Kako (i zašto) je Ludvig Vitgenštajn postao opsesivni čitalac detektivskih priča – II deo Američki magazini sa hardboiled detektivskim pričama bili su štivo u kojem je Ludvig Vitgenštajn nalazio više zanimljivosti i potentnosti za svoje ideje, nego u vodećim filozofskim časopisima

Ispitujući Vitgenštajnov rad u svetlu njegove ljubavi prema detektivskoj prozi, moramo izbeći zamku Poovog prefekta policije koji nije uspeo da pronađe „ukradeno pismo“ zato što je bilo sakriveno na otvorenom. Stil pisanja je filozofija često isključivala iz razmatranja, možda zbog njegove prevelike očiglednosti, ali učinit to u ovom slučaju bila bi greška.

Jedinstven među ostalim filozofima, Vitgenštajn je pisao veoma precizno. Njegov uobičajeni metod kompozicije podrazumevao je da zapisuje spontano misli u veliku veležnicu i onda, diktirajući ga daktilografkinji, pravi redakturu i prerađuje sirov materijal u sređeniju verziju. Ta prekucana verzija postaje osnova za drugu, koja je još više uređena, i tako dalje. Obično, u sred ove destilacije (mada šta se nalazi u sredini procesa koji nema kraj?), Vitgenštajn bi postao nezadovoljan onime što je zapisao i umesto da prerađuje dalje, on bi jednostavno počinjao ispočetka. Ili bi krenuo od novih ideja i počeo da zapisuje još materijala u još većoj beležnici. U međuvremenu, njegov skoro-pa-gotov rukopis počivao bi na polici skupljajući prašinu.

Na kraju, užasnut idejom da objavi reči koje kao da su tuđe, objavio je jako malo. Jedina knjiga koja se pojavila za njegovog života jeste Tractatus Logico Philosophicus, tanko izdanje od nekih 80 stranica koje je završio pre nego što je napunio 30 godina. Ostatak njegovog obimnog dela ostavio je svojim literarnim izvršiteljima, koji su od 1953. nadalje posthumno objavljivali tom za tomom, postepeno nam dajući uvid u privatnost jednog intenzivnog mislioca.

Ali Vitgenštajnov stil pisanja je mnogo više od odraza njegovih ličnih ekscentričnosti. Pre je u pitanju medijum (kao deo) poruke. To jest, jezik kojim formuliše svoje argumente, ispravno gledano, sam po sebi je filozofski argument.

Vitgenštajnovo centralno pitanje, zagonetka koja ga je proganjala čitavog života, jeste šta se može a šta ne može izreći. Vremenom njegova se pozicija u vezi sa ovim pitanjem menjala, ali čak i kada je odlazio najdalje u tome, ostajao je skeptičan povodom sposobnosti reči da uhvate, ili istraže, univerzalne istine – upravo ono što je većina filozofa verovala da njihove reči čine. Mladi Vitgenštajn je smatrao da je nemoguće izreći išta zaista smisleno u vezi sa Bogom, dušom, etikom, prirodom bića ili bilo kojom drugom temom kojom su se filozofi bavili. On nije tvrdio da ove stvari ne postoje, nego samo da rečima ne možemo da im se približimo.

Tu vreba tragedija. Kao da se od nas traži da prihvatimo da su najdublje dimenzije našeg iskustva – manje-više svih stvari koje život čine podnošljivim – neizrecive, da čim skupimo hrabrosti da priznamo istinu o jeziku, zaključaju se vrata našeg zatvora egzistencijalne osamljenosti. Ali na svu sreću (ako je to izraz koji tražim), Vitgenštajn je nastavio da veruje kako je moguće pokazati šta se ne može direktno reći, i da je moguće shvatiti šta se ne može direktno misliti. Ako naše ideje pravilno rasporedimo, otkrićemo neizrecive veze među njima; posmatrajući svet na određen način, dopustićemo njegovoj pravoj prirodi da se ukaže. U Traktatu, Vitgenštajn ovo naziva „mističnim“: komunikacija koja prevazilazi ono što se može artikulisati i shvatanje koje prevazilazi granice realnosti. Jer o misticizmu se takođe ne može govoriti, on zauzima jako malo mesta u Traktatu, pa ipak na neki način njime se cela knjiga bavi. Ograničiviši jezik, Vitgenštajn se nadao da će nam predočiti šta leži iza njega.

Mislim da sada možemo videti makar jedan razlog zašto se Vitgenštajn navukao na hardboiled literaturu, minimalizam tog žanra često upućuje na esencijane aspekte njegove filozofije. Hardboiled stil je veoma vešt u magiji govorenja bez pravog govorenja, u upotrebi indirektnih sredstava potput tona i raspoloženja, atmosfere i scene, simbolizma i izbora detalja u predočavanju razumevanja, ili jednostavno osećanja, koja su samo jača, ili možda istinitija, ukoliko nisu eksplicitna.

Istovremeno, Vitgenštajn dodaje da „u blesavim detektivskim pričama“ od takvih konfuzija ima mnogo više koristi  nego od spisa „blesavih filozofa“.

*   *   *

Vitgentajnova fascinacija hardboiled detektivskim pričama rasla je tokom 30-ih. To je vreme preokreta u njegovom razmišljanju, kada se trudio da preradi pređašnje ideje. Nakon što je pauzirao sa filozofijom čitavu deceniju, vratio se na Kembridž i po prvi put počeo da predaje na univerzitetu. Njegov predavački metod je bio jednostavan: naglas bi iznosio svoje misli u vezi sa bilo kojim pitanjem koje ga je tog trenutka zaokupiralo pa bi povremeno tražio sugestije svojih slušalaca. Kada sugestije ne bi bile od pomoći oštro bi ih sasekao, ali njegovi kursevi su svejedno bili veoma popularni. Mnogi studenti, koji su malo toga razumeli, bili su privučeni njegovom izvedbom. Koračajući gore-dole, mumlajući, gestikulirajući, Vitgenštajn je postajao otelotvorenje umne aktivnostil.

Ideje sa kojima se hvatao u koštac tokom ovih godina možda nisu bile direktno inspirisane palpom, ali nisu bile ni izolovane od njega. U jednom studentskom zapisu iz 1935. vidimo kako je jedno predavanje otvorio citatom iz magazina Detective Story. Taj odlomak se tiče detektivovih razmišljanja u vezi sa satom koji otkucava i enigmatičnom pirodom vremena. Vitgenštajn jasno ističe da smatra detektivovo razmišljanje pogrešnim. On citira taj magazin ne zarad neke mudrosti u njemu, nego zbog onoga što možemo nazvati negativnom mudrošću – koristan primer toga kako ne treba misliti. Istovremeno, Vitgenštajn dodaje da „u blesavim detektivskim pričama“ od takvih konfuzija ima mnogo više koristi  nego od spisa „blesavih filozofa“.

Očigledno, u to vreme, Vitgenštajn je postao zainteresovaniji za detektive iz svojih magazina, nego za velike umove iz svoje biblioteke. Više vremena je provodio razmišljajući o eskapadama Kontinental Opa (junak detektivskih romana Dašijela Hameta, prim. prev.) nego tradicije kontinentalne filozofije.

Mislim da je glavni razlog za ovo bila njegova lična identifikacija za fiktivnim detektivima, što je tema koje ću se dotaći kasnije. Ali čak i na striktno filozofskom nivou, mogu se naći opravdanja za Vitgenštajnov neortodoksni stav. Do 1935, njegova razmišljanja su se toliko udaljila od svih konvencionalnih struja u filozofiji da je jednostavno imao mnogo više zajedničkog sa određenim izmišljenim detektivima nego sa svojim kolegama filozofima.

U svakom slučaju, tokom 30-ih godina XX veka Vitgenštajn izveo je nešto novo, nešto drsko: pokušaj da se jednom zauvek prekine potraga za apsolutnim značenjem.

Da bih pojasnio na šta ciljam, moramo se vratiti korak unazad i razmotriti (pojednostavljeni) vremenski okvir Vitgenštajnove misli –- njegov rani u odnosu na kasni period. Zatim taj vremenski sled moramo uporediti sa (pojednostavljenim) vremenskim okvirom detektivske proze – tradicionalnom misterijom naspram hardboiled detektivske priče. Ono što vidimo jeste da je tranzicioni Vitgenštajn iz 30-ih pokušavao da raskine sa prošlom filozofijom na isti način kao što su rani hardboiled pisci raskinuli sa svojim pretečama.

Vitgenštajnov rani period kulminirao je Traktatom. Tokom tog perioda bio je jedan od nekoliko filozofa koji su pokušavali da izvrše analizu našeg znanja o svetu sve do njegovih najosnovnijih delova, što predstavlja filozofski pristup po imenu logički atomizam. Jedna od centralnih ambicija logičkog atomizma bila je konstruisanje apsolutne teorije značenja, one koja bi matematički precizno objasnila u kakvom su odnosu elementarne jedinice značenja, konkretno reči i predlozi, spram njihovih tobožnjih objekata, konkretno stvari i stanja stvari. Traktat je delo koje možda najbolje uspeva da ovaj pravac logičkog atomizma izvede do svojih logičnih zaključaka – i, iz istog razloga, možda i delo koje najbolje pokazuje koliko je takav pristup jeziku na kraju nezadovoljavajući. Teorija značenja izneta u Traktatu je, blago rečeno, donekle uska. Kao što Vitgenštajn ističe, sama knjiga, ako se ocenjuje po njegovim vlastitim nemilosrdnim standardima, u velikoj meri je besmislena.

U svakom sčučaju, tokom 30-ih godina XX veka Vitgenštajn izveo je nešto novo, nešto drsko: pokušaj da se jednom zauvek prekine potraga za apsolutnim značenjem. Budući da je upravo ova potraga držala filozofiju u nedoumici od njenih početaka (vidi Platona), on se teško mogao obratiti za pomoć velikim filozofima iz istorije. Morao bi da izmisli sasvim novu metodu, novi način razmišljanja, novi način gledanja na stvari. Ali (i ovde se pojavljuje hronologija krimića) makar jedan model po kome bi mogao da se upusti u baljenje ovim zadatkom bio je nadohvat ruke – upravo tamo na nahtkasni, među onim urednim gomilama palp magazina.

Detektivska proza je sa svoje strane upravo prošla neku vrstu raskola. Tradicionalni whodunit, misterija zaključanih vrata ili avantura Šerloka Holmsa gledali su na zločine kao na zagonetke koje treba rešiti apstraktnim razmišljanjem. Detektivi su polazili od nagoveštaja do zaključaka po principima formalnog rezonovanja. Međutim, 20-ih i 30-ih godina, pod pionirskim uticajem Karola Džona Dejlija (Carroll John Daly) i Dašijela Hameta (Dashiell Hammett), hardboiled škola izvela je radikalnu obnovu ovog nasleđa. Odbacujući detektiva kao glavnog logičara, možda najboljeg otelovljenog u Poovom Augustu Dupinu, ovi pisci su razvili prirodniji, pragmatičniji tip junaka koji ne veruje apstrakcijama i umesto toga rešava zločine mešavinom ulične mudrosti, osećaja u stomaku i povremenih krošea u vilicu: što je lik koji sada lako prepoznajemo kao hardboiled detektiva.

Hardboiled istrage se ne odvijaju pravljenjem logičkih veza između tragova, već od scene do scene i od osumnjičenog do osumnjičenog. Formalno rezonovanje retko može bilo šta da doprinese. Pitanja se postavljaju i rešavaju – ili ne rešavaju – prljavijim, nesigurnijim i na kraju krajeva ljudskijim pravilima igre. U svom uvodu u Malteškog sokola iz 1934. godine, Hamet, koji je i sam bio Pinkertonov detektiv, opisao je po čemu se Sem Spejd razlikovao od svojih poznatih prethodnika: „Spejd nije originalan […] Jer vaš privatni detektiv ne želi […] da erudicijom rešava zagonetke u maniru Šerloka Holmsa; želi da bude tvrd i dovitljiv momak, sposoban da se brine o sebi u bilo kojoj situaciji, sposoban da izvuče najbolje od svakoga s kim dođe u kontakt […] ”

Hamet je znao da to što je zločin počinjen, ne znači nužno da je plan sproveden u delo. Zavere i spletke su stvari koje ljudi obično čine kao odgovor na zločin, a ne kao pripremu za njega. A pošto većina zločina na prvom mestu uopšte nije jasna, tako nisu ni njihova razrešenja. Tražiti logiku u slučaju ubistva znači očekivati da ćemo pronaći ono što verovatno nikada nije ni postojalo.

Vitgenštajnova nova filozofija prihvatila je bliskost, izazivajući filozofe da konačno ustanu iz svojih fotelja, da tako kažem, i izađu na ulice. Upravo u ovom suštinski hardboiled smislu, svoje pozno remek-delo nazvao je Filozofskim istraživanjima.

Nadam se da sada možemo uočiti paralele između promene koju je Vitgenštajn želeo da postigne u filozofiji i raskola koji je hardboiled škola uvela u detektivski žanr. Vitgenštajn je želeo da prereže Gordijev čvor logičke analize, spasavajući jezik od njegove apstraktne filozofske upotrebe i vraćajući mu njegove prirodne funkcije. U međuvremenu hardboiled pisci naporno su radili da izvuku detektiva iz sterilnog carstva zagonetki i ponovo ga, ili nju, ubrizgaju u društvenu stvarnost.

Vitgenštajn je na kraju razvio metod za svoju novu filozofiju. Ključni uvid bio je da jezik ipak nije logičan sistem označavanja. Pre će biti da je jezik oblik društvenog ponašanja – skup konvencija i ništa više. Umesto da pitamo šta reč znači sama po sebi, treba da se zapitamo kako se koristi u kontekstu (ili kontekstima). Na kraju krajeva, ako reč možemo pravilno da koristimo u specifičnim situacijama u kojima nam je potrebna, tada već moramo znati njeno značenje. Dakle, šta više treba objašnjavati?

Ovo gledište navodno radikalno omalovažava filozofski jezik (za koji je Vitgenštajn i dalje verovao da je uglavnom besmislica) i radikalno daje važnost svakodnevnom govoru. Filozof postiže jasnoću, verovao je Vitgenštajn, odbacivanjem uopštavanja i fokusiranjem na konkretne okolnosti. U skladu sa time, Vitgenštajnovi pozni radovi manje su sistematični, a više situacioni – mogli bismo reći konkretniji. Sada je mislio da je veliki poredak stvari iskušenje kome se treba odupreti. To što imate sve delove ne znači da imate slagalicu. Dovoljno je tačno opisati. Pokušaj objašnjenja samo pojačava zabunu.

Pa – čujem fanove detektivskog žanra kako kažu – svaki hardboiled pisac je mogao to da mu kaže.

Kontinental Op nikada nije rešio zločin apstraktnim razmišljanjem. Otišao bi na ulicu, naglavce joj se prepustivši. Slučajeve nije rešavao logičkim koracima nego koracima po ulici. Slično tome, možemo reći da  Vitgenštajna govori kako su filozofi pogrešili prihvatanjem metode detektiva koji se ne pomera iz fotelje, koji misteriju razrešava na daljinu i zbog te daljine. On je, za razliku od policije, predaleko od slučaja. Vitgenštajnova nova filozofija prihvatila je bliskost, izazivajući filozofe da konačno ustanu iz svojih fotelja, da tako kažem, i izađu na ulice. Upravo u ovom suštinski hardboiled smislu, svoje pozno remek-delo nazvao je Filozofskim istraživanjima.

*   *   *

Dakle, zašto se Vitgenštajn navukao na palp? Ne samo zato što su je prokleto zabavan. Časopisi su na mnogo načina bili njegov “radni odmor”, produžetak njegovog filozofskog razmišljanja u carstvo fikcije. Bilo je paralela u njegovom radu i sa hardboiled prozom i sa hardboiled pristupom (kriminalnoj) istrazi. Postoji još jedna paralela koju treba razmotriti, a koja možda sumira druge dve.

Zašto je Vitgenštajn voleo svoje magazine? Pa, zašto mi – svako od nas –  volimo određenu fikciju kojom se bavimo? Verovatno ne zato što se podudara sa našim filozofskim uverenjima. Žanr fikcije odabiramo tako što on nas odabere – jer nam se obraća na primarnom nivou identiteta. Čitati fantastiku znači naseljavati druga sopstva, isprobavati alternativne živote, izvoditi probne testove koji ispituju i proširuju naše unutrašnje i spoljašnje odnose. A onda da se vratimo u naš stvarni život, gde otkrivamo da se privremeno preoblikovanje već preliva, da se ubrzalo, obogatilo. Na površini, Vitgenštajn nije imao dovoljno toga zajedničkog sa lakim na obaraču privatnim detektivom i njegovim mudrim doskočicama. Međutim, u domenu proze, tamo gde je sve dozvoljeno, voleo je da mu njegovi drugi životi budu hardboiled.

A zapravo hardboiled junak predstavlja model koji je on otelotvoravao sa zavidnom doslednošću, na njemu svojstven intelektualan način. Hladnokrvan, indiferentan prema javnom mnjenju, bez poštovanja prema autoritetima, spreman bez oklevanja da se suoči sa našim ljudskim limitima – to su sve bile osobine njegovog privatnog života. Vitgenštajn je, možemo reći, bio hardboiled mislilac. Kao i hardboiled junak, bio je opsednut onim što je ispravno i što je pogrešno, ali u skladu sa njegovim uslovima, odbijajući da to propoveda. Kao i hardboiled junak, kada se suoči sa izborom da nešto prećuti ili da ga pogrešno shvate, birao je tišinu. Glavnu lojalnost poklanjao je sebi i svom radu – što je na kraju krajeva bila ista stvar.

Godine 1951, svestan da umire od raka, Vitgenštajn je i dalje pisao jaku, originalnu i prodornu filozofiju. Takođe, čitao je i magazin Street & Smith’s Detective Story.

Prvi deo ovog teksta možete pročitati ovde.

(Pročitajte tekst o tome šta prema T.S. Eliotu čini veliku detektivsku priču, kao i šta u teoretskom smislu predstavlja talas švedskih krimića na filmu.)

Tekst: Philip K. Zimmerman
Izvor: crimereads.com
Ilustracija: Fabrizio Cassetta
Prevod: Danilo Lučić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: