Govor Harolda Pintera povodom dobijanja Nobelove nagrade (I deo) U svom govoru iz 2005. godine, slavni britanski pisac i dramaturg Harold Pinter adresirao je pitanje istinosti u književnom tekstu.

Napisao sam godine 1958:

¨Ne postoji velika razlika između onog što je stvarno i onog što je nestvarno, niti između istinitog i lažnog. Nešto nije nužno ili istinito ili lažno, može biti i istinito i lažno.¨ Vjerujem da ove tvrdnje i dalje imaju smisla i da se i dalje primjenjuju pri istraživanju stvarnosti preko umjetnosti. Tako da stojim uz svoje riječi kao pisac, ali kao građanin, to ne mogu.

Kao građanin, moram pitati: Šta je istinito? Šta je lažno?

Istina u drami je uvijek nedokučiva. Nikada je zapravo ne nađemo, ali za njom nekontrolirano tragamo. Potraga je očito ono što izaziva napor. Potraga je vaš zadatak. Prije ćete na nju nabasati u mraku, sudarajući se s njom, ili samo pomalo hvatajući sliku ili oblik onoga što se čini da odgovara istini, a da toga često i niste svjesni. Prava je istina da ne postoji takva stvar kao što je naći jednu istinu u dramskoj umjetnosti. Postoje mnoge. Ove istine izazivaju jedna drugu, odvajaju se jedna od druge, odražavaju jedna drugu, ne znaju jedna za drugu, zadirkuju jedna drugu, i slijepe su jedna za drugu. Ponekad se osjećamo kao da imamo istinu trenutka u svojoj ruci, a onda ona isklizne kroz prste i nestaje je.

Često su me pitali iz čega nastaju moje drame. Ne mogu reći. Niti mogu ikada ukratko izreći svoje drame, osim da kažem: ovo je ono što se desilo. Ovo su oni rekli. Ovo su učinili.

Većina drama su izgrađene na osnovu jedne replike, riječi ili slike. Datu riječ često ubrzo slijedi slika. Dat ću dva primjera: dvije rečenice koje su mi niotkud pale na pamet, i koje je slijedila slika, a sve to sam slijedio ja.

Drame su The Homecoming (Pvratak kući) i Old Times (Stara vremena). Prva rečenica drame The Homecoming je ¨Šta si učinio sa makazama?¨. Prva rečenica Old Times drame je ¨Tamna.¨ U oba slučaja nisam ništa dalje znao.

U prvom slučaju, neko je očito tražio makaze i zahtijevao ih od nekog drugog za koga je sumnjao da je makaze vjerovatno ukrao. Ali sam nekako znao da upitanoj osobi nije bilo stalo ni do makaza ni do sumnje upitanika.

¨Tamna¨ sam uzeo kao opis nečije kose, kose žene, i kao odgovor na pitanje. U oba slučaja sam bio primoran nastaviti dalje. Ovo se desilo vizuelno: u jako sporom pojačanju, od sjene do svjetlosti.

Uvijek počinjem dramu tako što nazovem likove: A, B i C.

U drami koja je postala The Homecoming, vidio sam čovjeka kako ulazi u oskudno namještenu sobu i pita nešto mlađeg čovjeka koji je sjedio na ružnom kauču i čitao sportske novine. Nekako sam pretpostavio da je A otac, a B njegov sin, ali za to nisam imao dokaza. To se ipak potvrdilo ubrzo nakon ovoga kada je B (kasnije nazvan Lenny) rekao A (kasnije nazvan Max): ¨Tata, smeta li ti da ja zamijenim studij? Želim te nešto pitati. Ono jelo od maloprije, kako se zove? Kako ga ti zoveš? Zašto ne bi kupio psa? Ti si kuhar za pse. Iskreno. Ti misliš kako kuhaš za mnoštvo pasa.¨ Pa pošto B zove A ¨tata¨, činilo se razumnim pretpostaviti kako su oni otac i sin. A je očito kuhar, i njegovo se kuhanje, čini se, ne cijeni mnogo. Da li je ovo značilo da nema majke? Nisam znao. Ali, kao što sam sebi tada rekao, naši počeci nikada ne znaju za naše krajeve.

¨Tamna.¨ Veliki prozor. Nebo uvečer. Čovjek, A (kasnije nazvan Deeley), i žena, B (kasnije nazvana Kate) sjede uz piće. ¨Debela ili tanka?¨, pita čovjek. O kome oni pričaju? Ali onda vidim, ženu C (kasnije Anna) kako stoji do prozora, u drugačijem svjetlu, leđima prema njima, tamne kose.

To je neobičan trenutak, trenutak stvaranja likova koji do tada i nisu postojali. Ono što uslijedi je kolebljiva, nesigurna, čak i halucinantna, iako ponekad može biti i nezaustavljiva, lavina. Autorova pozicija je čudna pozicija. U jednom smislu on nije poželjan kod likova. Likovi mu se opiru, nije lako s njima živjeti, i nemoguće ih je definirati. Sigurno, njima se ne može vladati. Može se donekle reći da autor s njima igra igru bez kraja, igru mačke i miša, ćorobake, skrivača. Na kraju shvati da u rukama ima ljude od krvi i mesa, ljude sa voljom i samo njima svojstvenim osjećanjima, ljude napravljene od komponenti koje je nemoguće izmijeniti, izmanipulirati ili izvrnuti.

Tako jezik umjetnosti ostaje visoko dvosmislena razmjena, živo blato, trampolina, zaleđeni bazen koji se može otvoriti pred vama, autor, u svako doba.

Ali, kao što sam rekao, potraga za istinom ne može stati. Ne može se prekinuti niti odložiti. Mora se s njom suočiti, baš tamo, na licu mjesta.

Politički teatar predstavlja sasvim drugačiji paket problema. Pridike se po svaku cijenu moraju izbjegavati. U objektivnosti je suština. Likovima se mora dozvoliti da dišu vlastiti zrak. Autor ih ne može ograničiti da bi zadovoljio svoj ukus ili svoje neke pretpostavke ili predrasude. Mora biti pripravan prići likovima iz raznih uglova, dati ih u raznim perspektivama, uhvatiti u iznenađenju, možda, povremeno, ali zasigurno dati im slobodu da idu putem kojim žele ići. Ovo ne uspijeva uvijek.

A politička satira se, naravno, ne drži ni jednog od ovih načela, ustvari, čini tačno suprotno, a to i jeste njena ispravna funkcija.

U drami The Birthday party (Rođendanska zabava), mislim da sam dozvolio jako mnogo opcija da funkcioniraju u gustoj šumi mogućnosti prije nego što sam se fokusirao da njima ovladam. Mauntain Language (Planinski jezik) nema tako mnogo operacija. On je brutalan, kratak i zao. Ali vojnici iz drame ipak nađu u tom neke zabave. Ponekad zaboravljamo kako mučenja postaju pomalo dosadna. Njima je potrebno malo smijeha da održe duh na nivou. Ovo se naravno potvrdilo događajima u Abu Ghraibu u Bagdadu. Mauntain Language traje samo 20 minuta, ali se može nastaviti sat za satom, i dalje, i dalje, i dalje, isti uzorak da se ponavlja ponovo i ponovo, dalje i dalje, sat za satom.

Ashes to ashes (Prah prahu), u drugu ruku, čini mi se da se dešava pod vodom. Žena koja se davi, njena ruka koja izbija u valovima, nestaje iz vida, doziva ostale, ali ne nalazi nikoga, i pod vodom i iznad nje, nalazi samo sjenke, odraze, pluta; žena izgubljena figura u pejsažu koji tone, žena u nemogućnosti da pobjegne sudbini koja se činila da pripada samo drugima. Ali kako su oni umrli, mora i ona.

Direktni napad na suverenu državu nikada zapravo nije bio omiljeni metod Amerike.

Politički jezik, kako ga koriste političari, ne prodire ni u jedan od ovih teritorija jer većina političara se, prema dokazima koji su nam dostupni, ne zanimaju za istinu, nego za moć i za zadržavanje te moći. Da se zadrži moć, najbitnije je da ljudi ostanu u neznanju, da žive u neznanju istine, čak i istine o svojim vlastitim životima.

Ono što nas okružuje je, prema tome, ogromna tapiserija laži, kojom se hranimo.

Kao što baš svaka osoba ovdje zna, opravdanje za napad na Irak je bilo da Saddam Hussein posjeduje veoma opasno naoružanje za masovno uništenje, od kojih neko može biti ispaljeno za 45 minuta, donoseći sobom grozna razaranja. Bili smo uvjereni da je to tačno. Nije bilo tačno. Rečeno nam je da Irak ima veze sa Al Quaedom i da dijeli odgovornost za napad na New York 11. septembra 2001. Bili smo uvjereni da je to tačno. Nije bilo tačno.

Rečeno nam je da Irak prijeti sigurnosti svijeta. Bili smo uvjereni da je to tačno. Nije bilo tačno.

Istina je potpuno drugačija. Istina se tiče toga kako SAD razumije svoju ulogu u svijetu i kako bira da je otjelotvori.

Ali prije nego se vratim sadašnjosti, želio bih obratiti pažnju na nedavnu prošlost, pod čim mislim na vanjsku politiku Sjedinjenih Država od kraja Drugog svjetskog rata. Vjerujem da je nužno da se osvrnemo na ovaj period bar u ograničenom obimu, koji nam vrijeme sada dozvoljava.

Svi znamo šta se dešavalo u Sovjetskom savezu i širom Istočne Evrope tokom poslijeratnog perioda: sistemska okrutnost, raširena zvjerstva bezobzirno potiskivanje nezavisne misli. Sve se ovo u potpunosti dokumentiralo i potvrdilo. Ali moje uvjerenje je da su zločini Sjedinjenih Država istog perioda samo površno zabilježeni, a kamoli dokumentirani, a kamoli primljeni k znanju, a kamoli ikako prepoznati kao zločini. Vjerujem da se ovome treba obratiti i da istina ima značajan utjecaj na to na čemu je svijet danas. Iako primorani, do određene mjere, postojanjem Sovjetskog saveza, postupci SAD širom svijeta su obznanili da su zaključili kako imaju charte blanche da čine što požele.

Direktni napad na suverenu državu nikada zapravo nije bio omiljeni metod Amerike. U biti, više su voljeli da to opišu kao ¨sukob niskog intenziteta¨. Sukob niskog intenziteta¨znači da hiljade ljudi umire ali sporije nego kada bi bacio bombu na njih u jednom obrušavanju. To znači da inficiraš srce zemlje, da uspostaviš zloćudnu izraslinu i gledaš kako gangrena cvjeta.

Nevini ljudi, zaista, uvijek pate.

Kad se populacija priguši – ili prebije na smrt – ista stvar – i vaši vlastiti prijatelji, vojska i velike korporacije, sjede ugodno u moći, odeš pred kameru i kažeš kako je demokratija prevladala. Ovo je bila uobičajena praksa vanjske politike SAD u godinama o kojima govorim.

Tragedija Nikaragve bila je veoma znakovit slučaj. Biram da to pokažem kao plodan primjer

američkog pogleda na svoju ulogu u svijetu, kako nekada tako i sada.

Prisustvovao sam sastanku u Američkoj ambasadi u Londonu, kasnih osamdesetih. Kongres Sjedinjenih Država je trebao odlučiti da li da da više novca Contrasu u kampanji protiv države Nikaragve. Bio sam član delegacije koja je govorila u ime Nikaragve, ali najvažniji član ove delegacije bio je otac John Metcalf. Vođa američkog tijela je bio Raymond Seitz (onda zamjenik ambasadora, kasnije i ambasador). Otac Metcalf je rekao: ¨Gospodine, zadužen sam za parohiju na sjeveru Nikaragve. Moji parohljani su izgradili školu, zdravstveni centar, kulturni centar. Živjeli smo u miru. Prije nekoliko mjeseci Contra force (Protivna sila) je napala parohiju. Sve su uništili: školu, zdravstveni centar, kulturni centar. Silovali su sestre i učiteljice, zaklali doktore, na najbrutalniji mogući način. Ponašali su se kao divljaci.

Molim Vas da zahtijevate da vlada SAD povuče podršku ovim šokirajućim terorističkim aktivnostima.¨

Reymonda Seitza su smatrali razumnim, odgovornim i visoko sofisticiranim čovjekom. Jako su ga poštovali u diplomatskim krugovima. On je saslušao, zastao i onda progovorio sa nekom težinom: ¨Oče,¨, reče, ¨dozvoli da ti nešto kažem. U ratu, nevini ljudi uvijek pate.¨

Ledena tišina. Buljili smo u njega. Nije ni trepnuo.

Nevini ljudi, zaista, uvijek pate.

Napokon je neko rekao: ¨Ali u ovom slučaju su `nevini ljudi´ žrtve groznih zvjerstava u kojim je učestvovala i vaša vlada, jedna od mnogih. Ako Kongres odobri Contrasu još novaca, ovakva zvjerstva će se i dalje dešavati. Zar to nije tako? Zar tvoja vlada tako nije kriva za podržavanje ubijanja i razaranja nad građanima suverene države?¨

Seitz je bio sabran. ¨Ne slažem se da činjenice onako kako su predstavljene podržavaju tvoje tvrdnje¨, rekao je.

Kad smo odlazili iz Ambasade, SAD savjetnik mi je rekao da uživa u mojim dramama. Nisam odgovorio.

Moram vas napomenuti na vrijeme kada je predsjednik Reagan izjavio: ¨Contras je moralni ekvivalent našem Founding Fathers¨, SAD je podržavala brutalno diktatorstvo Somoze u Nikaragvi preko 40 godina. Ljudi Nikaragve, vođeni Sandanistasom, su 1979. svrgli ovaj režim, u popularnoj revoluciji koja je oduzimala dah.

Sandinistas nisu bili savršeni. Posjedovali su dobar dio arogancije i njihova politička filozofija je sadržala dosta kontradiktornih elemenata. Ali su bili inteligentni, razumni i civilizirani. Namjerili su se uspostaviti državu, dostojno, pluralističko društvo. Smrtna kazna je ukinuta. Stotine hiljada siromašnih seljaka je povraćeno u život. Preko sto hiljada porodica je dobilo pravo na zemlju. Dvije hiljade škola je sagrađeno. Prilično izvrsna kampanja pismenosti je smanjila nepismenost u zemlji na manje od jedne sedmine. Ustanovljeno je besplatno obrazovanje i besplatna zdravstvena usluga. Smrtnost novorođenčadi je smanjena za trećinu. Dječija paraliza je iskorijenjena.

Sjedinjene Države su proglasile ova dostignuća za marksističko / lenjinovske subverzije. U očima američke vlade, postavljen je opasan primjer. Ako je Nikaragvi dopušteno da uspostavi temeljne norme socijalne i ekonomske pravde, ako im je dopušteno da podignu standarde zdravstvene zaštite i obrazovanja i postignu društvenu jednakost i nacionalno samopoštovanje, susjedne zemlje će postavljati ista pitanja i činiti iste stvari. U to vrijeme je, naravno, bio ljut otpor statusu quo u El Salvadoru.

Ranije sam spomenuo ¨tapiseriju laži¨ koja nas okružuje. Predsjednik Reagan je redovno opisivao Nikaragvu kao ¨totalitarnu tamnicu¨. Ovo su općenito preuzeli svi mediji, i naročito britanska vlada, kao ispravan i pošten komentar.

Ali, ustvari nije postojao ni jedan zabilježeni odred smrti pod vladom Sandinasta. Nisu zabilježena mučenja. Nije zabilježena sistemska ili zvanična okrutnost vojske. Nijedan svećenik nije ubijen u Nikaragvi. Ustvari, u vladi su bila tri svećenika, dva jezuita i jedan misionar Maryknolla. Totalitarističke tamnice su zapravo bile u susjedstvu, u El Salvadoru i Gvatemali.

Sjedinjene Države su poništile demokratski izabranu vladu Gvatemale 1954. i utvrđeno je da je preko dvjesto hiljada ljudi bilo žrtvama redovnog vojnog diktatorstva. Šest od najcjenjenijih jezuita u svijetu je nasilno ubijeno  u Centralnom američkom univerzitetu u San Salvadoru 1989, a počinioci su bataljon Alcatl čete koji je treniran u utvrdi Benning, Georgija, SAD. Izuzetno hrabrog čovjeka arhibiskupa Romera su ubili dok je držao misu.

Utvrđeno je da je 75000 ljudi poginulo. Zašto su ubijeni? Ubijeni su zato što su vjerovali da je bolji život moguć i da se treba dostići. Tim su ih uvjerenjem  trenutačno obilježili kao komuniste.

Poginuli su jer su se usudili posumnjati da su status quo, beskonačna ravnica moći, bolesti, nazadak i potčinjavanja njihovo pravo stečeno rođenjem.

SAD je naposljetku svrgnula Sandinasta vladu. Bilo je potrebno da prođe neko vrijeme i da se savlada značajan otpor, ali nepokolebljiva ekonomska gonjenja i 30000 mrtvih su konačno slomile duh ljudi Nikaragve. Ponovo su bili iscrpljeni i lišeni vlasti.

Kasina su se vratila u zemlju. Sa zdravljem i besplatnim obrazovanjem bilo je završeno. Veliki biznis se vratio sa osvetom.

¨Demokratija¨ je prevladala. 

Ali se ova ¨politika¨ ni u kom slučaju nije ograničavala samo na Centralnu Ameriku. Ona se sprovodila diljem svijeta. Nezaustavljiva. I bilo je to kao da se nikad nije ni desilo.

SAD je podržala, i u mnogo slučajeva proizvela, svako desno militarno diktatorstvo u svijetu poslije kraja Drugog svjetskog rata. To se odnosi na Indoneziju, Grčku, Urugvaj, Brazil, Paragvaj, Haiti, Tursku, Filipine, Gvatemalu, El Salvador, i, naravno, Čile.

Horor koji je Amerika proizvela u Čileu 1973. nikad ne može biti oprošten i nikada se ne može zaboraviti.

Jezik je zapravo uključen da drži misli isključene.

Stotine hiljada smrti se desilo u ovim zemljama. Da li su se desile? I da li se u svakom slučaju mogu pripisati  vanjskoj politici SAD-a? Odgovor je da, desile su se i mogu se pripisati američkoj vanjskoj politici. Ali vi to ne možete znati. Nikad se nije desilo. Ništa se nikad nije desilo. Čak i kad se dešavalo nije se dešavalo. Nije bilo bitno. Nije bilo ni od kakvog značaja.

Zločini SAD-a su bili sistematični, trajni, zli, bešćutni, ali je samo nekoliko ljudi o njima pričalo.

Mora se priznati Americi. Uvježbala je baš kliničku manipulaciju moći širom svijeta maskirajući se kao univerzalno dobro. To je sjajan, čak i domišljat, jako uspješan čin hipnoze.

Kažem vam da je Amerika bez sumnje najveći šou u pokretu. Brutalan, indiferentan, pun prezira i bezosjećajan može biti ali je ujedno i jako bistar. Kao prodavač prepušten je sam sebi i njegova najprodavanija roba je zaljubljenost u sebe. On je pobjednik. Poslušajte sve američke predsjednike na televiziji kad kažu riječi ¨ljudi Amerike¨, kao u rečenici: ¨Kažem ljudima Amerike, vrijeme je da se moli i da se odbrane prava ljudi Amerike i ja molim ljude Amerike da vjeruju svom Predsjedniku u akciji koju će poduzeti u ime ljudi Amerike.¨

To je sjajan trik. Jezik je zapravo uključen da drži misli isključene.

Riječi ¨ljudi Amerike¨ pružaju istinski ugodno jastuče ubjeđenja. Ne morate misliti. Samo lezite na jastuče. Jastuče može gušiti vašu inteligenciju i kritičke mogućnosti, ali je veoma udobno.

Ovo se naravno ne odnosi na 40 miliona ljudi koji žive ispod linije siromaštva i na 2 miliona muškaraca i žena zatočenih u ogromnom gulagu od zatvora, koji se širi preko SAD-a.

Sjedinjene Države više se ne zanimaju za sukobe niskog intenziteta. Više ne vide svrhu u tome da budu povučeni ili čak i prevrtljivi. Stavljaju svoje karte na sto bez ikakvog straha ili usluge.

Vrlo jednostavno nije ih briga za Ujedinjene narode, međunarodno pravo, ili kritički otpor, što smatraju nesposobnim i nevažnim.

Također, imaju svoje blejeće malo janje koje se vuče iza njih na lancu, patetičnu i lijenu Veliku Britaniju.

Šta se desilo sa našim moralnim osjećajem? Da li smo ga ikad imali? Šta te riječi znače?

Da li se odnose na termin koji se rijetko koristi ovih dana – savjest? Savjest koja se tiče ne samo naših vlastitih djela nego i naše zajedničke odgovornosti za djela drugih? Je li sve ovo mrtvo? Pogledajte zaljev Gvatanamo. Stotine ljudi zadržano bez naknade preko tri godine, bez ikakvog zakonskog zastupništva ili pravednog procesa, tehnički zadržani zauvijek.

Ova potpuno nezakonita struktura se održava usprkos Ženevskoj konvenciji. Ne samo da je tolerira nego se o njoj jako razmišlja u, kako je nazivaju, ¨međunarodnoj zajednici¨. Ovaj nečuveni kriminal sprovodi zemlja, koja sebe predstavlja za ¨vođu slobodnog svijeta¨.

Prevod: Sandra Zlotrg

Drugi deo teksta možete pročitati ovde.

Pročitajte i govor Džona Stajnbeka prilikom dodele Nobelove nagrade za književnost 1962.

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: