Istraživanje rubova smisla („Knjiga nespokoja“, Fernando Pesoa) "Dereta" je izdala prvi put na srpski prevedenu filozofsko-biografski spis "Knjiga nespokoja" poznatog portugalskog pesnika Fernanda Pesoe.

Dve su gromade nezaobilazne u portugalskoj literaturi i malo ko to ne zna: Žoze Saramago i onaj hiperproduktivni čudak, onaj lucidni mistik identiteta skrivenog pod osamdesetak pseudonima kojima je potpisivao svoja dela, astrolog i politički disident pod klero-korporatistom Salazarom – Fernando Pesoa. Počast ovom pesniku odao je pomenuti nobelovac, kada je jedan od Pesoinih pseudonima oživeo kroz književnog junaka na stranicama svog kultnog romana „Godina smrti Rikarda Reiša“.

Jasno je zašto Knjiga nespokoja, književno delo koje se već godinama otima bilo kakvoj žanrovskoj klasifikaciji, rukopis koji je čekao 47 godina da se urednici umore od razmišljanja i rasprava o tome kako ovaj tekst organizovati i odakle mu prići, dakle jasno je zašto jedna ovakva knjiga jednog ovakvog autora nosi podnaslov autobiografija bez činjenica. Paralelno sa lutanjem među identitetima, književnim stilovima, proznim i poetskim formama, Pesoa je lutao i po lisabonskim trgovima, uličicama, tavernama, pa će se njegov stvaralački duh nerastočivo spojiti u amalgam sa duhom portugalske prestonice. „Knjiga nespokoja“, koja će se po prvi put naći na srpskom jeziku (prevod: Vesna Stamenković), pred čitaocem ili čitateljkom se rasprostire u stihiji svoje fragmentarnosti, kovitlacu estetskih i filozofskih misli Bernarda Soaresa, tzv. semi-heteronima Pesoe, i uvlači u iščašenu logiku svog sveta neobičnim šarmom, veličajući pukotine i naprsline u realnosti kroz koje se ukazuje i isijava metafizika.

"Knjiga nespokoja", Fernando Pesoa, Dereta, Beograd, 2017.
“Knjiga nespokoja”, Fernando Pesoa, Dereta, Beograd, 2017.

O čemu će kontemplirati izmišljeni autor nepostojeće biografije u ovoj knjizi koja je, kako je izdavač “Dereta” predstavlja,  kontemplativna proza, tanana psihološka biblija tiho uznemirenih ljudi, epistolarni roman duše, poezija bez stiha, dnevnički zapis, filozofski eseji o prolaznosti? Pesoa na jednom mestu jasno govori da je morao, kako bi stvarao, da uništi sebe i da se pretvori u „praznu pozornicu na kojoj razni glumci glume u raznim predstavama“. Razvijajući, na bazi Kjerkegorovih ideja iz XIX veka, svoju ideju o heteronimima – u (književni) život puštenim stvaralačkim ličnostima iz glave oca koji ih je brižno i detaljno oblikovao dodelivši svakome osobeni stil, jezik, senzibilitet i svetonazor – Pesoa je stigao i do Soaresa i njegove melanholične ličnosti izopštenika iz društva koji damare u sebi objašnjava izvrtanjem mnogobrojnih sistema vrednosti (Ono što je nekada bilo moralno, za nas je danas estetsko… Ono što je bilo društveno, danas je individualno…). Nakon toga jedino što mu preostaje jeste da i javu i san izvrne isto tako naopako. Soares duboko u sebi oseća taj nespokoj potekao od pluraliteta osećanja, opažanja i unutrašnjeg nemira, što je za očekivati od nekoga ko se nalazi u samom središtu onoga što književni kritičar Džordž Štajner kod Pesoe naziva „kaleidoskopom glasova“.

Soares ne može biti nezapitan nad poreklom svojih uverenja, kao i nad svojim poreklom generalno,  uzevši u obzir da potiče od tvorca kao što je Pesoa: Imam najrazličitija mišljenja, najraznovrsnija uverenja. Ja nisam taj koji misli, govori, dela… Namesto mene u stvari uvek misli, govori i dela neki moj san u kom sam tog trenutka utelovljen. Kad hoću nešto da kažem, progovori drugi Ja. Jedino što zaista osećam da je moje jeste ogromna nemoć, beskrajna praznina, nesposobnost za bilo šta u životu. Ne znam pokrete nijednog stvarnog čina, nikad nisam naučio da postojim. (…) Želim da čitajući ovu knjigu steknete utisak neprekidne dosade u košmaru osećaja. Čovek kao lutka kojom upravljaju nespoznatljive sile i njegov položaj u svetu u kojem izmiče svaka iole stabilna pozicija sa koje bi mogao adekvatno da priskrbi sebi neki identitet, autentični je doživljaj koji dele Soares i Pesoa. Ispod pera obojice često izlaze promišljanja elemenata koji konstituišu svest pojedinca i u kojoj meri kreativni i umetnički procesi imaju svoje mesto među tim elementima. Nezaokruženost u bilo kom procesu, koja taj isti proces tera na dezintegraciju, jeste ono čemu ova knjiga poklanja svoju fascinaciju. U tom ključu se razmatraju i pitanja iz politike i državnog uređenja, i pitanja o pravoj prirodi umetničkog dela, o religijskim doživljajima i pitanja „Ko sam ja?“, koja čekaju u neizvesnosti pred česticama egzistencije da budu okamenjena u gromadu nečega što zovemo ličnost. Svaka crtica, odlomak, zabeleška, pasus (koji su neretko ostali nedovršeni) bujaju iz, nazovimo ga ovako augmentativno, nedovršenosti nespokoja.

Pesoa je za život zarađivao prevođenjem, i osećaj za jezik koji je tom karijerom razvio savršeno jasno nam je uočljiv kada obratimo pažnju na njegovo stilsko eksperimentisanje. Rigidnost gramatike nije izbegla tešku kanonadu Pesoinim lingvističkim akrobacijama, ostavljajući u krhotinama upotrebnu vrednost jezika. Ali na to ne treba gledati kao na razrovano poprište boja, već na oslobođenu teritoriju protkanu, osim pesimizmom i mračnom melanholijom, inteligentnim humorom i razigranošću mašte. Dok čitate redove Knjige nespokoja imate utisak da negde, na nekom skrovitom mestu u vama, neki lanci popuštaju i vaša se perspektiva spram svakodnevice usložnjava i narasta. To je upravo ono što književnost Fernanda Pesoe zna tako lepo da neguje i da bodri.

Tekst: Danilo Lučić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: