Edvard Said i njegovo književno i političko nasleđe Palestinsko-američki intelektualac, mislilac i pisac Edvard Said, verovatno najupamćeniji kao osnivač studija postkolonijalizma, i danas, skoro dve decenije nakon smrti, jednako je aktuelan.

Dugo nakon svoje smrti 2003. godine, Edvard Said i dalje ostaje sagovornik u mnogim izmišljenim razgovorima. Onima koji su ga poznavali, razmena mišljenja sa njim dok je bio živ nedostaje gotovo kao i njegova pojava – tamne prodorne oči, saosećajne, ali vatrene, na čoveku širokih shvatanja koji je uvek na oprezu, pomalo zastrašujućeg i često vrlo duhovitog.

Zatekao sam se na Univerzitetu Madras, u Južnoj Indiji, u decembru one godine kada je umro. Leukemija ga je dohvatila samo nekoliko meseci ranije, a sada kada ga više nema, dižu mu se spomenici. Pozvan da o njegovom radu govorim veoma daleko od njegovog doma u Njujorku, očekivao sam da ću se obresti u maloj sali za seminare, ali sam umesto toga odveden u na čaj u kancelariju kod sekretara, pored kojeg je bio američki konzularni zvaničnik, obojica iznenađujuće dobro obavešteni o Saidovom delu. Zatim su me odveli u salu za predavanja veličine srednjoškolske sale za fizičko. Redovi su se šareneli od boja školskih uniformi, a prostor je bio živ od žamora.

Pošto su sva mesta bila zauzeta, mnogi su stajali uz zidove i na prozorima – studenti, članovi lokalne zajednice i neki međunarodni posetioci. Činilo se da žele da se uhvate za bilo šta što je imalo neke veze sa samim čovekom. Egipatski romanopisac Ahdaf Soueif podsetio je da su mladi nekada prilazili Saidu nakon predavanja, želeći samo da ga dodirnu. Nekoliko trenutaka pre nego što sam stao za govornicu, dva zadnja reda učenika ustala su (njihov gest je očiglendno bio planiran) i počela da citiraju knjigu Franca Fanona Prezreni na svetu (Wretched of the Earth), kao na političkom mitingu.

Izgledalo je da se bučnost događaja nekako kosi sa mešovitim prijemom koji je Said imao godinama i njegovim buntovništvom povodom zemalja Trećeg sveta, a njegov revolt po pitanju zemalja Trećeg sveta dalekim u odnosu na njegove sopstvene promenljive pozicije i podeljene simpatije. U prethodnoj deceniji, zapravo, Said je pretio da će nestati „na naslovnim stranicama“ (kao što je Martin Amiš jednom napisao o piscu Salmanu Ruždiju), čime će postati ikona, a ne prizemni i prilično nesigurni tragač, kakvim je uvek video sebe.

S druge strane, energija na tom događaju izgedala je odgovarajuće čoveku koji je uspeo da ulične borbe pretvori u kultivisane debate po inostranim salama za predavanje. U Saidu, Palestinci su imali svog urbanog portparola koji je propitivao manije metropole; pristalice Izraela pronašle su svog zloćudnog šarlatana i teroristu; proučavaoci Orijenta su iza sebe imali dobro naoružanog neprijatelja; univerzitetska dijaspora koja nije bila belačka bila mu je zahvalna što je prokrčio stazu za njihove multikulturalne pojave; levičari sa univerziteta češali su se po glavama pitajući se kako je neko s njegovim stavovima uspeo da bude toliko nagrađivan od strane moćnika. Drugim rečima, postalo je lako pretvoriti Saida u seriju plakata bez dubine i nijansi.

Međutim, ukupan efekat koji je on izazvao teško je izgubiti iz vida. Palestinsko-američki kritičar, intelektualac ​​i aktivista, Edvard Said danas se smatra jednim od najtransformativnijih mislilaca u poslednjih pola veka. Pesnik i teoretičar, obmanjivač i strateg, osećao se podjednako na svom terenu i u naučnim časopisima, i popularnim magazinima i u visokotiražnim novinama. Njegove knjige i eseji se i dalje čitaju na više od 30 jezika i dive im se širom sveta.

Said je zahvatio zapanjujući broj sfera uticaja. Bio je impresario orkestra u Vajmaru, polemičar na nacionalnoj televiziji, nativni dopisnik za novine Cairene, zagovarač palestinskih prava u Stejt departmentu, čak ponekad i glumac u filmovima u kojima je igrao samog sebe. Njegova karijera bila je poput romana, sve do fatalne bolesti tokom poslednje decenije života, obeležene pisanjem o ličnom i civilizacijskom padu.

Rođen 1935. godine u Jerusalimu, sin biznismena, tokom britanskog mandata u Palestini 1948. i vojnih akcija koje su usledile, zajedno sa porodicom, lišen je doma i otadžbine. Briljantan mada ćudljiv student, od malih nogu nadareni pijanista, odrastao je uglavnom u Kairu, stigavši u Sjedinjene Države 1951. Kasnije je pohađao Prinston i otišao na Harvard na doktorske studije pre nego što se pridružio fakultetu za engleski jezik na Univerzitetu Kolumbija 1963. godine, gde je proveo veći deo svog profesionalnog života. Do 1975. njegova karijera već je bila na putu da postane legenda. Nadahnuta predavanja i počasne diplome nizala su se kada je otvorio nova polja istraživanja koja su promenila opis univerzitetskog života.

Njegova politika nije prebivala samo u njegovim knjigama. To što je bila zapisana je možda bila njena glavna prednost, ali Said je takođe bio originalni taktičar, zastupajući političke stavove koji su u početku bili nepopularni, da bi ih kasnije preuzeli razni pokreti. Sklopio je neočekivane saveze, stvarao je nove institucionalne prostore, postavljao diplomate i savetovao članove Kongresa. Bio je oštar kritičar američkog informativnog establišmenta i, istovremeno, velika medijska ličnost. Dok je iznova i iznova zbunjivao think thank stručnjake u noćnim vestima tokom negostoljubivih godina vladavine Regana i Buša, učinio je da univerzitet mnogima deluje uzbudljivije i da se profesori uključe u razgovore od vitalnog interesa. Više od bilo koga drugo, omogućio je da se humanističke nauke izmeste sa univerziteta u središte političke mape.

Nije samo to što je zajedno sa Noamom Čomskim i nekolicinom drugih skinuo znak „poverljivo“ sa zvanične priče, već je to učinio sa ličnošću obeleženom nestrpljenjem i ranjivošću, naizmenično ljutitom i romantičnom, što je od nepristupačnost i teškoće učinilo istovremeno zabavnim. Stupivši na glavnu scenu sa pozicija koje su samo nekoliko godina ranije bile više nego blede, otvorio je vrata drugima: „moćni ratnik, Salah al-Din našeg ubeđivanja sa suludim protivnicima, izvor naše zdrave pameti tokom očajanja “, kao je rekao iranski intelektualac Hamid Dabaši.

Kada je dobio svoj prvi univerzitetski posao, branitelji Izraela mogli su potpuno ignorisati palestinsku stvar; deceniju kasnije, izumeo je novi rečnik i novi spisak junaka. Gotovo sam, učinio je da cionistički stav više nije sakrosantan, a kritike na račun cionizma postale su uvažavane, čak popularne u nekim krugovima.

Iako je i na njih stavio svoj pečat, rutine univerzitetskog života nisu uvek odgovarale Saidu. Podsećajući na pređašnje vrste intelektualca –  načitanog iz svake oblasti i zainteresovanog za ono što ne zna –  nikada ga nisu mnogo privlačile akademske mode poput sajberpanka, teorije afekta ili posthumanizma. Said je mnogo više bio dragoman, negujući staromodnost, univerzalnost i „dobro“, o kojima se izražavao upravo ovim terminima.

Tokom pisanja o egzilu, bio je čovek koji je pustio korenje – imaginarno u Palestini i pravo u Njujorku, opčinjen kao i uvek njegovim „nemirnim, turbulentnim … energičnim, uznemirujućim, otpornim i upijajućim“ ritmovima. Tamo je najduže živeo i uprkos mnogim mogućnostima, nikada nije otišao. Mesto na kome je živeo i mesto na kome je bio u mislima su u toj meri uvek bili u suprotnosti u njemu. Ako je zajedno sa Čomskim, Hanom Arent i Suzan Sontag bio najpoznatiji američki javni intelektualac ​​u posleratnom periodu, bio je jedini od njih koji je za život zarađivao predavanjem književnosti.

Said se naslađivao ovom činjenicom. Po njegovom mišljenju, književnost nije bila samo poziv, već temelj njegove politike i tajna njegovog javnog poziva. Oslanjajući se na neobične izvore u rasponu od muzičkih partitura do srednjovekovnih arapskih transkripcija i pronalazeći inspiraciju u svemu od britanskih analitičara medija i pakistanskih socijalističkih pesnika, doveo je humanističke nauke u žižu javnog života, namerno oživljavajući „velike knjige“ rarnim strastima i antikolonijalnom revolucijom. Kako je on video celu tu stvar, to je bio njegov glavni doprinos, mnogo više od svega što je uspeo da postigne za palestinsko pitanje. U svakom slučaju, niko u XX veku nije uspešnije tvrdio da sukobi oko značenja sekularnih tekstova, a ne samo svetih knjiga, utiču na sudbinu prava i zemlje.

Oni koji su Saida poznavali samo kroz njegove knjige, nisu videli sve. Svakako su propustili njegovu dečačku stranu, kao i njegovu strasnu odanost prijateljima, koji su zauzvrat opraštali popriličnu količinu lošeg ponašanja – sujete, povremene drskosti, potrebe za stalnom ljubavlju i potvrđivanjem.

Čak su ga i obožavaoci poput istoričara Tonija Džudta smatrali u osnovi ljutitim čovekom, mada je to izgledalo kao da je potpuno mimo blagosti koju su mnogi od nas videli u njemu dok čavrlja sa taksistima ili ushićeno gleda okorele policajce iz radničke klase u seriji Law & Order. Prijatelj iz detinjstva, koji ga je kasno u životu posetio u njegovom stanu, primetio je da samo kada bi njegovi neprijatelji mogli da vide uljudnost i gracioznost sa kojima je služio čaj svojoj ženi, nikada ga ne bi odbacili kao svadljivog i dogmatičnog čoveka.

Piše: Timothy Brennan
Izvor: lithub.com
Prevod: Danilo Lučić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: