umetničkog ne može se restaurirati povratkom strogosti zanatske umešnosti i poštovanjem esnafskih standarda i zabrana. Umetničko ponovo zadobija svoju auru činom radikalnog povlačenja, destrukcijom poznatog govora zarad otvaranja mogućnosti za progovaranje destruisanog i nemuštog, svođenjem knjige na hrpu papira, na ono što se ne može nazvati čak ni jednim primerkom, čak ni proizvodom, već jedino materijalnim sidrištem kratkog hepeninga u kojem ta predmetnost biva mišljena kao umetnička i u kojem jedino zaista i postoji, ili, bolje, sve to kratko vreme samo postaje umetničko, već u nestajanju, postaje u prestajanju da to biva. U tom smislu, imperativ iz naslovne sintagme i reč nestajanje iz podnaslova čine mi se kao suština ove knjige-postupka Anje Marković: u eri hiperprodukcije informacija, umetnosti, predmeta, rečju, svega onog što je na neki način proizvod, i to proizvod određen svojom razmenskom vrednošću, nužan je imperativ nestajanja, nestajanja koje prevazilazi bilo kakvu ’kreativnu destrukciju’, kako je klasično definiše Šumpeter, i koje bi zaista bilo prelazak u neku drugu vrstu postojanja, a ne samo raščišćavanje terena za novu-staru proizvodnju.

Bojan Vasić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: