Kako je Olga Tokarčuk napisala “Knjige Jakovljeve” (II deo) Nobelovka Olga Tokarčuk piše o procesu otkrivanja, skupljanja građe i pristupa pisanju romana o Jakovu Franku. “Knjige Jakovljeve” napisane u odbranu heterodoksije postaće njen magnum opus i globalni hit.

Olga Tokarčuk, ilustracija: Nadia Linek (followwomen.de)

Objavljena 2014. godine u Poljskoj, roman Knjige Jakovljeve predstavlja prikaz lika i dela Jakova Franka, mistika iz XVIII koji je za sebe tvrdio da je mesija i u čijem jeretičkom učenju je autorka Olga Tokarčuk videla vitalni deo  religijskog života i učenja generalno. Prvi deo teksta možete pročitati ovde.

Život dok se piše knjiga

Kada sam počela da pišem Knjige Jakovljeve, već sam imala glavne činjenice i događaje popisane na svojoj rolni sivog papira, a i prikupila sam veliku količinu materijala. Provodila sam vreme u bibliotekama, fotokopirala nedostupne izvore i navlačila bele rukavice da bih proučila drevne knjige. Išla sam na nekoliko ekspedicija, tokom kojih sam napravika hiljade fotografija.

Tokom šest godina koliko sam provela pišući knjigu, dogodilo mi se mnogo stvari. Selila sam se nekoliko puta — neki od tih poteza su bili veoma bolni i uneli su haos u moj život, prošla sam kroz razvod i ušla u novu vezu, dosta sam putovala, a moj sin se osamostalio. Napisala sam kriminalistički roman o ubistvu. Izgubila sam nekoliko dobrih prijatelja i stekla nove. U završnoj fazi uređivanja knjige, otac mi je umro. Gde god sam išla, nosila sam kartonske kutije pune materijala i stavljala ih na glavno mesto, a gde god sam došla, prvo što bih uradila je da zakačim mape, spisak likova i druge korisne slike.

Dosađivala sam mojim prijateljima nepotpunim pričama i velikim ili manjim otkrićima, potpuno svesna da nikada neću moći da objasnim šta zaista radim, na čemu radim, dok ne napišem sve. Ovako, provela sam šest godina u čudnom stanju izolacije, gde pisac postaje direktor fantomskog pozorišta koje je nevidljivo za druge, i provodi deset ili više sati dnevno na ovom poslu sa duhovima, režirajući dramsku predstavu kao njen jedini gledalac. Neće biti prikaza te predstave u jutarnjim novinama, niti povratnih informacija; niko neće aplaudirati dok se izvodi, a i niko neće zviždati. Štaviše, ona vam okupira um van radnog vremena, u snu i dok se odmarate, dok putujete i kada ste na sastancima.

Život se uznemirujuće deli nadvoje, kao da se spajaju dva toka stvarnosti koja retko imaju nešto zajedničko. Konačno, dve struje počinju opasno da se preklapaju, zatim se spajaju i gubite pojam o tome gde se zaista nalazite. U tom trenutku, vreme je da se završi.

Mundus adiumens, ili kako svet pruži ruku pomoći piscu

Često sam se osećala kao da sam se uhvatila za kraj niti i da je pratim, verujući da će sve što tražim odjednom pojaviti preda mnom iza ugla. I to se zaista dogodilo.

Ne znam da li je uopšte moguće opisati fenomen kojeg sam često bila svesna kao spisateljica, ali nikada tako često ili tako intenzivno kao dok sam radila na ovoj knjizi. Dakle, možda je vreme da pokušam to. To je nešto što pisac dobija spontano i subjektivno, kao da neka spoljna, nezavisna sila omogućava pristup istoriji o kojoj pišete, kao da su se neke posebne moći udružile i pružile pomoć. U redu, znam da to zvuči kao “golub na grani”.

Ali istina je da sam mnogo puta, dok sam stajala sa čašom u ruci na nečijoj zabavi, izvukla nasumično odabranu knjigu sa police i otvorila je na jednako nasumično odabranoj stranici, samo da bih na svoje iznenađenje pronašla upravo ono što mi je trebalo — lik, događaj, neke informacije, referencu ili naslov za koji nisam znala.

Mnogo puta sam, baš tako, naišla na osobu koja bi bila rešenje za bilo koji problem koji me je tada mučio. Bezazleno putovanje na slučajno mesto poslalo bi me na stazu za koju nisam znala da postoji.

U ovakvim situacijama prvo počnete da se sumnjičavo osvrćete oko sebe, ali onda se pojavi čudna misao da je iz nekog čudnog razloga svetu stalo do pisanja ove knjige. Shvatam koliko to smešno zvuči i u kakvo dvosmisleno svetlo me stavlja. Šta me briga?! Pisci i spisateljice su na kraju krajeva umetnici i umetnice, a oni i one su sebi izborili veći prostor za ekscentričnosti od, recimo, naučnika, i ne očekuju da im se daju akademske titule.

Ovde nije bilo ničega – ništa od onoga što sam očekivala. Postojao je svet, možda zanimljiv, ali potpuno drugačiji. Tuđ.

Ali da bih dobila nekakav gravitet, podršku sam našla u latinskom. Ova vrsta ispomagačkog sveta zove se mundus adiumens, i čini da se osećate kao da ste vođeni za ruku i dovedeni u čudesno stanje, poput narkotičkog transa, istovremeno lagano, veoma prijatno i zamorno; u psihozu koju je teško kontrolisati. Mislim da to stanje stvara zavisnost, a kada se vratite sa svog putovanja u roman, samo nakratko osetite olakšanje što je sve gotovo. Ovo stanje duha je, bez preterivanja, blagosloveno. Sopstvo, koje je najčešće tako razmaženo i dobro uhranjeno, smanjuje se i pušta da bude okruženo olujom svesti i ignorancije, zahvaćeno okeanom reči i slika, i privezuje kraj one niti za metu u lavirintu.

Moja putovanja i snaga mašte

Naravno, moje prvo putovanje bilo je u Podoliju. U ranu jesen 2009. krenuli smo na istok kroz Lavov, pokušavajući da fizički osetimo granice sveta koji sam već gradila u svojoj mašti. Išli smo do reke Zbruč na istoku i Dnjestra na jugu. Na našoj karti sam obeležila nekoliko desetina mesta koja su se pominjala u izvorima. Dok smo išli cik-cak od jednog do drugog, postajala sam sve sumornija i sve je opipljiviji bio osećaj gubitka. Ovde nije bilo ničega – ništa od onoga što sam očekivala. Postojao je svet, možda zanimljiv, ali potpuno drugačiji. Tuđ. Razgledali smo mnogo malih sela i gradova okupanih septembarskom sunčevom svetlošću, prekrivenih prašinom, kao da su providni. Videli smo haotične, ružne postsovjetske pijace, ruševine crkava i sinagoga, parkove obrasle u korov, trapavo izgrađene moderne kulturne centre i baštenske trgove prekrivene asfaltom, sa travom koja džiklja iz pukotina. Imena koja su mi bila poznata iz Kraušara, iz Zbirke reči gospodnjih ili iz porodičnih priča, prepuna tolikih mentalnih slika, ispostavilo se da su tužni, prazni zaseoci puni lima i plastike. U početku sam osetila istinski očaj – nije trebalo da napuštam kuću, mogla sam da pregledam fotografije ili video zapise, i da čitam o fauni i flori Podolije na Vikipediji. Ali na kraju, shvativši da su moja očekivanja bila detinjasta, izborila sam se sa svojim očajanjem i počela da takoreći prekvalifikujem svoju ideju.

I tako, dok sam zurila u groblje u Korolivci, dok se trava njihala na vetru, polako sam počela da opažam likove dece koja se igraju, a na džombastom zemljanom putu pojavili su se zamagljeni obrisi kolica koja su se kloparajući vukla, kao fatamorgana. Naša poseta Firlejuvki, sada selu Lipivka, ostavila je na mene jak utisak. Tu je za mene najvažnije mesto bila crkva — mora da je negde blizu nje stajao prezviterijum oca Hmjelovskog. Dok sam obilazila nedavno obnovljenu, ali čvrsto zaključanu crkvu, pokušavala sam, poput arheologa, da iz rasporeda porušenih zgrada prokljuvim gde je ona mogla biti, a gde je mogla biti čuvena bašta oca Benedikta — mesto gde je on tvrdoglavo pokušavao da ponovo stvori čuda hortikulturne umetnosti koja je video u besprekornoj palati Cecolovce, koja je pripadala Dzedušickim. Zaustavili smo auto usred zapuštene ravnice na Dnjestru, znajući da su vagoni „pravoslavnih“ jeretika sigurno išli tim istim putem kada su hrlili u komunu u Ivaniju.

Ovo putovanje i sva ona koja su usledila služila su skupljanju ove vrste uvida. U Istanbulu sam otišla da pogledam bazar sa tako malim kioscima da prodavci jedva da su imali mesta za sebe, i zaslepljujućim bogatstvom šarenih začina poređanih u piramidama, pa sam pretpostavila da se ovde nije moglo mnogo toga promeniti od Frankovih dana. Čisto da bih saznala više, kupila sam ogrlicu od malahita, što je trajalo dva sata. Vlasnik me je pozvao u u svoj kiosk, gde smo razgovarali uz nekoliko šoljica čaja dok smo pregovarali o ceni ogrlice, a ja sam zamislila da je Jakov Frank morao na sličan način prodavati svoje dragulje u Krajovi.

Sveukupno sam preduzela dva velika putovanja u Ukrajinu, u bivšu Vlašku i “turecczyzna” — zemlju koju su okupirali Turci — kao i u Moravsku i nemačke zemlje sve do Ofenbaha na Majni, gde je čuveni Isenburger Schloss (renesansni zamak Izenburg u Ofenbahu podignut u XVI veku, prim. prev) još uvek u veoma dobrom stanju, a koji je nekada bio sedište evropskih frankista, dok je danas prvorazredna škola za dizajn.

Odsustvo žena u verziji istorije koja na kraju završi u udžbenicima smatram odlikom patrijarhalnog mentaliteta koji ne vidi žene i ne beleži njihov doprinos.

Istorija i cigarete

Knjige Jakovljeve su istorijski roman napisan sa punom svešću o tome da je pripadajući istorijski narativ nešto što je iznova menjano i menjano. Nikada ne bih verovala, na primer, koliko je slabo prisustvo žena u istorijskim događajima i kako se u glavnim izvorima pojavljuju samo marginalno i nemaju poseban značaj.

Skoro svako ima majku, ženu, sestru ili ćerku i zna da je nemoguće da ih nema u životnim događajima, osim ako se radi o vojnoj priči ili o manastiru. Odsustvo žena u verziji istorije koja na kraju završi u udžbenicima smatram odlikom patrijarhalnog mentaliteta koji ne vidi žene i ne beleži njihov doprinos.

Našla sam mesto za njih u svojoj istoriji tako što sam pedantno prikupljala svaku mrvicu informacija. Uradila sam to sa osećajem za pravdu, verujući da većinu ljudske istorije treba ponovo napisati sa ove tačke gledišta. Takođe sam dala sve od sebe, koliko je to psihički bilo moguće, da odbacim sopstveni savremeni osećaj morala. Znala sam da opisujem predviktorijanski svet u kome su bila na snazi druga pravila koegzistencije. Za mnoge principijelne čitaoce, ona mogu izgledati veoma labava.

Naravno, nemoguće je u potpunosti izostaviti sebe i svoje vreme. U tom smislu istorijski roman ne postoji, jer su njegovi koreni uvek ukopani u autorovoj sadašnjosti. Istorija je jednostavno beskonačna interpretacija stvarnih i izmišljenih događaja iz prošlosti koja nam omogućava da u njoj sagledamo ranije nevidljiva značenja.

Završila sam pisanje Knjiga Jakovljevih kasno uveče 30. januara 2014. godine i odmah uzela paklu cigareta koju sam kupila za tu priliku. Stajala sam na balkonu na zimskom mrazu i pušila jednu cigaretu za drugom, sve dok mi se nije smučilo. To je bila moja ekscentrična, nezdrava nagrada za sebe posle svog napora pisanja — nagrada za fantomskog pozorišnog reditelja, sada kada je zavesa pala.

Izvor: calvertjournal.com
Prevod: Danilo Lučić

Pročitajte i predavanje Olge Tukarčuk povodom dobijanja Nobelove nagrade za književnost.

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: