Laslo Krasnahorkai: Istorija kulture je istorija nesporazuma velikih mislilaca (II deo) Krasnahorkai u nastavku intervjua govori o svom prepoznatljivom stilu i krajnje intimnom odnosu prema svom stvaralaštvu, traumatičnom služenju vojnog roka, roditeljima, životu u stanu Alena Ginzberga 90-ih

Laslo Krasnahorkai je rođen 1954. u Đuli, pokrajinskom gradu u Mađarskoj, u sovjetsko doba. Objavio je svoj prvi roman Satantango 1985, zatim Melanholiju otpora (1989), Rat i rat (1999) i Povratak kući barona Venkhajma (2016). Ovi romani, sa svojim ogromnim akumulacijama jezika, globalnom erudicijom (Krasnahorkai poznaje klasike budističke filozofije koliko i evropsku intelektualnu tradiciju), opsesivnim likovima i kišom natopljenim pejzažima, mogli bi da odaju utisak prekaljenog kasno-modernističkog hauteura, ali su takođe poentilistički, elegantni i delikatno smešni. Njegova dubina ima polet – sudar tonova vidljiv u drugim delima koja je stvorio osim romana, koji podrazumevau kratka prozna dela kao što su Animalinside (2010) i geografski širi tekstovi poput Pustošenje i tuga pod kapom nebeskom (2004) i Seiobo je boravio tamo dole (2008).
Prvi deo intervjua možete pročitati ovde, a treći ovde.

*   *   *

Kako ste došli do svog stila – do ovih velikih, ogromnih rečenica?
Pronalaženje stila mi nikada nije bilo teško jer ga nikad nisam tražio. Živeo sam povučeno. Uvek sam imao prijatelje, ali samo po jednog. I sa svakim prijateljem sam imao odnos u kojem smo razgovarali samo u monolozima. Jednog dana, jedne noći, ja sam govorio. Idućeg dana ili noći bi on govorio. Ali dijalog je svaki put bio drugačiji jer smo hteli da kažemo nešto veoma važno drugoj osobi, a ako želite da kažete nešto veoma važno, i ako želite da ubedite sagovornika da je to veoma važno, ne trebaju vam tačke, ali udisaji i ritam — ritam, i tempo i melodija. To nije svestan izbor. Ovakav ritam, melodija i struktura rečenice najpre su proizašli iz želje da se ubedi druga osoba.

Razlog nikad nije bio književni? Nikada nije imao veze sa drugim stilovima, poput Prustovog ili Beketovog?

Možda kad sam bio tinejdžer, ali to je više bila imitacija njihovih života, ne njihovog jezika, ne stilova. Imam poseban odnos prema Kafki jer sam počeo da ga čitam veoma rano, toliko rano da nisam mogao da razumem o čemu se radi u, recimo, Zamku. Bio sam premlad. Imao sam starijeg brata i želeo sam da budem kao on, pa sam krao njegove knjige i čitao ih. Zato je Kafka bio moj prvi pisac – pisac kojeg nisam mogao da razumem, ali i za koga sam se pitao kakva je osoba. Jedna od mojih omiljenih knjiga kada sam imao dvanaest ili trinaest godina bila je Razgovori sa Kafkom Gustava Januha. Ova knjiga mi je pružila specijalnu vezu sa Kafkom.

I možda sam zato studirao pravo – da budem kao Kafka. Moj otac je bio malo iznenađen. Želeo je da idem na pravni fakultet, ali je bio siguran da ću reći ne jer me zanima samo umetnost — književnost, muzika, slikarstvo, filozofija, sve osim prava. Ali ja sam rekao “U redu” delimično, mislim, jer sam hteo da se bavim kriminalističkom psihologijom. U to vreme, početkom sedamdesetih, to je bila zabranjena nauka u Mađarskoj. Bila je zapadna i stoga sumnjiva. Ali glavni razlog je, mislim, bio Kafka. Naravno, posle tri nedelje nisam mogao da podnesem atmosferu i otišao sam – ne samo sa pravnog fakulteta, već i iz grada.

Gde je ovo bilo?

U gradu koji se zove Segedin. Zbog sistema vojne službe nije bilo lako otići. Da sam otišao, morao bih da se vratim u vojnu službu. Inače, vojni rok je trajao dve godine, ali ako ste diplomirali, mogli ste da odslužite samo jednu. Međutim, ako ste rano napustili fakultet, morali ste da se vratite na drugu godinu. Tako sam postao odloženi student i živeo neko vreme u Budimpešti, studirajući veronauku i filologiju. Nastavio sam stare studije grčkog i latinskog, ali su ispiti bili teški, jer nisam išao na fakultet. Onda sam konačno, posle četiri godine, dobio decu. A sa decom je rešen problem vojnog roka, jer ako imate dvoje dece, bili ste oslobođeni ove strašne obaveze.

Vojna služba je za mene bila skoro smrt. Cele godine nijednom nisam dobio dozvolu da napustim kasarnu. Nisam bio ni heroj ni pacifista, ali ako si bio na stražarnici, morao si da stojiš tamo sa pištoljem i ne radiš ništa. Ponekad je dolazio oficir da me nadgleda, a ako sam čitao Kafku, nisam mogao da prestanem jer je Kafka bio zanimljiviji od idiotskog oficira, pa sam uvek dobijao kazne u  zatvoru kasarne. To nije bilo tako strašno, ali je takođe značilo da nisam mogao da dobijem dozvolu da napustim kasarnu. I to je bilo strašno – biti tu, uvek.

Početak moje službe bio je najteži. Kada sam ušao u noćni voz, sa drugim novim vojnicima, bio sam potpuno uništen. Nisam mogao da razgovaram ni sa kim. Svi su hteli da se šale, ali ja ne. Otkrio sam još jednog momka, mladog momka, koji je bio u istom stanju, pa smo malo pričali. Razgovarali smo o tome kako bismo, da imamo priliku, posetili jedan drugog. I posle otprilike nedelju dana, kada sam dobio malo slobodnog vremena, otišao sam u zgradu u kojoj je radio i pitao, gde mogu da nađem ovog tipa? I neko je rekao “Treći sprat”. Na trećem spratu, ponovo sam pitao: Gde mogu da nađem ovog tipa? I neko je rekao da je u magacinu za municiju zbog kazne. Čistio je puške, a kad sam otvorio vrata, pucao je sebi u usta. Tačno u tom trenutku. Otvorio sam vrata i moj prijatelj se upucao. Bio sam dete. Bili smo deca. Jedva da smo imali osamnaest godina.
Šta je bilo vaše pitanje?

Samo pokušavam da ugrubo sredim hronologiju. Rođeni ste u Đuli, zatim sledi vaš vojni rok, studije u Segedinu, vaše Wanderjahre i objavljivanje Satantanga. Došli ste u Berlin 1987. i ponovo ste se vratili u Mađarsku 1989. godine.

I uvek nazad i nazad u Nemačku.
Početkom devedesetih počeo sam da pišem Rat i rat. Prvobitno sam želeo da znam šta je granica značila za Rimsko carstvo. Otišao sam, na primer, u Dansku, u Veliku Britaniju, u Francusku, u Italiju, u Španiju, na Krit — pokušavajući da pronađem ruševine, tragove vojnih odbrambenih utvrđenja. Uvek sam bio na putu. Mislim da sam tek 1996. zaista počeo da pišem Rat i rat, dok sam bio u Njujorku, u stanu Alena Ginsberga.

Kako ste upoznali Ginzberga?

Imali smo zajedničkog prijatelja. A Alen je bio veoma druželjubiv tip. U njegovom stanu vrata i njihova brava bili su potpuno nepotrebni. Ljudi su dolazili i odlazili, dolazili i odlazili. Bilo je fantastično biti tamo, ali i veoma uznemirujuće biti deo Ginsbergovog kružoka. Danju sam mogao da radim, a noću, kada bi Alen zaista oživeo, mogao sam da učestvujem u zabavama, razgovorima i muziciranju. Nikada im nisam rekao da sam došao iz Đule, ali nikad to nisam mogao zaboraviti, znaš? Da sam zapravo bio isti onaj provincijski dečak, samo bez kose, i bez nekih zuba, koji je bio u šoku dok je sedeo u kuhinji pored Alena i kada su ušli svi ti muzičari, pesnici, slikari — besmrtni ljudi.

Sećam se da ste jednom govorili o osećaju bezvremenosti koji uvek imate i povezivali ga sa odrastanjem pod sovjetskom imperijom, koja je ukinula istoriju.

To je bilo bezvremeno društvo jer su želeli da mislite da se stvari nikada neće promeniti. Uvek isto sivo nebo i bezbojno drveće, i parkovi, i ulice, i zgrade, i gradovi i mesta, i užasna pića u kafanama, i siromaštvo i stvari koje je bilo zabranjeno da kažeš naglas. Živeo si u večnosti. Bilo je veoma depresivno. Moja generacija je bila prva koja ne samo da nije verovala u komunističku teoriju ili marksizam, već je smatrala da je to smešno, sramotno. Kada sam doživeo kraj ovog političkog sistema, to je bilo čudo. Nikada neću zaboraviti ukus političke slobode. Zato sada imam nemačko državljanstvo, jer za mene Evropska unija znači pre svega političku slobodu spram agresivne gluposti koja je sada bog istočne Evrope.

Došao sam iz buržoaskog sveta, gde komunistička teorija nikada nije igrala nikakvu ulogu. Bili smo socijaldemokrate, moja porodica. Moj otac je bio advokat i pomagao je siromašnim ljudima. To je zaista bio deo mog života — dve ili tri večeri nedeljno dolazili su nam siromašni ljudi, a moj otac im je pomagao besplatno. A sutradan, rano ujutru, došli bi i ostavili nešto ispred naših vrata — dva pileta, ne znam šta.

A vaši roditelji su bili Jevreji, da?

Moj otac je imao jevrejske korene. Ali on nam je otkrio ovu tajnu tek kada sam imao jedanaest godina. Pre toga nisam imao pojma. U doba socijalizma to je bilo zabranjeno pominjati. Dakle, ja sam polu Jevrej, ali ako se stvari u Mađarskoj nastave ovako, uskoro ću biti potpuno Jevrej.

Kako je vaš otac preživeo?

Naše prvobitno ime je bilo Korin, jevrejsko ime. Sa ovim imenom on nikada ne bi preživeo. Moj deda je bio veoma mudar i promenio nam je ime u Krasnahorkai. Krasnahorkai je bilo iredentističko ime. Posle Prvog svetskog rata, Mađarska je izgubila dve trećine svoje teritorije, a glavna politika konzervativne nacionalističke vlade posle rata bila je da obnovi ove izgubljene teritorije. Bila je jedna veoma poznata pesma, nepodnošljivo sentimentalna pesma o zamku Krasnahorka. Posle rata on je postao deo Čehoslovačke. Suština pesme je da je zamak Krasnahorka veoma tužan i mračan i da je sve beznadežno. Možda ga je zato moj deda izabrao. Ne znam. Niko ne zna, jer je bio veoma ćutljiv čovek. To je bilo 1931. godine, pre prvih mađarskih jevrejskih zakona.

Hajde da pričamo više o vašem pisanju. Jedna stvar koja me intrigira je da delujete veoma decidirano kada kažete da ste napisali samo četiri romana.

Tu su Satantango, Melanholija otpora, Rat i rat, Povratak kući barona Venkhajma.

Gde biste stavili, recimo, tekst kao što je Állatvanbent?

To jeste roman, iako ne u strogom smislu. Ali da li je nešto roman ili kratka priča ne zavisi od broja stranica. Napisao sam neke priče na početku svoje karijere, u Uslovima milosti (1986). Ove priče delaju na veoma malom prostoru, u veoma ograničenom vremenskom rasponu, u čijoj sredini je jedan lik. Roman sadrži ogromnu konstrukciju, poput mosta, luka, od početka do kraja. U slučaju priče nema potrebe za narativnim lukom. Umesto toga, priča je crna kutija, u kojoj niko ne zna šta se dogodilo.

I o čemu je, dakle, novi roman Povratak kući barona Venkhajma? Da li je to neka vrsta odiseje?

Da. Za ovog glavnog junaka ovo je povratak kući na kraju njegovog života. On je veoma star čovek koji živi u Buenos Ajresu. On je veoma osetljiv, veoma visok čovek, kao Đula Krudi. Ali veoma nesrećan – uvek pravi greške.

Dakle, on je vaš Miškin, vaš bespomoćni lik?

Da, kao Estike. Zato što je ovaj roman moj sažetak, zapravo, svih mojih romana — možete pronaći mnogo paralela sa drugim likovima, drugim pričama. Šalim se na račun reči satantango i tako dalje. Ovo je moj najbolji roman, mislim.

Vaš najbolji?

Najsmešniji. Najsmešnija knjiga. Nije prepuna apokaliptičnih poruka. Umesto toga, ovo jeste apokalipsa. Već je došla.

Ali sa druge strane, osećam, u svim vašim knjigama, da je apokalipsa već, tajno, došla. Pitam se da li postoje dve vrste romanopisaca. Oni koji svaki svoj roman vide kao zasebnu stvar i oni koji misle da su napisali samo jedan roman, da se svi njihovi romani poklapaju.

Hiljadu puta sam rekao da sam uvek želeo da napišem samo jednu knjigu. Prvom nisam bio zadovoljan i zato sam napisao drugu. Drugom nisam bio zadovoljan, pa sam napisao treću i tako dalje. Sada, sa Baronom, mogu da zatvorim ovu priču. Ovim romanom mogu dokazati da sam zaista napisao samo jednu knjigu u životu. Ovo je knjiga — Satantango, Melanholija, Rat i rat i Baron. Ovo je moja jedina knjiga.

Da li ikada čeznete da napišete nešto potpuno van ovih proznih termina?

Ne. Ne smeta mi ako Johan Sebastijan Bah ostane isti ceo život.

Često se vraćate Bahu — i drugim baroknim kompozitorima, poput Ramoa. Kakav značaj je za vas imao barok?

Bahova muzika je strukturno komplikovana zbog harmonije, zbog čega ne mogu da podnesem romantičnu muziku. Posle kasnog baroka muzika je postajala sve vulgarnija, a vrhunac ove vulgarnosti bio je u doba romantičara. Ima izuzetnih kompozitora, poput Stravinskog ili Šostakoviča ili Bartoka ili Kurtaga, koje mnogo volim, ali o njima uvek mislim kao o izuzecima. Za mene je istorija muzike pad. A posle dve hiljade godina to se dešava i u književnosti. Ali veoma je teško analizirati ovaj proces vulgarizacije. Užasna revolucija koja uvek treba da se desi u modernim društvima se zapravo dogodila. Ne da je pobedila masovna kultura, već novac. Povremeno se desi da književno delo na veoma visokom nivou iskaže nešto na osrednjem nivou i dopre do većeg broja čitalaca — a možda je to sudbina mnogih savremenih pisaca.

Šta je sa vašim romanima?

Ne, moji romani apsolutno ne rade na srednjem nivou jer nikada ne pravim kompromise. Pisanje je za mene potpuno privatan čin. Stidim se da govorim o svojoj književnosti — to je isto kao da me pitate za moje najintimnijim tajnama. Nikada nisam bio deo književnog života jer nisam mogao da prihvatim da budem pisac u društvenom smislu. Sa mnom niko ne može da priča o književnosti — osim vas i nekoliko drugih ljudi. Nisam srećan ako moram da govorim o književnosti, naročito o svojoj književnosti. Književnost je veoma intimna.

Kada napišem knjigu, knjiga je gotova u mojoj glavi. Od mladosti sam tako radio. U mom detinjstvu, pamćenje mi je bilo prilično nenormalno. Imao sam fotografsko pamćenje. Tako da bih našao tačnu formu, rečenicu, nekoliko rečenice, u mojoj glavi, i kada sam bio spreman, zapisao bih ih.

Ne pravite ispravke?

Radim skoro svakog minuta, kao mlin koji se vrti. Ako sam bolestan, ne mogu. Ako sam pijan, ne mogu. Ali osim ovih izuzetaka, radim i radim, jer počinje rečenica i pored te rečenice sto hiljada drugih rečenica, kao vrlo finih niti od pauka. A jedna je nekako malo važnija od svake druge, i ja je izvlačim, dovoljno da mogu da radim sa tom rečenicom, da je ispravim. I zato, iako postoje divni prevodi mojih knjiga, voleo bih da ih čitate u originalu, jer kada pišem, prvo što radim sa rečenicom u glavi je da ritmički element bude savršen. Kada radim, koristim isti mehanizam koji je uobičajen za muzičku kompoziciju i književnu kompoziciju. Muzika, književnost i vizuelna umetnost imaju zajednički koren – struktura ritma i tempa – i ja radim iz tog korena. Sadržaj je apsolutno drugačiji u slučaju muzike i u slučaju romana. Ali suština je, za mene, zaista slična.

Pitanja: Adam Tirvel
Izvor: theparisreview.org
Prevod: Danilo Lučić

Iz kultnog serijala intervjua pod nazivom “Art of Fiction” objavljenih u časopisu The Paris Review pročitajte intervjue sa Simon de Bovoar, Žozeom SaramagomItalom Kalvinom.

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: