[dropcaps round=”no”]O[/dropcaps]d književnosti malih zemalja s teškom poviješću po defaultu očekujem neku mračnu egzotiku s kojom se mi na ovim prostorima možemo lako identificirati. Tako mi se roman projekt@party kosovskog novinara i pisca Beqë Cufaja doimao obećavajuće turoban, međutim, početni ushit se pretvorio u duboko razočarenje. Najavljena kritika politike velikih zemalja prema malima koje su, čini se, kompleksnije što su manje ostala je na razini zamorne novinarske kolumne. Ovo je Cufajev drugi roman, prethodni nije preveden na hrvatski, ali ga možete čitati na srpskom jeziku pod naslovom Sjaj tuđine.
Cufaj se odlučio za pripovjedača u prvom licu, njegov je protagonist sveučilišni profesor koji se nakon bračnog kraha i smrti djeteta odlučuje pridružiti mirovnim snagama i otputovati u ratom zahvaćenu zemlju. Dok traje let on nas kratko upoznaje s događajima koji su prethodili ovoj, na neki način, avanturističkoj odluci. U tim reminiscencijama doznajemo da je autodestruktivan, sklon mladim studenticama i alkoholu. Ostavši naposljetku sam odlučuje se za korak dalje – napustiti sigurnu životnu zonu u sređenoj zemlji i odlazi u nepoznato i opasno mjesto.
Iako je jasno kamo je naš junak stigao, Cufaj to nigdje ne navodi otvoreno, nego kroz cijeli roman koristi izraz ”tamo dolje” što bi bilo u oprečnosti sa zemljom iz koje je stigao i koja se nalazi ”tamo gore”. Pretpostavljam da je Cufaj na ovaj način pod taj izraz htio svesti sve slične zemlje koje su prošle užase rata i pouzdavale se u pomoć mirovnih snaga ili pokazati gdje se koja od tih zemalja nalazi u smislu moći, ali se on kroz roman ponavlja toliko puta da čitatelju postane naporno.
Osnovna ideja romana je da se prikaže način rada mirovnih misija čija je uloga u ratovima prvenstveno ona pasivnog promatrača, ali je autorov mlaki pristup učinio da tekst djeluje kao da je prošao kroz sitno sito cenzure. Naime, od tri dijela romana prva dva funkcioniraju kao beskonačan uvod u uzbudljive događaje koji nikako da se dogode. Cufaj nam pokušava prenijeti jezivu atmosferu razrušenog grada i siromaštva njegovih stanovnika, ali takvi opisi ostaju na razini banalnih i površnih zapažanja. Vrlo često uvodi motiv zlogukih vrana koje gospodare gradom, ali on, kada sagledate roman u cjelini, strši iz teksta i ostaje samom sebi svrha. U trenutku kada dođe do konkretnog gibanja u romanu njegovi likovi djeluju mrtvo jer čitatelju ne prenose nijednu emociju.
Cufaj je u svoju priču uveo mnoštvo likova, šaroliko društvo pristiglo iz raznih dijelova svijeta, međutim čitatelju su predočeni tek kao blijedi i nejasni obrisi. U konačnici ne znamo čak ni što sam pripovjedač misli o njima. Ali svakako je jasno da je Cufaj prije svega novinar koji se pri pisanju romana nije odmaknuo od publicističkog stila i da mu je bilo teško da od možda dobre ideje dođe do jednako dobre literarne realizacije. Roman projekt@party pati od nedostatka sofisticiranosti i dobrog humora, ali je loš ponajprije jer čitatelja ostavlja u stanju ravnodušnosti što je u književnosti neoprostivo.
Novi život Natalije Ginzburg