„Moj algoritam i ja“ – kako su čovek i mašina skupa pokušali da pišu prozu Može li algoritam jednog naprednog softvera „u dve ruke“ sa čovekom napisati priču? i kakvi su rezultati? Pred nama je zapis o jednom takvom pokušaju kojem je svedočio pisac Danijel Kelman.

Može li algoritam veštačke inteligencije napisati priču? Nemački pisac Danijel Kelman posetio je 2020. Palo Alto u famoznoj Silicijumskoj dolini kako bi učestvovao u jednom nesvakidašnjem eksperimentu. Naime, jedna IT kompanija došla je na ideju da testira mogu li kompjuter i ljudsko biće zajedno da stvore književno delo. Kelman i algoritam su naizmenično nastavljali prozni tekst. O ovom događaju i iskustvu koje je stekao, Kelman je napisao knjigu, koju je pod nazivom Moj algoritam i ja objavila izdavačka kuća „Red Box“ (preveo Novak Guslov). Prenosimo vam jedan fragment ovog svedočanstva o kreativnoj interakciji čoveka i mašine. Na čitaocima i čitateljkama je da procene kvalitet rezultata. „Danijel Kelman jedan je od retkih pisaca koji su imali priliku da zavire u (moguću) budućnost svoje profesije“, navodi izdavač.

 

</>

Prostorije klaud kompjuting firme izgledaju kao prostorije koje sam viđao u seriji Sillicon Valley, mojoj omiljenoj seriji u HBO produkciji. Zašto bi i izgledale drugačije kada su scenografi tačno znali šta žele? Sve je bilo prekriveno nekim šarenilom koje je trebalo da pokaže određenu dozu opuštajuće vedrine: na podu je ležao tanki tepih od filca, veliki stolovi, još veći prozori, skoro svaka prostorija imala je kafe-bar i nigde nije bilo papira. Zaista, nigde ga nije bilo. Mislim da nijednom tokom svog boravka nisam naišao na papir, na bilo kakvu cedulju. Na stolovima su stajali laptopovi koji nisu pripadali nijednoj osobi, a ispred njih sedeli su upadljivo mladi i upadljivo opušteni ljudi svih boja i pametnih lica. Oni koji nisu sedeli za laptopovima, bezbrižno su pričali jedni s drugima u mnogobrojnim kafe barovima.

Ne mogu da zamislim da je osvajanje sveta moguće bez pritiska, muke i napora, i zato jedan deo mene nije verovao u ono što je video, ali zaista je izgledalo tako kao da su ovi mladi, veoma mladi, uznemirujuće mladi ljudi, koji su, zahvaljujući kalifornijskoj klimi, bili prilično lagano odeveni noseći uglavnom majice i šarene šuškavce, bili ovde iz sopstvenog zadovoljstva i kao da je posao bio nešto što se rešavalo samo od sebe i bez mnogo muke.

Naravno da Klara, Martin i ja nismo samo ušetali ovde. Sigurnosne mere nisu bile vidljive, ali su bile značajne: Neko vreme smo proveli u šarenom lobiju koji je nalikovao nekom obdaništu, dok su se na velikom ekranu prikazivale zanimljive infografike, kojih se više ne sećam. Dok su se sigurnosni sistemi uveravali u našu bezopasnost, verovatno iznoseći pritom na svetlost dana stvari o nama kojih ni mi sâmi nismo bili svesni, ja sam gledao kroz prozor: Pusta ulica prolazila je pored zgrada iz kojih je krenulo osvajanje sveta. Zgrade nisu bile ni visoke ni široke, ni lepe ni ružne; niko ne bi ovde zastao, niko ovde ne bi pronašao nešto što bi ga zaintrigiralo. Novi vladaoci sveta držali su do skromnosti. Nije bilo razmetljivosti, ništa nije stremilo veličanstvenosti.

</>

Bio je prelep letnji dan, glasio je proizvoljni početak moje priče, nakon čega sam pritisnuo taster CTRL, koji je mom algoritmu, koji se takođe zvao CTRL, bio znak da je sada na njega red. Svetli sunčevi zraci padali su po zelenoj travi i cveću u bašti, ali nije bilo ni ptičije pesme ni zujanja insekata, napisao je CTRL. Zanimljivo, imamo notu mističnosti, dodir Dejvida Linča. Nastavio sam: Nisam mogao da se otmem utisku koliko je sve delovalo čudno. CTRL je dodao: Ćuteći smo hodali neko vreme. Aha, znači dvoje nas je? To je zahtevalo dodatno objašnjenje. Mi, moj prijatelj Oto i ja. Oto je visok i jak momak. Razmišljao sam da li da napišem još nešto o Otu, ali odlučio sam da to prepustim svom kolegi i pritisnuo CTRL, a on je nastavio tamo gde sam ja stao: Oto radi kao električar od svoje šesnaeste godine.

Izlet u Palo Alto bio je pre pola godine, sada se nalazim u svojoj radnoj sobi u Berlinu. Napolju tužno teče Špreja, nijedan brod ne plovi njom, nema ljudi na ulicama, ceo grad prekriven je turobnom težinom koju sa sobom nosi potpuno zatvaranje grada, zemlje i sveta.

Dobro, ali sada pričamo o Otou. Električar? To mi nikad ne bi palo na pamet, ali svakako nastavljam dalje: On je veoma dobar u tome, ali jedna stvar nikada se neće promeniti: On se plaši greške i električnog šoka. CTRL:  Nakon polučasovne šetnje došli smo do male kuće iza koje se nalazila bašta. Nije loše, opet nota mističnosti. Dopada mi se to. „Mislim da nikada nisam primetio ovu kuću“, rekao sam. „Izgleda kao iz bajke.“„Misliš da unutra živi veštica?“, rekao je„Ne, ne“, rekao je Oto. „To je samo kuća, kakvih ima svuda u svetu. Izgledaju isto kao ova.“ Sada sam već impresioniran. „Nisam siguran“, rekao sam. Dobro, priznajem da ovo nije bio baš najjači potez s moje strane. Nakon toga popustio je i CTRL: „Vidiš, kada ljudi kažu da iz njihovih kuća vide neke stvari, onda je to obično zato što oni to i žele da vide.“ Nije mi baš najjasnija ova rečenica, hajde da malo prodrmamo stvari. „Dobro“, reče Oto, „uđimo onda unutra:“ I to smo i uradili, ali ispostavilo se da je to bila velika greška. Uzbuđeno sam pritisnuo CTRL, a algoritam je nastavio dalje: Kada smo ušli unutra, videli smo čoveka koji je sedeo u svom krevetu i čitao knjigu. Ja: „Ko ste vi?“, pitao nas je ne pomerajući se. CTRL je nastavio: Moje ime je

Ovo

Ovo

Ovo

Ovo

Ovo

Nažalost, priča je završena. Nakon dva-tri pasusa, uvek se dogodi isto. U jednom trenutku uvek dođe do naglog raspada unutrašnje logike CTRL-a, a tekst se pretvori u dadaistički eksperiment. Iako baš ovakav kraj povremeno može da dobije čudnovatu i mističnu doslednost. Moje ime je Ovo Ovo Ovo Ovo Ovo… Mogu da zamislim da nekome jeza krene niz kičmu nakon čitanja ovakve rečenice.

</>

Tvorac CTRL-a je Brajan Meken. On je simpatičan, ljubazan i – što ne iznenađuje previše – neverovatno inteligentan. Pored svojih raznovrsnih matematičkih kvalifikacija, Brajan je završio i filizofiju, a u svoje slobodno vreme voli da čita latinske tekstove u originalu. Osim toga, on je fanatični poštovalac Itala Kalvina.

Baza podataka koja stoji iza CTRL-a, kako mi je to Brajan objasnio dok smo sedeli za jednim od onih stolova bez papira u Palo Altu, sastoji se od nesagledive količine tekstova. Oni nisu Gugl, njima na raspolaganju ne stoje skenirane biblioteke (Gugl je svojim projektom Google Books dobio beskrajne količine tekstualnih podataka), ali svakako imaju pristup stotinama hiljada onlajn knjiga, beskrajnim onlajn forumima, a tu je i stalno rastući Reditov korpus.

„Redit?“, pitao sam začuđeno. „ Ali zar to nije… zaista, Redit?“

Da, krenuo je Brajan, koji je odmah razumeo moj neizgovoreni prigovor, to može da bude problem. Ako ne intervenišete, može se desiti da CTRL u svojim odgovorima nastupi rasistički ili da krene da pravi nepristojne šale. Kako ne bi došlo do toga da njegove reči skliznu u prostakluk, morate da mu zabranite korišćenje određenih reči i sintagmi Ništa drugo osim toga ne pomaže.

Danijel Kelman, foto: Wikimedia Commons

Nikad nije naodmet opet ponoviti – veštačka inteligencija, u svojoj osnovi, samo reciklira već postojeći sadržaj. Sve što ona može da uradi vodi poreklo od onoga što su hiljade i hiljade ljudi ostavili za sobom na internetu. Statistčku bazu prevodilačkog programa čine nezamislive količine prevedenih tekstova; statistička baza navigacione aplikacije jesu svi ljudi koji se kreću i koji koriste tu aplikaciju hraneći je tako podacima; da bi softveri prepoznali naša lica, neophodne su mu milijarde i milijarde fotografija, koje mi rado pravimo našim telefonima i čuvamo u klaudu. I CTRL je u stanju da priča priče samo zato što mi ljudi neprestano pričamo priče i ostavljamo ih za sobom na internetu, u knjigama, na forumima, u novinskim člancima, na Tviteru.

U vremenu pre ludila za podacima, programi za igranje šaha naučili bi pravila šaha i primenjivali bi ih, a softver za prepoznavanje lica morao bi da nauči šta su usta, nos, oči i pege – i sve to s osrednjim uspehom. Revoluciju je uveo „Deep Learning“ princip, kada je AlphaGo dobio pristup ogromnom broju partija Go-a i na osnovu njih, ne zamarajući se bilo kakvim sistemom i pravilima igranja, počeo da pravi statistička predviđanja. Prvo je počeo da igra protiv sebe poboljšavajući svoju igru neverovatnom brzinom. Bilo mu je potrebno samo nekoliko dana kako bi pobedio najboljeg igrača ove igre na svetu.

Ni CTRL-u, kako je Brajan objašnjavao, niko nije objasnio gramatiku. I uprkos tome, on ne pravi gramatičke greške.

„Ali to se graniči s magijom“, skliznulo je s mojih usana.

Brajan se nasmejao i dodao kako razume takav utisak.

</>

Da odmah razjasnimo: Cilj ovog eksperimenta nije uspeo. Ne mogu da priložim nijednu priču koju sam napisao zajedno s CTRL-om koja bi bila dovoljno dobra da bi se objavila kao umetničko delo, a ne prosto kao proizvod jednog eksperimenta. Osim toga, ispostavilo se, što sam već i spomenuo, da je CTRL sposoban isključivo za pisanje kratkih tekstova. On je prijatelj fragmenta i nadrealizma, više je Kafka nego Dikens; za više od jedne strane nije kadar. I opet je neretko izbacivao zadivljujuće stvari, i bilo je momenata za koje bih, da ne znam za bolje, rekao da su znaci istinske inspiracije.

</>

Tražio sam stan, napisao sam, Nije prošlo dobro. CTRL: Prvo što mi je rekao bilo je: „Ej, imaš dobro dupe i ničega se ne plašiš.“ Šta? Zbunjeno sam buljio u ekran. Ovo nisam očekivao. „Tačno“, rekao sam, „ali što se tiče stana.“ CTRL: „Nije ti potreban. To je samo mesto za stanovanje. Ništa više.“ Čitava stvar je upravo dobila primese Denisa Džonsona. „Jeste“, dodao sam, „ali svakome je potrebno mesto za stanovanje! Ako ga nemaš, onda moraš da živiš na ulici.“ CTRL: „Ovaj tip već godinu dana živi u mom stanu.“Stalno ga pitam zašto živiš u mom stanu, ko si ti?“ Sada sam protivno svojoj volji radoznao. Ko je on? Nešto u meni želi da veruje da CTRL zna to i ima plan, ali CTRL izbegava da da odgovor: „S kim si u vezi? Zašto si došao ovde? Šta se desilo s tvojom devojkom? Uopšte ne želi da mi odgovori.“ Dovoljno što se mene tiče! „Uopšte ne razgovara sa mnom.“ „I sada sam zaglavljen ovde jer ne mogu da priuštim kiriju za nešto drugo tako da ću otići kući i videti da li me tamo čeka nešto bolje.“Nisam prošao dobro u gradu. Grad me je porazio.“ „Nisam imao pojma koliko će to uticati na mene.“Danima plačem. A ovaj tip u mom stanu gleda me i smejulji se sve vreme ne izgovarajući ni reč.“ „Mislim da je vreme da svi počnemo da pričamo o ovome.“

Budući da je ovo zaista dobra rečenica za kraj, završiću ovu tajanstvenu priču na ovom mestu.

Foto: phere.com/mohamed hassan

Pročitajte i tekst o poeziji koju je pisala veštačka inteligencija koju je stvorio Gugl, kao i kako je roman koji je napisao kompjuter zamalo dobio nagradu.

 

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: