Gde srna pije vodu? (“Srneća leđa”, Ana Marija Grbić) Ana Marija Grbić prvom proznom knjigom dokazuje aktuelnost kratke priče i koristi sve njene mogućnosti da opiše neobično/običnu svakodnevnicu. | Piše: Miloš Živković

Ko piše kratke priče nužno čini emotivan izbor, potvrđuje ljubav uprkos zahtevima književnog tržišta. Poetički, takva žanrovska odluka povlači umnožavanje, dupliranje tekstualnih instanci – radnju vode naratori, a ne Narator, govori se o likovima, a ne o Liku, putuje mogućim svetovima, a ne Svetom. Taj pluralizam znak je imanentne empatičnosti kratkog proznog izraza koji suptilno komunicira sa publikom, ostavljajući da se emocije i zaključci saberu i utisnu u čitaoce u belinama knjige. Kratka priča je fragmentarna i a priori tragična, bez implicitnog olakšanja koje donosi rasplet romana.

Ana Marija Grbić, u književnoj javnosti do sada prisutna kao pesnikinja, svojom prvom proznom umetničkom knjigom dokazuje aktuelnost kratke priče i koristi sve njene mogućnosti da opiše neobično/običnu svakodnevnicu, pronalazeći u njoj protagoniste koje bismo prelako mogli da smestimo u kategoriju uvek nedovoljno opevanih stankovićevskih „niščih“, samo da nam ne deluju poznato do dvojništva. Jovan Vokanović, Jagoda Velikić, Miloš Ranković, Mirjana Guzina, Marta Savatić, Jasmina Tešić, Sara Avramović, Danilo Gratnik, Predrag Vasilijević, Milica Katić, Vesna i Vasilije Ravčić, Slađa, Marina, Berisav, Andrej, Nataša, Stana i ostali junaci i junakinje Srnećih leđa grme svojim imenima – slogovi koji ih označavaju treba da što oštrije prodru u našu svest. Imenovanje je začetak svake priče u knjizi, svako spominjanje likova, često sa prezimenima, a mestimično i titulama u apoziciji, ukazuje na pravo njenih stanovnika da postoje kao bića/subjekti. 

Markirana su i mesta na kojima se odvija radnja – Desimirovac, Belosavci, Krušovica, Institut za kožne venerične bolesti, Institut za onkologiju, Klinika za infektivne i tropske bolnesti „Prof. dr Kosta Todorović“, Klinika „Laza Lazarević“, hotel „Lajt“, hotel „Rila“… Ana Marija Grbić oslikava areale gotovo fukoovske heterotopije, periferiju, delove sveta zanemarene u srpskoj prozi u kojoj dominira panorama romanesknog Beograda (on se pojavljuje i u Srnećim leđima, ali nije u fokusu) ili u savremenoj poeziji čije su konture, uglavnom, takođe locirane u urbani život prestonice.

Ciklusi su određeni svojim hronotopom. „Ptice beže iz predgrađa“ grade pejzaže sela Desimirovac – ukazuje se zapušteni Dom kulture koji služi kao prodavnica i glasačko mesto, preminula fabrika, kuće i sobe u kojima „nikako da se toplota zalepi za zidove“. Njegovi žitelji ne mogu da se premeste u tačku B, presudno obeleženi i zamrznuti, pre svega, usamljenošću, poput Mirjane Guzine koja prezire ptice zato što leti odlaze u toplije krajeve ne uviđajući koliko snage i lepote postoji u snegu, ovaploćenoj snazi istrajavanja na zadatom mestu – „ptice nikada neće upoznati sneg što pritisne i očvrsne zemlju, pa se u ponoć razbeli na mesečini“.

Priče Srnećih leđa karakteriše lirski stil, vrlo razvijen, ali ne na uštrb karakterizacije svojih ličnosti

Prizori uvek literarno potentnog bolničkog hronotopa dominiraju celinom „Na usta“. Gusta tipologija likova i njihova previranja nižu se uz lucidna opažanja prirode samih ustanova, elemenata njihovog „arhitektonskog DNK-a“. U Institutu za onkologiju niko ne plače, u hodnicima Doma zdravlja miriše najlepše, sa puno detalja opisana je i čekaonica Instita za kožne i venerične bolesti, a oživljena i bulatovićevska atmosfera Klinike „Laza Lazarević“. Bolnica je prostor za katalizaciju ličnosti – naročito radikalno saznanje o „ovom svetu“ dolazi u naraciji posle samoubistva Vesne Ravčić – „njena je desna pesnica ostala zgrčena, jer je na ovome svetu, svakako, sramota i u smrti biti potpuno opušten.“

Odeljak „Srneća leđa“ razvija temu smrti, a od ostalih se razlikuje većim prisustvom Beograda. Smrt je prikazana mešavinom ironije i melanholije, ona je poznati fakat, „grozd“ u rukama likova, tako će Marija Jeftić čuti od svoje mačke „za tebe života više nema“ i nastaviti da traje u umiranju, kao što će belina na kraju njene priče sugestivno odjeknuti u nama. Neki od junaka i junakinja u ciklusu su profesori i književnici – tekst implicitno postavlja pitanje šta ostaje od literature? Čini se da su to u mašti oživljene breze za kojima plače Milivoje Živanović, a ne isprazna predavanja asistentkinje Jovane Savić što je udaljavaju od suočavanja sa smrću roditelja. 

Odeljak „Skorosmrtnica“ se misaono, iako ne kompoziciono, nadovezuje na „Srneća leđa“, apsolutizam smrti izaziva refreničnim pitanjem – „šta je još ostalo?“ u svojoj prvoj priči. U društvu u kojem se još u školi pivo pije „iz oštrih limenki“, šta se nalazi u obećavajućem prilogu „skoro“ okrunjenim začudnom imenicom „smrtnica“? Ciklus se koncentriše na sve ono što postoji van kraja – na radost, na teškoću da se ona sa nekim podeli u priči o sofijskom Joni Potapovu, taksisti Danilu Gratniku, ali pre svega na ljubav što varniči u onom „skoro“ kao ekstaza, opčinjenost Voljenim R. u pismu neimenovane junakinje ili muči kao hororični upliv Idealne drage u svakodnevicu junaka u hotelu „Rila“. Središnja priča o rakiji skorosmrtnici koju Berisav i Andrej prave posmatrajući kako se „crveno meso šljive rastače u užarenom šećeru“, oličenje je strasnog i beskompromisnog pristupa životu uz rizik, ističe se upečatljivim opisom njihovih predsmrtnih halucinacija i gorkim, ali vitalnim krajem.

Celina „Crtice iz minibusa“ je mogla biti i posebna zbirka, tu su likovi na putu, u „među-prostoru“ autobuske stanice, benzinske pumpe i minibusa. Prva priča u njoj se odlikuje snažnim, lirskim portretom junakinje Marije i njenom željom da put natrag do Bele Palanke „zauvek za sobom odgrize“. Prema toj želji kao zadatku će se odnositi i drugi junaci – Marina će odlučiti da napusti rutu od Gračanice do Beograda i zamonaši se u manastiru Svetog Ilije. Druge priče više su „scenične“, u njima se ne nazire kraj ili promena rute – o Đurđi i Neši Nedeljković, Bilji Jokić i ona poslednja o krugu nesrećnog serijskog zaljubljivanja na relaciji Beograd-Zagreb. One potvrđuju zaključak naratora o kružnoj prirodi putovanja koje ne donosi suštinske promene, što je dočarano u promašenoj mogućnosti za ozarenje u susretu Slađe i Mione – „na graničnom prelazu, u blistavoj svetlosti pumpe, na jedinom slobodnom stolu“, jer „svet je kofa govana“, a ne mesto čudesnih otkrovenja.

U jednoj rečenici se skicira ključna karakterna osobina likova, „na petoparcu“, Ana Marija Grbić nagovesti dubinu njihove psihologije u pozadini radnje

Suočavanje sa traumom pokreće poslednji i verovatno najsnažniji ciklus zbirke – „Vatrometi“. Kako generacije koje su preživele NATO bombardovanje 1999. godine nose sa sobom to iskustvo? Pitanje se nameće čitaocima dok se u tekstu smenjuju scene pre i posle rata – čime se naglašava njihova vanvremenost. Iskustvo se ne može potisnuti – komad „neuništive i neustrašive kasetne bombe BLU 114/B“ kruži ekosistemom, postaje „srce jedne crne rotkve“, sazreva i godinama kasnije, kao deo kobasice zbog koje je polomio zub i doživeo nervni napad, zahteva od Predraga Vasiljevića da oseti reakciju svog tela, prizna traumatični događaj. „Ništa nikada neće proći“ – zaključak je Natašine priče, junakinji ni vreme ni odlazak u Sakramento ne pomažu da se sasvim izmesti iz traume – ona se uvek može asocijacijama, zvukom ili tekstom vratiti u svojoj punoći. Decenijama kasnije bombardovanje se u subjektima javlja poput unutrašnjeg vatrometa, boji međusobne odnose, lična razmišljanja pa čak i Stanin odnos prema tlu i smislu kultivisanja zemlje u poslednjoj priči zbirke. Snaga narativa Srnećih leđa da publici omogući da u sebi izazove i posredno proživi traume izazvane NATO bombardovanjem SR Jugoslavije, važan je terapeutski, katarzični potencijal knjige.

Priče nemaju naslove, što ih jače vezuje za atmosferu ciklusa, a njihove likove učvršćuje u socijalnom miljeu. Osećamo da će se uskoro pojaviti još neko ko zaslužuje tekstualnu pažnju – još neko od Desimirovčana, žitelja bolničkih čekaonica ili putnika minibusa firme Gea. Strukturalno je česta prolepsa na krajevima narativa, ona usložnjava njihovu vremensku strukturu, a osobeni su i govorni iskazi, kratki i bliski doživljenom govoru, uneseni bez navodnika – što ih organski još čvršće lepi za tekst, a doprinosi i raznovrsnosti grafičkog izraza.

Priče Srnećih leđa karakteriše lirski stil, vrlo razvijen, ali ne na uštrb karakterizacije svojih ličnosti. U svetu u kojem su preokreti retko mogući i radnja prenesena u unutrašnjost subjekata Ana Marija Grbić koristi metafore, simbole i poređenja, jedan bogat, često pesnički jezik koji iskupljuje, posvećuje, sabira dešavanja – „oreol klozetske magle“ formira se nad glavom Bilje Jokić, Slađa je „namotavala na prst krvne sudove svog najboljeg prijatelja“, Danilo Gratnik je ćutao „zabijen u duboku pećinu otpadaka svojih rečenica“, „mali je mesec obrnuo krug“ u hororično-ljubavnoj viziji junaka crtice iz hotela „Rila“, Marija je „krak crvene zvezde, nenalakiranih noktiju”, „sunce je gospođa iz Sarajeva“ u čekaonici Instituta za kožne i venerične bolesti. U jednoj rečenici, slici, predstavlja se portret i ključni karakterni momenat.

Materijal za stilske figure dolazi najčešće iz telesnog, materijalnog, jestivog, predočena čulnost je bitna odlika Srnećih leđa, pa čak se i magla „prevlači […] kao svinjska mast preko Bele Palanke“ u uvodu celine o putovanjima. Piće, hrana, fiziologija se ne nalaze samo u nazivima nekih ciklusa nego natapaju, hrane priče sokovima, mirisima, začinima, telesnim tečnostima. Strast, glad, seksualni impulsi se mešaju i motivišu radnju, to vrenje se često ovaploti u žive, svrsishodne psovke, nekada i jedino dostupno sredstvo kojim narator iskazuje stav prema dešavanjima. 

Postavke svojih prethodnika Ana Marija Grbić dramatizuje na svoj način, traganjem za novim hronotopima, još naglašenijom lirizacijom sadržaja i pomenutom eksplicitnijom uključenošću narativnog glasa u radnju.

Materijalnost se potvrđuje vešto odabranim detaljima pri deskripciji, zumovima delova tela, uvek precizno uverljivo opisanim bolovima – ljudi su uhvaćeni u poluzagrljaju, jedna priča posvećena je nastanku prve maligne ćelije, pucaju kapilari i šavovi na čarapi, cvetaju krmelji i prati nas bajati miris ustajalog ruža. U jednoj rečenici se skicira ključna karakterna osobina likova, „na petoparcu“, Ana Marija Grbić nagovesti dubinu njihove psihologije u pozadini radnje – o jednoj junakinji pre kulminativne scene saznajemo da se u mladosti pela na vrh Beograđanke i tamo spavala gola, druga pošto sazna da joj je otac preminuo mlatara nogama nekoliko centimetara iznad memljivog i pretećeg poda, treća svoj život organizuje odevnim kompletima – „žuti komplet za svadbe, crni koplet za sahrane, teget komplet za slave i ovaj purpurni komplet za skupštinske izbore“…

Lirizacija ukazuje i na jasno opredeljenog naratora, epiteti otkrivaju stav o likovima i dešavanjima, a mestimično se javljaju i eksplicitni sudovi poput „život je vreća govana“ u pomenutoj priči o krugu uzaludnih zaljubljivanja. Narator je humanistički orijentisan, povremeno društveno-politički angažovan, melanholičan, besan i ogorčen. Taj lični glas se oseća pri čitanju kao sagovornik, glas koji mora da podeli svoj stav, čak i po cenu povremenog svesnog pada u patetiku kao na kraju priče o Bilji Jokić. Emotivan odnos prema radnji otkriva se i čestom upotrebom deminutiva, kao i već pomenutim korišćenjem psovki.

Usredsređenost na detalje, na unutrašnji svet likova a ne na radnju, ambivalentna mešavina humora i patosa, fokus na živote „običnih ljudi“, često antiklimaktični završeci (u jednoj priči na kraju jednostavno i moćno zamiriše alkohol) i empatija kao „gorivo“ pripovedačke energije Srneća leđa približavaju poetici najpoznatijeg majstora kratke priče Antona Pavloviča Čehova. Na vezi sa ruskim piscem Ana Marija Grbić eksplicitno insistira, jedna od njenih junakinja se vraća kući „ulicom Antona Čehova“ u Bugarskoj. Ova veza očigledna je u pominjanoj priči o sofijskom taksisti kojoj je čuvena „Tuga“ poslužila kao hipotekst. Između sofijske „Radosti“ (jer se u savremenom kontekstu sreća ne može podeliti) i petrogradske „Tuge“ najveća razlika leži u kraju – sofijska crtica se ne završava oslobađajućim razgovorom sa životinjom, on je u drugom planu, već naglašavanjem ekonomskog konteksta – dok Danilo pripoveda svoju priču psu iz njegovog stana izvršitelji „iznose truli, demode nameštaj“.

Ne iznenađuje ni da je Mihajlo Pantić napisao blurb Srnećih leđa – melanholija, insistiranje na imenovanju i lokalizaciji dešavanja (mestimično se susrećemo sa pantićevskim postapokaliptično praznim beogradskim pejzažima) i zasnivanje priče na psihologiji junaka signal su bliskosti poetskog sveta tumačene zbirke i Pantićevih kratkih priča. Postavke svojih prethodnika Ana Marija Grbić dramatizuje na svoj način, traganjem za novim hronotopima, još naglašenijom lirizacijom sadržaja i pomenutom eksplicitnijom uključenošću narativnog glasa u radnju.

Na kraju ćemo se osvrnuti na najvažniji simbol zbirke – srneća leđa, koji povezuje centralni ciklus i kraj knjige. Prvi put ga susrećemo kao poslednju informaciju o Milici Katić, čije je čitavo biće sabrano u čudesan trk svetskim gradovima. Ona beži od neprijatne vesti o bratovljevoj pogibiji koju muž tek treba da joj saopšti. I posle fatalnog udara „svetlozelenog“ džipa po povratku na „običnu karaburmsku ulicu“ o njoj saznajemo šta je volela da jede – „volela je srneća leđa sa šlagom, sa gustim masnim šlagom, nekupovnim“. Srna se pojavljuje i na kraju, sada kao subjekat radnje, u poslednjem pasusu zbirke, u rečenici prirodatoj Staninim dilemama, razmišljanjima o smislu brige o njenoj bašti i životu posle bombardovanja:

Pa zašto, zaboga, ako zna sve to, Stana i dalje skida krompirove zlatice sa krompira? Zašto živim krečom ne polije baštu i ne aranžira jastuke na baštenskim garniturama? Zato što ste nas bombardovali, a niste nas ubili, ruke rade kako su naučile i ne pitaju ni zašto ni čemu. Ni u kojoj vodi srna sme da vodu pije.

Obe priče spajaju smrt i žudnju koja se pojavljuje u postscriptumu radnje kao srna. Volja za životom iskazuje se jednim gestom, jednim aktom celovitog uživanja u hrani i piću. Ponovo se obitava u prilogu „skoro“ iz kovanice „skorosmrtnica“ u kome su na trenutak bitisali i Berisav i Andrej. Duboki, inadžijski vitalizam videli smo i u saznanju Mirjane Guzine da je u snegu nekoliko prvih sekundi šaci toplo i nežno, a osećamo ga i u Staninom hrabrom insistiranju da sama obrađuje svoj vrt. Srna bira mesto „u inverziji“ – ona „vodu pije“ – uprkos smislu, gospodareći glagolom smeti, potvrđujući mahnitu snagu svoje žudnje.

Prva prozna knjiga Ane Marije Grbić, knjiga lirske proze u čehovljevom maniru, osetljivo je mesto za susret, upoznaje nas ponovo sa temama i prostorima koje bismo želeli da zaboravimo, da ostavimo u strahu – pre svega sa NATO bombardovanjem i drugim periferijama društvenog diskursa. Bićemo dovoljno hrabri da fraziramo – Srneća leđa su knjiga koja nikog ne ostavlja ravnodušnim, svako slovo u frazi je jedna čašica, shot, prepečenice skorosmrtnice, jer smo to mi na njenim stanicama, po predgrađima, u hladnim kućama i stanovima, na klupama u čekaonicama koje krckaju od žižaka pred mutnim epifanijama. Srneća leđa zahtevaju da hranimo empatiju, uprkos radijaciji, jer kratke priče su empatija koja se čita, kao što su srneća leđa, kolač za društvo, empatija koja se jede.

(Pročitajte i kritiku romana Sloboda govora Vladana Matijevića koju je za Glif pisao Miloš Živković.)

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: