Kako je Tarkovski u svom prvom filmu adaptirao Hemingvejevu priču “Ubice” Kada je Tarkovski 1956. sa kolegama studentima snimio adaptaciju Hemingvejeve kratke priče, bio je to prvi slučaj da je jedan sovjetski film snimljen po nekom delu sa Zapada.

Nadaleko poznat kao jedan od najuticajnijih umetnika XX veka, sovjetski autor Andrej Tarkovski zauvek je promenio film. Kroz svoje nezaboravne eksperimente sa filmskim medijem, Tarkovski je ušao dublje u fundamentalni odnos filma, vremena i prostora nego bilo koji drugi filmski stvaralac pre njega. Istražujući univerzalne teme kao što su umetnički proces, pamćenje i duhovnost, filmovi Tarkovskog postali su istaknuti deo svetskog kanona.

Tokom svoje karijere, ovaj visoko cenjeni reditelj je snimio svega nekoliko filmova, ali svaki od njih se smatra remek-delom. U rasponu od duboko ličnog Ogledala do sveobuhvatnog, veličanstvenog Stalkera, Tarkovski se bavio žanrovima kao što su naučna fantastika, autofikcija i istorijska drama. Međutim, da li ste znali da je ruski reditelj započeo svoju filmsku karijeru okušavši se u američkom noir-u?

Iako može izgledati malo čudno, Tarkovski je baš to uradio dok je studirao na Institutu za kinematografiju Gerasimov. Ubice (Ubiytsy), koji sada važi za njegov prvi rediteljski projekat, adaptacija je istoimene kratke priče Ernesta Hemingveja. Ako vam ime zvuči poznato, to je zato što je već postojala veoma zapažena adaptacija ove priče – sa Bertom Lankasterom i Avom Gardner u glavnim ulogama – i pre nego što se Tarkovski okušao u režiji.

Tarkovski je napravio svoju verziju Ubica uz pomoć kolega studenata Marike Bejku i Aleksandra Gordona, podelivši narativnu strukturu (priče, prim. prev.) na tri dela. Naravno, Tarkovski nije pravilno preneo jedinstveno maričku atmosferu paranoje, ali je ovaj reditelj u nastajanju već pokazivao znake posedovanja jedinstvenog pristupa filmskom jeziku. Prema Gordonu, Tarkovski je pokazao urođeno razumevanje vizuelne gramatike.

Tokom jednog intervjua, Gordon se prisetio: „Institut je imao vrlo malo rekvizita. Sve smo doneli od kuće, od rodbine i prijatelja. Sećam se da je Andrej doneo okrugli zidni sat i bakinu malu torbicu za Šukšina. U studiju instituta smo napravili američki bar (nešto što se smatralo simbolom izopačenosti) sa flašama sa stranim etiketama. Bio je to veliki događaj u institutu; učenici su dolazili na set u obilaske sa vodičem.”

Gordon, koji je na kraju postao zet Tarkovskog, dodao je: „Podelili smo priču na tri dela. Bio sam zadužen za scenu sa bokserom Šukšinom. Glavna scena je u kafiću gde su ubice, koji su nosili crne mantile, kape i rukavice, čekale svoju žrtvu. Andrej i Marika su to uradili, ali je Andrej definitivno bio glavni. Tarkovski je bio ozbiljan po pitanju svog posla, ali u isto vreme i veseo. Dao je studentima kamere, Alvarezu i Ribinu, dovoljno vremena da dobro podese svetlo. Pravio je duge pauze, stvarao mnogo napetosti u tim pauzama i zahtevao da glumci budu prirodni.”

Iako se Tarkovski nikada nije na pravi način upustio u noir, njegova interpretacija Ubica neizbežno će naterati publiku da se zapita kako bi izgledale rediteljeve zamisli u vezi sa noir-om da im se dalo dovoljno prostora. Iako je žanr dobio svoju formu u kontekstu sovjetske paralelne kinematografije, bilo bi fascinantno videti kako su eksperimenti Tarkovskog sa vremenom intereagovali sa veoma specifičnim okvirom filma noir u jednom veoma detaljnom filmu.

Izvor: faroutmagazine.co.uk
Tekst: Swapnil Dhruv Bose
Prevod: Danilo Lučić

Pročitajte i tekst o adaptaciji romana Dona DeLila Beli šum, kao i tekst o ekranizaciji priče Bekstvo iz Spajderheda Džordža Sondersa.

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: