Dženifer Igan: Pisanje podrazumeva pisanje o tehnološkim promenama Poznata američka književnica Dženifer Igan govori o tehnikama koje je koristila prilikom pisanja knjige "Vreme je siledžija" (nagrada Pulicer za 2011).

Jedna od mnogih stvari koje volim kod vašeg romana “Vreme je siledžija” jeste to što se svako poglavlje može čitati kao kratka priča. Da li vam je to bila namera od samog početka? I da li je ceo roman nastao iz jedne ili nekoliko kratkih priča?

Kada sam počela da radim na ovoj knjizi, nisam ni shvatila da je to bila knjiga; pokušala sam da izbegnem rad na drugoj knjizi! Tako da sam isprva mislila da će biti samo jedna kratka priča (“Pronađeni predmeti”, sada prvo poglavlje u romanu) o ženi, Saši, koja impulsivno ukrade novčanik čoveku s kojim je na prvom dejtu i koga je upoznala preko interneta.

Tokom pisanja te prve priče/poglavlja, zaintrigirao me je lik koji je pomenut samo usput: Sašin šef, muzički producent koji – ona ovo priča na dejtu – sipa zlatne listiće u svoju kafu i prska svoje pazuhe pesticidom. Pitala sam se zašto on radi te stvari? Kakva unutrašnja logika stoji iza tih bizarnih postupaka? Onda sam napisala drugu priču o Sašinom bivšem šefu, Beniju Salazaru. Tokom pisanja te priče, zaintrigirao me je opis Benijeve bivše žene, pa sam sada odjednom pisala priču o njoj. U tom trenutku sam se suočila sa činjenicom da neću pisati drugu knjigu; napisaću upravo ovu čudnu novu knjigu.

Kako ste organizovali ovu zaista jedinstvenu knjigu?

Stvorila sam čitav set pravila koji je izgleda obuhvatao sve ono što je bilo interesantno u vezi sa dotadašnjim radom na knjizi i koji me je vodio u nastavku mog rada: 1. Svako poglavlje mora da ima drugačije protagoniste. 2. Svako poglavlje mora da bude tehnički drugačije od svih ostalih; atmosfera, ton, osećanja u svakom poglavlju su morala da budu jedinstvena u okviru same knjige. 3. Svako poglavlje mora da bude potpuno samostalno i da mu nije potrebno niti jedno drugo da bi bilo razumljivo i da bi moglo da se uživa u njemu.

Iako volim Sašu i Benija, neki od sporednih likova su zapravo moji omiljeni. (Ok, Rob mi je omiljeni… Pročitala sam to poglavlje tri puta i uvek zasuzim kad pomislim na njega.) Da li ste ovaj roman započeli od likova ili zapleta?

Obično počinjem od likova, na način koji je gore opisan: neko periferan bi mi privukao pažnju iz drugog dela knjige, pa bih poželela da stvorim svet u kojem je taj lik centar, i njen ili njegov privatni život je otvoren čitaocima. Rob je zapravo bio izuzetak od tog pravila; mnogo sam želela da pišem o Saši dok je bila na koledžu i nisam mogla da smislim način kako to da uradim, a da ona ne bude opet protagonista. Zato sam pokušala da pišem o Saši na koledžu iz njene tačke gledišta. To je bila katastrofa. (Tako mi i treba što sam prekršila prvo pravilo!) Ali jedino zanimljivo u vezi sa tim je podrazumevalo Sašine uspomene sa putovanja po Aziji i tipa po imenu Lejf koga je tada upoznala. Lejf nije uopšte bio kao Rob, ali je bio začetak Roba; preselila sam Lejfa u Njujork, gde sam mu dala ime Bobi i trudila sam se da ga vidim i čujem u njegovom prirodnom okruženju. To je bio veliki problem, jer je poglavlje ispripovedano njegovim glasom!

Jednog dana sam u njujorškom metrou videla jednog tipa sa nekom crvenkastom bradom kako priča sa prijateljem. Bio je veoma muževan, pa mi je palo na pamet: “Neću pisati o Bobiju, pisaću o Robu. A on, eno ga, stoji tamo.” Čak nisam ni pogledala ponovo tog tipa, ali sam zapamtila njegov lik i u tom trenutku je poglavlje napokon počelo da dolazi na svoje mesto.

Ovaj roman se događa na raznim lokacijama. Da li mnogo putujete? Da li ste bili na safariju u Keniji? (Tamo se odvija jedno od poglavlja romana, prim. prev.)

Išla sam na safari u Keniju kada sam imala 17 godina, sa mojom majkom, očuhom i mlađim bratom, i veoma sam pažljivo vodila dnevnik, prepun iskustava koja su bila veoma korisna za moje čulne impresije Afrike. Mnogo sam putovala u jednom periodu svog života, ali sada kada imam decu sam se skrasila.

Počela sam da putujem sa 18, kada sam pauzirala godinu, pre nego što ću upisati koledž. Radila sam u kafeu, štedela novac tokom cele godine i na leto sam kupila ruksak i odletela za Evropu, gde sam putovala Eurejlom. Bilo je teško – osećala sam se izolovano, na način na koji se, mislim, danas više niko ne oseća, jer svi smo toliko spojeni tehnologijom – ali ta izolovanost mi je istovremeno pomogla da shvatim da želim da budem pisac. A imala sam svoju maršrutu, koju sam detaljno opisala u svom dnevniku, iz mog prvog romana “Nevidljivi cirkus”, u kome se radi o osamnaestogodišnjakinji koja odlazi u Evropu da bi probala da shvati zašto se njena sestra ubila tamo krajem šezdesetih.

Muzika je velika tema romana i to kako se muzika izmenila za poslednjih četrdesetak godina. Recite mi zašto ste se dotakli ove teme?

Iz mnogo razloga; na prvom mestu, u knjizi se očigledno radi o vremenu, a vreme i muzika su duboko isprepletani, ništa ne čini da vreme tako proleti kao muzika, naročito muzika koju smo zavoleli kao tinejdžeri. Prust, moja velika inspiracija za ovaj roman, mnogo koristi muziku u svom delu, i kao zaplet i kao strukturu. Svidela mi se ideja da uradim to isto, što je jedan od razloga zbog kojeg sam “Vreme je siledžija” strukturisala kako muzički album, sa A stranom i B stranom, a koji je izgrađen oko kontrastnih zvukova individualnih brojeva u njemu.

Takođe, pisanje danas podrazumeva pisanje o tehnološkim promenama, a muzička industrija je naravno desetkovana tim promenama. Pretpostavljam da sam htela da odam počast slavnoj prošlosti rock’n’roll industrije, a i da to iskoristim kao optiku za posmatranje zapanjujućih promena kojima je tehnologija okovala našu kulturu.

Kojih pesama se najviše sećate iz vaših tinejdžerskih dana? Šta slušate danas?

Slušam klasični rock’n’roll i pank rok. “Vreme je siledžija” pruža prilično preciznu plejlistu mojih tinejdžerskih godina, iako izostavlja The Who, koji je bio moj apsolutno najdraži bend. (Imala sam ogroman kraš na Rodžera Daltrija!) Takođe sam volela muziku Igija Popa, naročito album “The Passenger”. Ista stvar i sa pank rokom, slušala sam Sex Pistols, The Stranglers, Negative Trend… ne slušam veći deo tih stvari danas, iako imam neke pesme od The Who na svom ajpodu.

Danas više slušam ono što se zove alternativa. Otkrivam nove bendove preko mog muža, koji je pozorišni režiser i uvek sluša nove stvari. U poslednje vreme mnogo slušamo Mumfor & Sons i Jenny Owen Youngs. Takođe, mnogo mi se sviđaju Kings of Convenience, norveški bend koji se poredi sa Sajmonom i Garfankelom.

Kraj romana “Vreme je siledžija” je histeričan, dirljiv, iskren… sve ono što bi poslednje poglavlje trebalo da bude. Kada ste znali kako će se knjiga završiti – od samog početka, ili negde tokom pisanja?

Jednom kada sam shvatila kako će se knjiga odvijati – periferni likovi postaju centralni – znala sam da želim da se vratim Aleksu, sa kojim je Saša bila na dejtu u prvom poglavlju, u zrelim godinama. S obzirom na to da je veoma mlad kada ga prvi put sretnemo, znala sam da moram da se otisnem dalje u budućnost da bih pisala o njegovom potonjem životu. U tom trenutku sam imala ideju da će knjiga hronološki da se odvija unazad, pa sam shvatila da poglavlje o Aleksu mora da bude prvo poglavlje.

Nekoliko nedelja sam provela pišući to prvo poglavlje, sve vreme u agoniji, jer mi se činilo da neće biti dovoljno dobro za uvodno poglavlje. I onda su mi se pojavili neki moždani talasi dok sam se tuširala (to je mesto na kome su mi se iz nekog razloga javljale sve ideje za “Vreme je siledžija”): možda poglavlje “Čist jezik” nije prvo poglavlje knjige, nego poslednje. Tako da mi je nova ideja bila da se knjiga kreće unazad kroz vreme, do pred sam kraj, i da se onda odjednom zaleti napred. Svidela mi se ta ideja. Od tada sam znala da pišem ka “Čistom jeziku”, i to je učinilo da se osećam usidrenom. Na kraju, ipak, moja struktura kretanja unazad nije funkcionisala, pa sam morala u potpunosti da odustanem od hronologije.

Šta ste na prvom mestu naučili od svojih likova iz “Vreme je siledžija”?

Držite se. Ako stvari ne idu vama u korist ovaj put, sledećeg puta će verovatno ići.

Dženifer Haut
Prevod: Danilo Lučić
izvor: psychologytoday.com

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: