Igor Štiks rođen je u Sarajevu 1977. Diplomirao je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a doktorirao na pariškom Institutu za političke studije 2009. Radio je kao asistent na Univerzitetu Nortvestern u Čikagu, a na Univerzitetu u Edinburgu radio je kao naučni saradnik i predavač od 2009. do 2017. godine. Trenutno je predavač na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu i pridruženi istraživač na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Prvi roman „Dvorac u Romagni“ objavio je (2000). Zatim je usledila „Elijahova stolica“ 2006, roman koji mu je doneo ogromnu slavu i čitalačko-kritičarsku pažnju, a do sada je preveden na trinaest jezika. U Jugoslovenskom dramskom pozorištu istoimena predstava rađena prema motivima iz autorovog romana i u režiji Borisa Liješevića, osvojila je Grand Prix BITEF-a 2011. Istim reditelj je 2017. na scenu postavio i Štiksovu dramu „Zrenjanin“. U izdanju Frakture objavljena mu je i knjiga pesama „Povijest poplave“ 2008. godine. Za svoj književni i javni rad dobio je francusko odlikovanje Vitez umetnosti i književnosti.
ANDREA: Jednom prilikom si naveo da je svet suviše kompleksan da bi se mogao objasniti teorijama zavere. Da li je tebi politička filozofija bila izbor koji si doneo da bi pokušao da objasniš sebi svet?
ŠTIKS: Apsolutno je tako. Filozofiju sam počeo studirati 1996. godine, netom što je završena jedna serija ratova, i netom što smo osjetili mir. Nismo znali da je bilo kakva normalnost daleko. Ludilo koje smo osjetili ranih dana i dalje je bilo oko nas. Napravio sam nepopularnu odluku za jednog mladog čovjeka koji je došao u Zagreb kao izbjeglica iz Sarajeva, i u tom smislu nije imao materijalne uvjete da studira nešto što ne donosi apsolutno nikakvu korist, a to su komparativna književnost i filozofija.
Često sam znao reći da smo mi „izgubili svijet“, način na koji smo ga razumijevali kao djeca, ali stvar je bila još gora jer nam naši roditelji više nisu znali tumačiti taj novi, strašni svijet oko nas. Nisu ni sami znali što im se desilo. Izgubili su kontrolu nad svojim i našim životima i stvari se samo srećom, barem u mom slučaju, nisu završile tragičnije. To me je još u gimnaziji nagnalo da se okružim malom grupom onih koji su mislili drugačije. Oružje otpora bio nam je Feral Tribune, ali jedne novine nisu mogle objasniti svijet. Samo su nam pružale mogućnost da kritički sagledavamo sve to rasulo oko nas i da mu se naučimo smijati u lice, iako kroz suze.
Ja sam u tom trenutku bio zaljubljenik u književnost, ona je bila moj bijeg iz stvarnosti, i nadao sam se da ću pisati i sam ili barem pisati o književnosti. Ali ona nije bila dovoljna da se stvari doista objasne. Zato je studiranje filozofije tih godina, kasnih devedesetih, bilo ključni izbor koji će predodrediti moj intelektualni, akademski i životni put i, konačno, odlazak sa Balkana. Odlazak tamo daleko, u neki veliki svijet kojeg muče neki drugi problemi za koje sam želio da budu i moji. I ta želja će me voditi od Pariza do Čikaga, potom Edinburga, da bih se, novim trikom sudbine, zapravo vratio tamo odakle sam i krenuo, s malim geografskim pomicanjem, u Beograd.
Moje iskustvo našeg postjugoslavenskog prostora, odnosno iskustvo Sarajeva, Zagreba i Beograda, jest da postoje izrazite sličnosti i, uz njih, ogromne razlike, a to je tako baš zbog partikularnog mjesta na geografskoj mapi na kojem ste se našli u određenom, kritičnom trenutku. Otud tolike patnje, konfuzija, nerazumijevanje, bolne svađe… Otud možda i moja potreba da budem prevoditelj u zajedničkom jeziku.
ANDREA: Rekao si da ti je književnost bila beg, ali ljudi često zapravo filozofiju doživljavaju kao neku vrstu otuđenosti ili bega od sveta, moguće zbog distance, apstrakcije i nužnih uopštavanja koja su joj srodna. Da li i ti tako vidiš stvari ili mi tek uz filozofske koncepte uranjamo u svet? Da li s filozofijom on onda postaje suroviji, a ne uprošćeniji?
ŠTIKS: Moj doživljaj studiranja filozofije iz tog vremena u vezi je sa fascinacijom starijim studentima kojima sam se vrlo brzo pridružio. Ta kombinacija filozofije i komparativne književnosti u tom trenutku u Zagrebu dala nam je određeni identitet – identitet ljudi koji su okrutnoj realnosti oko nas rekli ne, koji, dakle, kritički misle. Bio je to doista odgovor onih koji ne žele živjeti nametnutu realnost odnosno onih koji su je odbili, mada to odbijanje još uvek nije našlo svoj odgovor na pitanje zašto su je odbili i za što su se opredijelili. Uostalom, to su bila vremena kada je čitati Hanu Arent ili Mišela Fukoa već bio akt radikalnosti. Poslije će se stvari mijenjati u smislu ponovnog otkrivanja kritičke teorije, ali i marksističke misli koja će biti potrebna da nam doista razjasni te tektonske poremećaje koji su nam doslovno izmakli tlo pod nogama. Ovo navodim jer je bitno shvatiti naše izbore iz konteksta u kojem djelujemo – danas smo često grubi prema onima koji svojim životima ne odražavaju naša trenutna htjenja, ali ih možemo puno bolje razumjeti kada ih stavimo u partikularni kontekst. U tom smislu, moje iskustvo našeg postjugoslavenskog prostora, odnosno iskustvo Sarajeva, Zagreba i Beograda, jest da postoje izrazite sličnosti i, uz njih, ogromne razlike, a to je tako baš zbog partikularnog mjesta na geografskoj mapi na kojem ste se našli u određenom, kritičnom trenutku. Otud tolike patnje, konfuzija, nerazumijevanje, bolne svađe… Otud možda i moja potreba da budem prevoditelj u zajedničkom jeziku.
ANDREA: Naglasio si da je teorija kojom si se u početku bavio tada bila subverzivna i da je pravila razliku između vas koji ste je proučavali i ostatka sveta koji nije. Njen položaj se u međuvremenu značajno promenio: doživela je neku vrstu renesanse i popularizacije. Nešto što je tad postojalo na nivou individualnog interesovanja ili interesovanja manjih grupa, danas je već supkultura koja je jako uticajna. Kako je ta promena u svetu i kod nas uticala na tvoj odnos prema tim teorijama, odnosno njihovoj subverzivnosti i radikalnosti?
ŠTIKS: Meni se dogodila pauza od nekih osam godina. Prvo sam 2001. otišao u Pariz na magisterij, a potom na doktorat u Čikago. U Zagreb i Sarajevo dolazio sam povremeno, te stoga nisam participirao u događajima i sceni koja se tada stvarala u daleko slobodnijem okruženju i atmosferi. Trenutak kada se moje iskustvo spaja s iskustvom nove generacije jest čuvena studentska blokada Filozofskog fakulteta u Zagrebu u aprilu 2009. godine, na kojoj sam se doslovno zatekao jer sam čekao vizu za Veliku Britaniju, a britanska se ambasada nalazi u istoj ulici. Čuo sam da se na mom fakultetu dešava nešto što devedesetih nismo mogli ni zamisliti. I to je postala tačka na kojoj smo se svi ponovo našli, bez obzira na generacijske razlike, i otkrili jedan nov identitet, jednu mogućnost da se teorija koju smo čitali, a koja je uglavnom u vezi sa zapadnim kontekstom sada zapravo spoji s praksom, ma kako to nesavršeno bilo, i na rodnoj grudi.
ANDREA: Govorio si o razlikama iskustava ne samo u odnosu između Balkana i „Zapada“, već i unutar samog Balkana. Šta su „naši“, a šta „tuđi“ problemi? U odnosu na šta se formira to „mi“?
ŠTIKS: Već počinje da zvuči apstraktno kada kažemo da je naše iskustvo postsocijalističko, ali zapravo i postjugoslavensko. To je ono što zovem „jugoslavenskim eksepcionalizmom“, i za vrijeme Hladnog rata, i poslije. Naš put je bio drugačiji – u nekim epizodama puno bolji, u drugima daleko grozniji od ostatka socijalističkog svijeta. Stvar je u tome da su ti „tuđi“ problemi i moji, a moji problemi nisu njihovi problemi. Ovdje prepoznajete eho Danila Kiša, koji se sa sličnim stvarima suočavao u Parizu i s kojima se suočavate kada dolazite s ruba Evrope, u čijem se centru o vama „zna“ ili kroz prizmu koju vi apsolutno odbijate – etničku, konfesionalno-identitarnu, ili na folklorni način, po kojem ste nekome zanimljivi samo ako nosite „egzotično“ iskustvo.
Sa egzilantima i emigrantima postoji upravo taj problem osećaja velikog razdora između vašeg ličnog iskustva i sredine u koju ste došli, a potom naravno i (ne)mogućnost artikulacije koja nije isključivo jezički problem. Ne samo da je potrebno naučiti neki strani jezik, nego je potrebno dobro upoznati tu sredinu, taj idiom, da biste precizno mogli objasniti sebe, što je izrazito dug i težak proces.
Dakle, bez obzira na to koliko mi danas, barem kada govorimo o nastajanju jedne globalne nove nove ljevice, participiramo u globalnim zbivanjima i tu doista ne zaostajemo – dapače, ponekad i prednjačimo – sve te stvari se također ipak odigravaju u ovom našem kontekstu, na jedan sasvim drugačiji način, koji moramo jasno spoznati. Možda naša nemogućnost da do kraja spoznamo specifičnost djelovanja u datom trenutku, u datom kontekstu, rezultira mnogim porazima.
ANDREA: U svom akademskom radu si, pored ostalog, izabrao da se baviš mnogobrojnim uzrocima konflikta devedesetih i rasparčavanja Jugoslavije kroz prizmu pojma državljanstva/građanstva (citizenship). Taj pojam, međutim, dolazi uslovno rečeno iz „centra“, ili barem centra politike i teorije danas, i on svakako ima univerzalističke pretenzije. Ti si njegovom upotrebom pokušao da objasniš data dešavanja koja su dotad mnogo više interpretirana kao specifičnosti i partikulariteti ovog podneblja. Dugo se baviš time i neretko si govorio o prednostima takvog pristupa.
ŠTIKS: Uvijek je otkriće kada u akademskom teorijskom radu pronađete drugačiji rakurs, drugi ugao gledanja na određeni problem. Zašto je za mene ovaj ugao bio oslobađajući i zašto je spojio moje dvije strasti, s jedne strane teoriju, a s druge konkretne historijske događaje? Zato što je mogao dati odgovor na to što je to što smo mi tu pokušavali stvarati sto godina kada smo gradili političke zajednice, države, federacije. Zašto nam je to ponekad polazilo za rukom, zašto ponekad nije? Zašto smo tvrdoglavo ponovo stvarali i izmišljali stvari koje nitko nikada nije izmislio na takav način (kao što je, na primjer, dvostruko, republičko i federalno državljanstvo), koje su funkcionirale neko vrijeme – poput fragilnog konfederalno-federalnog sistema kojem je smisao davala ideja samoupravljanja – a onda više nisu mogle stvarati čuda? I, konačno, zašto smo se okrenuli nekim veoma reduciranim koncepcijama političke zajednice utemeljenim na etnokulturnom sentimentu ili jednostavno – krvi? Jer mi smo, uz ogromno nasilje i žrtve, prevedeni iz socijalističke koncepcije državljanstva u svom republičkom i federalnom obliku i socijalističkog građanstva koje se ostvaruje kroz samoupravljanje i solidarnost u razorni koktel etnocentričkog državljanstva i neoliberalnog građanstva. Ukratko, rijetka su područja u kojima se tako intenzivno eksperimentiralo s tim univerzalnim modernim konceptima kao što je koncept državljanstva, kao legalni okvir političke zajednice, i koncept građanstva, koji određuje ono što politički subjekt može činiti unutar svoje političke zajednice. Možda se tu vide potencijali i limiti tih univerzalističkih koncepata koje smo mi kao, zapravo, „pravi Zapadnjaci“, u potpunosti usvojili. Jer mi to jesmo, iako smo na tom Zapadu jedna „podrumska“ struja, egzotična, opasna, ali duboko moderna.
ANDREA: Šta su granice tih koncepata? Šta planiraš dalje da radiš na polju teorije?
ŠTIKS: Da, bavljenje konceptima građanstva i državljanstva me je odvelo i u bavljenje limitima tih koncepata. Pokušaj preskakanja limita odnosa između državljanstva i građanstva kroz aktivističke prakse koje donose nešto novo, koje otvaraju neke nove prostore i neke nove subjektivnosti, dovelo me je do pitanja emancipacije. Pritom mislim na sve one prakse koje nas vode preko onoga što nam je zadano kao građanima u datoj političkoj zajednici, kako statusom tako i pravima i materijalnim mogućnostima. Preskočiti ogradu znači ponekad okupirati neki prostor, stvarno ili virtualno, i reći: Ovdje ćemo sprovesti neki novi princip međuljudskih odnosa, ovdje ćemo se igrati prefiguracije, ovdje ćemo malo osjetiti šta bi ta emancipacija značila, pa ćemo to pokušati preseliti u veliki svijet. Naravno, puno je pokušaja, vrlo malo uspjeha, ali bez njih to ne ide. Dakle, postaviti temeljna pitanja: šta je to sloboda (to nam je pitanje ukrao liberalni centar), šta je to demokracija (šta to doista znači, da li treba da se odreknemo tog koncepta i, ako da, u ime čega?), šta je klasa i šta bi bile konture klasnog rata u kojem živimo i koje u njemu pozicije zauzeti, kako djelovati na tom bojištu koje nismo birali, a od kojeg se ne može pobjeći?
Da bih ilustrirao ono o čemu govorim, spomenut ću svoj nedavni literarno-teorijski tekst u kojem sam analizirao Titovu ulicu u Sarajevu kao kronotop, koristeći književnu teoriju, bahtinovsku, da bih zapravo analizirao jedno konkretno kao kronotop emancipatornih borbi kroz nekoliko momenata koji su se na toj ulici dogodili od oslobođenja 1945, preko opsade, do protesta 2014. godine. Jer su iskustva politizacije našeg tijela u urbanom okruženju određena tim političkim kronotopima – mjestima gdje su se vrijeme i prostor spojili u cjelinu koja direktno utječe na naše kolektivne akcije. Moj fokus na grad kao okruženje našeg života u 21. vijeku dovelo me je do pitanja na koji način se naše tijelo kreće kroz urbani prostor i kako nas ti kronotopi politiziraju ili pak depolitiziraju. To su mjesta događaja koji im daju značenje, mogu biti mjesta obilježena spomenikom ili njegovim rušenjem, kao i onom subverzivnom povješću koja je na njemu ušutkana i marginalizirana, gurnuta u stranu ili u podrum, a koja probija kroz beton. Dakle, pokušavam spojiti teorijske interese s književnim stilom pisanja koje ne gubi na akademskoj oštrini.
ANDREA: Malo elemenata samokritike: šta vidiš kao ograničenja danas, bilo da se odnose na kontekste u kojima se trenutno krećeš i deluješ, bilo na sopstvena?
ŠTIKS: Samokritiku opet treba kontekstualizirati. Ja sam joj itekako sklon. Samokritika moje pozicije kao pisca bi možda bila da sam u nekim godinama svog života zanemario književnost kao primarni izričaj radi aktivnog ulaska u svijet i pokušaja da u njemu nađem jasne odgovore s jasnim argumentima, a da pri tome djelujem u skladu sa svojim uvjerenjima. Prilično težak zadatak, kao što znate. A kritika koja se tiče akademskog područja bi bila – kad si već tim putem krenuo, zašto si se onda uvijek vraćao i bježao u književnost, zašto nisi išao do kraja, zašto si samo s jednom nogom u tom svijetu? Samokritika iz aktivističkog polja bi bila vrlo slična – zašto si i tu zagazio samo jednom nogom? Onda bismo mogli doći do toga – a zašto si svuda, na bilo kom polju – od adresa, pisanja do istraživanja, samo jednom nogom, dok druga već traži izlaz ili se sprema na put, negdje drugdje. Takva pozicija je prepuna raznih mogućnosti, ali i istinskih ograničenja. U književnom polju ja ponekad ne znam govoriti kao pisac, ne znam se ponašati kao pisac u smislu građenja socijalnog kapitala jednog književnika. U akademskom polju ne ostajem do kraja posvećen, ne postajem nikad onaj jež Isaije Berlina koji jednu stvar zna jako dobro i duboko, nego ostajem Berlinova lisica koja njuška okolo i pokušava znati razne stvari. U aktivističkom polju, situacija je jasna: morate biti negdje ukorenjeni, jer ne može se konkretna borba voditi s avionskom kartom u džepu. Ljudi poput mene ipak mogu biti važni za takve pokrete jer su mostovi, medijatori, prevoditelji…
ANDREA: Tako dolazimo do još jednog problema: nezanemarljiv broj ljudi iz levo usmerenih aktivističkih scena ima možda idealističku potrebu da pobegne negde, da ima tu avionsku kartu u džepu, da bude most, a ne temelj…
ŠTIKS: Mnoge stvari koje smo nabrojali, od književnosti preko akademskog polja do aktivizma, mogu postati lajfstajl, bilo da je nomadski ili sedimentaran. Lajfstajl s određenim tipom prepoznatljivog ponašanja, određenim tipom građenja socijalnih odnosa i kapitala u datim krugovima, na određenim mjestima okupljanja, uz sveprisutnu narcisoidnost kako pojedinaca tako i grupa, koja nam guši mogućnost istinskog djelovanja u javnom prostoru. Možda ovaj zahtjev nekih aktivista za takozvanim sigurnim prostorom pogađa u bit ove situacije – nažalost, sigurnog prostora u politici nema. Ključ je u tome da se izložite drugome, a to nas, naravno, vraća na Frojda i njegovo povezivanje hipohondrije i narcisoidnosti. Hipohondrijski strah od drugog, od doticaja drugoga, karakterističan je za narcise. Frojd nam poručuje: moramo izići u javnost, moramo voljeti da bismo se izliječili, jer ćemo zbog nedostatka ljubavi svakako oboljeti. Taj me korak sada zanima: ne ljubav kao individualna kategorija odnosa dvoje ljudi, nego voljenje u javnom prostoru, voljenje kao srce političkog.
ANDREA: Pomenuo si različite pozicije s kojih si prinuđen da govoriš: kao pisac, kao teoretičar, kao aktivista. Misliš li i da bitna razlika postoji kada se menjaju same forme izražaja, između onog izgovorenog i onog napisanog?
ŠTIKS: Glas i pisanje, stara deridijanska tema. Jedna od mojih najintenzivnijih aktivnosti jest govorenje – bilo da se radi o mom predavačkom radu, bilo o javnom govorenju u različitim medijima – od javnih tribina i predavanja, radija, televizije, do intervjua za pisane medije. Činjenica da se tog materijala za nekoliko godina skupilo za nekoliko knjiga me je nagnala da se pitam koji je to sadržaj tamo, a koji nije u mom pisanju? Zaključak je da sam neke od, po mom mišljenju, najuzbudljivijih, najinteresantnijih misli i ideja zapravo izrekao, a ne napisao.
VLADIMIR: Imaš li trenutke kada u razgovoru sa prijateljima ili kolegama shvatiš da si rekao nešto zanimljivo, i onda to negde zabeležiš?
Ponekad da. Najveći problem je što se neke misli kao sadržaj opiru formama pisanja, ili te forme distorziraju tu misao, odnosno predstave je na potpuno drugačiji način. Mislim da smo tu skoro pa nemoćni jer je pitanje kako neku misao napisati kao fikciju, kako je napisati kao književni esej ili je staviti u teorijski diskurs koji potom automatski priziva sve nasljeđe neke forme koje onda onemogućava slobodni tok misli. Zato će neke stvari ostati samo negdje izgovorene, nigdje zapisane, možda zauvijek izgubljene.
JELENA: Vratila bih se na mladog Štiksa – govorio si o „gubljenju sveta“, „potrebi za tumačenjem sveta“ i o studijama filozofije kao jednoj od posledica tih okolnosti. Zamolila bih te da se sad osvrneš na svoje iskustvo studiranja komparativne književnosti, vreme kada nisi više imao nevinost čitanja, i prokomentarišeš ukupni uticaj koji je studiranje književnosti ugradilo u tvoj život.
Osobine Roberta Muzila (I deo)ŠTIKS: Književnosti dugujem skoro sve. Ja nisam bio talentirano dijete koje puno čita. Čitao sam stripove koje smo zvali romani i novine u kojima su me uvijek zanimali politika i sport. Za knjigama sam doista posegnuo s dvanaest-trinaest godina, oko 1989/1990. godine, kada su sve gore vijesti o političkim zbivanjima u zemlji zapravo već bile posmrtna zvona za „jučerašnji svijet“. Moja me je sestra uvela u svijet književnosti koji je onda doista postao i moj štit i moje naočale i moj identitet. Ratnih devedesetih, knjige i zagrebačke biblioteke će biti spas, doslovno.
Vrlo sam rano, nakon početka studiranja komparativne književnosti i filozofije, počeo pisati za razne novine i časopise, tako da sam tu dobio prvo iskustvo izlaska u javnost. Prve knjige sam uredio kao mladi književni kritičar. U to vrijeme sam uređivao i prozni dodatak u tada važnom časopisu Vijenac, koji će potom, nakon što smo iz političkih razloga napustili Vijenac, postati Zarez. Zarez će odmah postati jedna, u to doba, značajna lijevo-liberalna opozicija Tuđmanovom režimu. Kasnije će se razviti u važan punkt za stvaranje jedne nove ljevice. Moji doticaji s teorijom idu isprva preko književnosti: trebalo je čitati sve te strukturaliste i poststrukturaliste, i naravno da smo tada doveli u pitanje nevinost čitanja kakva je postojala u gimnaziji. Trebalo mi je puno vremena da se toga oslobodim i mislim da danas književnosti pristupam na drugačiji način, ali je i dalje puno knjiga iz teorije i povijesti književnosti u mojoj ličnoj biblioteci kao što, na primjer, i dalje volim čitati studije iz renesansne književnosti Dalmacije mog prijatelja Tomislava Bogdana. I dalje bavljenje književnošću vezujem uz tu epohu, vrlo čudnu epohu kraja devedesetih, kada se nova paradigma već ustoličila, a mi naivno mislili da će biti dovoljno da se promijeni vlast da bi stvari krenule nabolje. Vrlo brzo smo se, naravno, duboko razočarali u svoje nezrele nade.
Ja bih, ukratko, danas možda bio profesor književnosti da nisam otišao na ljetnju školu u Istanbul 1999. godine, na kojoj je jedna francuska organizacija skupila mlade ljude, od Slovenije do Turske, Cipra, Izraela i tako dalje, da zapravo, na onaj klasični tadašnji NGO način pokuša „osnažiti“ mladu generaciju koja će riješiti sve probleme svojih društava i uvesti ih u „Evropu“. Jer, dok sam ja najveći deo svoje mladosti potrošio dekonstruirajući i boreći se protiv nacionalizma kojeg sam od početka vidio kao direktno ugrožavajući za vlastiti i život meni bliskih ljudi – što će se brutalno potvrditi razaranjem Sarajeva – neki drugi mladi ljudi su se bavili nečim drugim, putovali po Parizima, Londonima, Amsterdamima, bili jednostavno mladi, a ne starmali poput mene. Tad sam vidio da je moguće nešto drugačije, negdje drugdje, i to me ponukalo da odem. Nakon desetak godina lutanja, izgleda da sam se morao vratiti, jer se nekim stvarima očito ne može reći zbogom.
VLADIMIR: Rekao si da te je književnost štitila u jednom određenom periodu. Interesuje me šta ti je književnost dala, a šta oduzela kao čitaocu, i šta ti je dala, a šta uzela kao piscu.
ŠTIKS: Ona mi je otkrila jezik, proširila mogućnost da opišem svoj svijet, onaj izgubljeni i ovaj življeni. Pokazala mi je sve mogućnosti i varijacije života; mogućnost da putuješ, a da se nigdje ne makneš. Čitati jednog Balzaka, Flobera, ili jednog Henrija Milera vas doista vodi na put; naravno, u tom slučaju u pitanju će biti Pariz, ali možete čitati i Keruaka i živjeti beat, ili Aleha Karpentijera i sroditi se s Karibima. To je ono što daje književnost. A ono što oduzima, hm… ona je po prirodi zavodljiva i ponekad daje iluziju da je moguće svijet doista spoznati kroz književnost kao vrhunsku umjetnost, koja ima mogućnosti koje, kao što je Kišlovski govorio, film nema – da opiše bogatstvo unutrašnjeg života. Ona vas zavede, kao što je mene u ranoj mladosti zavela, pa pomislite da se možda ne moraju čitati sve te druge, kompleksne, teorijske, akademske knjige. To je, nažalost, slučaj sa velikim brojem suvremenih pisaca – fokusiranje na umjetničku, a puno manje intelektualnu stranu književnog rada.
Meni su očito trebali neki višeslojniji odgovori, što me je, vjerujem, obogatilo intelektualno, ali je onda utjecalo na mene kao pisca, na to da mnoge od stvari nikada neću spontano napisati, na to da i ono što pišem nikad neće biti u potpunosti oslobođeno istraživanja i pokušaja da razumijem različite pristupe životu u tom velikom svijetu. A to nam ne može uvijek dati književnost i umjetnost, već je ponekad nužno pitati se o idejama, konceptima, pogledima na svijet: kako su nastajali, kako su se mijenjali, kako zapravo utječu na nas i na sve te nepoznate ljude, negdje daleko, koji žive složene i uzbudljive živote o kojima ništa ne znamo.
VLADIMIR: Kada si prvi put odlučio da pišeš, i objavio svoj prvi roman, kako se tvoje čitalačko iskustvo promenilo?
ŠTIKS: Kao što sam naveo, ja sam prvo počeo kao književni kritičar. Ipak, imao sam osjećaj da ne nalazim načina da pišem o stvarima koje su me mučile, a koje su tada na neki zbunjujući način u mojoj glavi ključale. Možda nije slučajno da se u mom prvom romanu, „Dvorac u Romagni“, prepliću dvije priče, jedna iz 1948, a druga iz talijanske renesanse, a da se o devedesetima skoro ništa ne saznaje, kao ni o iskustvu „Bosanca“ koji se pojavljuje u tom talijanskom zamku.
Što se događa poslije toga, kada postanete „pisac“? Moram reći da mi, zapravo, nije bilo potrebno da napišem taj roman da bih o sebi mislio kao o piscu. Desila mi se jedna od onih stvari – da sam o sebi mislio kao o piscu i prije nego što sam bilo što napisao, što je, naravno, klasičan studentski osjećaj, ali nekada doista sebe morate prvo zamisliti u toj ulozi pa se s njom saživjeti kako biste napisali prvu rečenicu. Nije mi bila potrebna validacija, meni samom, da sam pisac; doduše, bila mi je potrebna kao socijalni kapital koji sam dobio kad sam objavio knjigu s mojim imenom na koricama. Tad je netko mogao reći: „O, tu je neki mladi pisac“, za kojeg se često govorilo, u prvim kritikama, kao o ’dečku koji obećava’. Bilo je zbunjujuće da netko tko ima dvadeset i dvije godine piše roman o talijanskoj renesansi, i na neki način sam i ja, sada kad pogledam taj roman, pomalo zbunjen i pred tim romanom i pred osobom koja sam bio. Ali upravo su mi takve ideje padale na pamet tada, i nisam ništa mogao učiniti tim povodom osim da ih napišem.
Onda je dečko koji obećava nestao sa scene i otišao, da bi se vratio tek šest-sedam godina kasnije, s romanom „Elijahova stolica“, koji me je po mnogo čemu definirao kao pisca. To je bio roman koji sam napisao u egzilu, udaljen od svega, i koji me je vratio bolnoj temi opsade Sarajeva, koju sam opet želio ispričati na neki drugačiji način. Sudbina te knjige, koja je do sada objavljena na trinaest jezika, koja je, konačno, imala i beogradsku predstavu u JDP-u, za mene je jasan dokaz zbog čega vrijedi pisati. Neka vrata su se otvorila, a neka i zatvorila, neke putanje su se uspostavile, neki susreti dogodili, kao moje prijateljstvo s Borisom Liješevićem… Književnost je potakla život. Možda sam i zbog te predstave danas u Beogradu. To su one divne stvari književnosti, kada čovek izlazi iz usamljenosti koja ona jest: usamljenost pisanja, usamljenost stvaranja i, konačno, usamljenost čovjeka koji je napisao knjigu, a tek povremeno mu netko kaže da ju je pročitao, a još rjeđe da mu se možda sav taj vaš trud i dopao.
JELENA: Ima li poezija mesto u tvom pisanju?
ŠTIKS: Kako da ne, napisao sam čitavu knjigu pjesama! Zove se „Povijest poplave“, iako uglavnom govori o vatri. Napisao sam je u Čikagu dok sam radio na doktoratu, oko 2008. godine, i desila mi se kao posljedica krize u proznom pisanju. Sve ono što je bilo u meni eksplodiralo je u poeziju. Od tada imam ogromno strahopoštovanje prema poeziji i ponekad se usudim zapisati neke verse u notes. Tamo, u toj poeziji, najavljene su buduće proze. To je za mene moć poezije. Sažimanje.
JELENA: Kako izgleda zanatski deo tvog pisanja? Da li od početka, na osnovu određene ideje, imaš čvrstu strukturu romana, ili se radi o fluidnijem procesu podložnom značajnijim promenama?
ŠTIKS: Nikad nisam okusio potpunu slobodu pisanja koja nastaje iz lika i situacije i koja nema svoj kraj. Slobodu da vas pisanje može svuda odvesti i da ste, kao pisac, dramaturg jedne situacije u kojoj konačno možete reći: eto, tu ide kraj, i eto romana. Obično se radi o prethodnom razvijanju priče koja će onda utjecati na likove same, i koja će, prije nego što počnem pisati, dobiti svoj okvir. Ono što je radost pisanja jest da će taj okvir uvijek biti iznevjeren u procesu pisanja. Pojaviće se likovi na koje nikad niste mogli računati, kao što je u romanu „W“ slučaj s Eržebet Kon. Pitao sam se kako bi se mogla zvati žena koja je preuzela izgubljene dječake, Valtera i Vladimira, i onda sam se zapitao zašto ne bi imala to lijepo mađarsko ime, Eržebet, i prezivala se Kon. Jer je čitav svijet iza baš tog imena i prezimena. To su divni momenti pisanja, čiju radost nikada ne možete podijeliti – bilo bi zaista suludo kada bi pisci išli okolo i o svakoj uzbudljivoj avanturi koja se zbiva u njihovoj glavi pričali drugima. Doduše, ima i takvih slučajeva.
JELENA: Kako izgleda kraj pisanja? Šta se u autoru promeni kada je tekst gotov? Da li tekst može neplanirano da te odvede ka uvidima o sebi koje nisi mogao da predvidiš?
ŠTIKS: Znao sam da će ovaj intervju otići u lično, ali to sam i sâm izazvao samim tim što sam u romanu „W“ dao glavnom liku svoje ime. Nisam se više skrivao iza nekoliko različitih likova, kao što sam radio u „Elijahovoj stolici“. Za mene pisanje doista nije samo uživanje u pisanju priče koju sam smislio. Nisam Umberto Eko koji kaže da naprosto uživa pišući svoje romane jer je smislio nevjerovatnu priču. Ovde se dosta radi o ličnom, i svaki od ovih romana za mene je bio proces sazrijevanja ili proces rješavanja krize. Možda i mora biti tako. Za mene su ti romani bili mostovi u novu fazu života. Nitko ne sjedi nad nečim dvije godine u potpunosti uronjen u romaneskni svijet, a da pri tome to nije vezano za njega samog, na duboko osobni način. Tako je i roman „W“ nastao kao posljedica mog razočaranja u aktivizam, udaljavanja od akademskog svijeta, u kontekstu već postojeće udaljenosti od književnosti i, također, kao posljedica samoće koja je koincidirala s ulaskom u četrdesete godine. Pisanje je bilo neizbježno i tu sada možemo preokrenuti priču s početka ovog razgovora – nekada književnost nije bila dovoljna, bile su potrebne ideje, a u ovom slučaju ideje, argumenti, teorije više nisu pomagale. Bijeg u književnost je opet bio spasonosan.
JELENA: Tvoja proza je jednim svojim delom oslonjena na onaj delokrug tvojih interesovanja koji se tiče emancipatorskih praksi, i na svaki način uronjena u društvena i politička pitanja. Da li je priroda tvojih interesovanja tvom pisanju zapravo uskratila čitav jedan stilski registar ili neke književne forme koje su nepodesne za teme kojima se toliko baviš?
ŠTIKS: Sigurno. Ja sam se često igrao nekim drugim registrima. Sam humor se često provlači, dosta sam ga koristio, na primjer, u komadu „Zrenjanin“, koji sam radio s Liješevićem za zrenjaninsko pozorište, u kojem ima i songova i groteske i erotskog i humora i, naravno, političkog. Ona govori baš o propalom pokušaju stvaranja nekog novog revolucionarnog subjekta u jednom provincijskom gradu, i zapravo progovara o našoj generalnoj sudbini. Neke od najupečatljivijih stvari koje sam pisao su često emotivno nabijene i to konačno nije moguće izbjeći ako doista želimo govoriti o svijetu samom, našem doživljaju svijeta i sudbinama koje taj svijet oblikuje. Tu se ne može izbjeći tragikomično, s naglaskom na tragično, bilo da se radi o nesretnoj želji da se mijenja svijet ili nesretnim međuljudskim odnosima, nemogućim ljubavima ili iznevjerenim prijateljstvima.
Pitam se također što ostaje od svega, što će biti ono što će netko čitati od mene za pedeset godina. Da li će opstati one stvari koje su univerzalne, ali neoriginalne situacije? „Elijahova stolica“ donosi jednu takvu temu: incest. Brat i sestra se, ne znajući, zaljubljuju jedno u drugo. Da li će opstati te univerzalne situacije iz mog prvog kratkog romana „Dvorac u Romagni“, odnosno tema autoritarnih struktura koje mrve živote iz isključivo sebičnih interesa protagonista koji samo koriste politički kontekst i dominantne ideje? I to se stalno ponavlja. Možda će opstati ponavljajući obiteljski sukobi, bratska rivalstva, nerazumijevanje između očeva i sinova, uloga žena koje i razdvajaju i spajaju, kao u romanu „Rezalište“? S druge strane, možda će sve ove stvari o kojima sam govorio u romanu „W“ biti samo ilustracija historijskih sudbina, koje će nekom budućem čitatelju omogućiti zgodan uvid u to kako su, na primjer, živjeli i mislili ti šezdesetosmaši, dok će, u takvom čitanju, možda najvažnije pitanje biti zašto nisu mogli voljeti, zašto nisu znali voljeti, a toliko su pričali o ljubavi.
VLADIMIR: Šta za tebe podrazumeva to ’znati voleti’?
ŠTIKS: Možda se razlog zbog kojeg nisu znali voljeti, a sebe su zvali ljubavnicima, krije u onome što smo spominjali – da je ta ’68, koja se desila kao eksplozija kolektivnog jedne generacije, bila također ogromni vatromet narcisoidnosti, ljubavi samo za sebe: ’voljet ću samo ono što sam ja’, a ne ’voljet ću ili barem pokušati voljeti ono što nisam ja’. Put ka tome je puno teži, jer zahtjeva da očekuješ neočekivano i uznemirujuće koje te može transformirati na nepoznate načine, kao i u politici. Zahtjeva da budeš spreman da se mijenjaš, da te ljubav uništi, da uništi sve ono što si vjerovao o sebi, što si zamislio za sebe, da te stavi na neki sasvim drugi put. Da ta ljubav postane svakodnevni rad, što je, naravno, daleko od romantičnih ideja koje obično imamo o njoj.
JELENA: Pisac u jednom trenutku prestaje da bude čovek koji piše i postaje čovek koga čitaju. Na koji način je čitalačka publika uticala na tvoje književno samoposmatranje?
ŠTIKS: U klasičnoj pozi pisca trebalo bi da odgovorim sa ’ne, apsolutno ne, moje pisanje je iznad toga, možete bacati blato ili cvijeće na mene, ja postojano stojim u svojim odlukama’. Naravno da sve utječe, i pokude i pohvale koje smo dobili. Oni koji kažu da pišu samo za sebe uvijek lažu. Utječe možda više na nas nego na samu književnost koju pišemo, na naš odnos prema književnosti kao socijalnom ekosistemu u kojem je ipak potrebno imati čitatelje, a i ponekog saveznika.
Biti pisac primarno znači biti pisac u društvenom kontekstu u kojem djelujemo kao pisci. Zajednički jezik nas, srećom, spaja, pa zato mi radimo ovaj intervju i zato, konačno, moja knjiga izlazi u Srbiji gdje nalazi puno čitatelja. S druge strane su nam se sve te državne, etnonacionalne podjele nametnule kao snažan politički faktor regulacije našeg regionalnog književnog ekosistema. Tu tako stalno iskače pitanje koji su tu naši, koji su nam bliži a koji dalji, koji su regionalni a koji domaći, i da li domaće ponekad može značiti regionalno, i tako dalje. To utječe i na pozorište, i na film, i konačno na književnost, gdje rezultira fragmentiranim iskustvom komunikacije sa čitateljem. Ne znam kako ćemo to nadići, osim, naravno, vjerom u „književnu republiku“ u kojoj su punopravni građani i svi ti čitatelji koji zajedno s piscima dijele i dijelit će ovaj jezik. Možda je ta okrenutost budućnosti nužan element kao protuteža onome s čime smo započeli ovaj razgovor, odnosno mojoj prošlosti koje se ne mogu riješiti, ali čiji zarobljenik ne želim biti.
