Debata Fuko VS. Čomski: pola veka od velikog retoričkog okršaja (I deo) Godine 1971. odigrala se po mnogima jedna od najzanimljivijih i najvažnijih filozofskih debata druge polovine XX veka, kada su misli i stavove uživo, pred publikom, ukrstili Mišel Fuko i Noam Čomski

Na poziv holandskog filozofa Fonsa Eldersa, pre tačno 50 godina, na Tehnološkom fakultetu Ajndhoven, Mišel Fuko i Noam Čomski učestvovali su u debati koja je do sada već stekla kultni status. Centralna tema oko koje su razmenjivana, često suprotstavljena, mišljenja ove dvojice velikih mislilaca i teoretičara, čije su ideje obeležile teoriju XX veka, bila je podjednako drevna i teška – možemo li identifikovati nešto poput urođene ljudske prirode i da li u njoj postoji nešto zajedničko, ili je ona uvek nekontrolisani proizvod različitih spoljašnjih faktora. Duboko razmimoilaženje njihovih stavova obeležiće celokupnu drugu polovinu debate, kada razgovor skrene na pitanja politike, moći, građanskog otpora, pravde… Kako je u predgovoru štampanom izdanju ovog razgovora podvukao inicijator susreta Elders, ova debata je toliko dragocena zato što su “Čomski i Fuko u njoj izneli na svetlo dana sukob koji postoji u samom srcu zapadne kulture i politike.” U dva nastavka prenećemo vam fragmente iz druge polovine debate gde se raspravljalo o političkoj mogućnosti postojanja univerzalne pravednosti. Ovaj razgovor je kod nas 2017. godine objavila izdavačka kuća Derata, pod nazivom O ljudskoj prirodi: pravda protiv moći (prevod: Slobodan Damnjanović).

Elders:

Dobro, haj­de sada da pre­đe­mo na dru­gi deo ras­pra­ve, na poli­ti­ku. Pre sve­ga, hoću da pitam gospo­di­na Fukoa zaš­to se toli­ko zani­ma za poli­ti­ku? Nai­me, kazao mi je da zapra­vo poli­ti­ku mno­go više voli od filo­so­fi­je.

Fuko:

Nikad se nisam zani­mao za filo­so­fi­ju. Ali to nije pro­blem (sme­je se).

Vaše pita­nje gla­si: zaš­to se toli­ko zani­mam za poli­ti­ku? Ako bih morao da vam pru­žim jed­no­sta­van odgo­vor, rekao bih: a zaš­to se ne bih zani­mao? Dru­gim reči­ma, kakvo sle­pi­lo, kakva glu­vo­ća, kakav ide­o­loš­ki mrak može da me nate­ra da se ne zani­mam za ono što je vero­vat­no naj­va­žni­ja stvar našeg posto­ja­nja – a to je druš­tvo u kome živi­mo, pri­vred­ni odno­si unu­tar kojih ono funk­ci­o­ni­še i oblik vla­da­vi­ne koji odre­đu­je način našeg pona­ša­nja, ono što jeste i ono što nije dozvo­lje­no. Naj­zad, suš­ti­na našeg živo­ta sasto­ji se u poli­tič­kom funk­ci­o­ni­sa­nju druš­tva u kome smo se zate­kli.

Zato vam ne mogu odgo­vo­ri­ti na pita­nje zaš­to se zani­mam za poli­ti­ku; tač­ni­je, mogu vam odgo­vo­ri­ti samo pro­tiv­pi­ta­njem: zaš­to se ne bih zani­mao za nju?

Elders:

Hoće­te da kaže­te da to zani­ma­nje za vas pred­sta­vlja oba­ve­zu?

Fuko:

Da. Ovde nema ničeg neo­bič­nog, vred­nog pita­nja ili odgo­vo­ra. Ne biti zain­te­re­so­van za poli­ti­ku, to je zapra­vo pra­vi pro­blem. Dakle, ume­sto da mene pita­te zaš­to se zani­mam za poli­ti­ku, vi tre­ba da pita­te nekog ko se ne zani­ma za nju zaš­to je tako. Onda će vaše pita­nje biti ute­me­lje­no i vi ćete ima­ti pra­vo da kaže­te: „Zaš­to se, dođa­vo­la, ne zani­maš za nju?” (sva tro­ji­ca se sme­ju, a sme­je se i pri­sut­na publi­ka).

Elders:

Gospo­di­ne Čom­ski, veo­ma nas zani­ma­ju vaši poli­tič­ki sta­vo­vi, poseb­no u odno­su na vaš dobro pozna­ti anar­ho­sin­di­ka­li­zam ili, kako vi to for­mu­li­še­te, slo­bo­dar­ski soci­ja­li­zam. Koji su naj­va­žni­ji cilje­vi vašeg slo­bo­dar­skog soci­ja­li­zma?

Čom­ski:

Odre­ći ću se želje da odgo­vo­rim na vaše pret­hod­no zani­mlji­vo pita­nje i okre­nu­ću se ovom dru­gom pita­nju.

Poče­ću sa onim o čemu smo već pri­ča­li, nai­me, da, ako – što mislim da jeste – suš­tin­ski ele­ment ljud­ske pri­ro­de čini potre­ba za kre­a­tiv­nim radom, za kre­a­tiv­nim istra­ži­va­njem, za slo­bod­nom kre­a­ci­jom, koju insti­tu­ci­je pri­nu­de neće pro­iz­volj­no ogra­ni­ča­va­ti, onda iz toga sle­di da druš­tvo, pra­vlje­no po meri čove­ka, tre­ba mak­si­mal­no da uve­ća­va moguć­no­sti za rea­li­zo­va­nje ove suš­tin­ske ljud­ske karak­te­ri­sti­ke. To zna­či da ono tre­ba da pre­vla­da­va ele­men­te repre­si­je i tla­če­nja, destruk­ci­je i pri­nu­de, koje u sva­kom posto­je­ćem druš­tvu, na pri­mer našem, zati­če­mo kao isto­rij­ski rezi­du­um.

Dalje, sva­ki oblik pri­nu­de ili repre­si­je, sva­ki oblik auto­krat­ske kon­tro­le neke obla­sti posto­ja­nja, reci­mopri­vat­ne svo­ji­ne nad kapi­ta­lom ili držav­ne kon­tro­le nekih vido­va ljud­skog živo­ta, sva­ka auto­krat­ska restrik­ci­ja nad nekom oblaš­ću ljud­skog delo­va­nja može se oprav­da­ti ako i samo ako sto­ji u slu­žbi opstan­ka ili potre­be za odbra­nom od neke gro­zne sud­bi­ne ili neke slič­ne stva­ri. Oni nisu oprav­da­ni po sebi. Napro­tiv, tre­ba ih pre­vla­da­va­ti ili eli­mi­ni­sa­ti.

Dalje, sma­tram da smo danas, bar u teh­nološ­ki napred­nim druš­tvi­ma Zapa­da, u pozi­ci­ji da u veli­koj meri može­mo uklo­ni­ti besmi­sle­ne, nekre­a­tiv­ne delat­no­sti, odno­sno da ih tamo gde još uvek posto­ji potre­ba za nji­ma može­mo pra­ved­ni­je ras­po­de­li­ti među sta­nov­niš­tvom, i to tamo gde je cen­tra­li­zo­va­na, auto­krat­ska kon­tro­la, pre sve­ga pri­vred­nih insti­tu­ci­ja, bilo pri­vat­nog kapi­ta­li­zma ili držav­nog tota­li­ta­ri­zma ili raznih mešo­vi­tih obli­ka držav­nog kapi­ta­li­zma, posta­la destruk­tiv­no nasle­đe isto­ri­je.

Sve su to obli­ci nega­tiv­nog nasle­đa, koji se mora­ju pre­vla­da­va­ti i eli­mi­ni­sa­ti u korist direkt­ne par­ti­ci­pa­ci­je u rad­nič­kim save­ti­ma ili dru­gim neza­vi­snim udru­že­nji­ma, koje stva­ra­ju sami poje­din­ci zbog una­pre­đe­nja svog druš­tve­nog polo­ža­ja i pro­iz­vod­nog rada.

Dalje, fede­ra­tiv­ni, decen­tra­li­zo­va­ni sistem neza­vi­snih udru­že­nja koje obu­hva­ta­ju, kako pri­vred­ne, tako i druš­tve­ne insti­tu­ci­je, jeste ono što ja nazi­vam anar­ho­sin­di­ka­li­zam. Sma­tram da je on ade­kva­tan oblik druš­tve­nog orga­ni­zo­va­nja jed­nog teh­no­loš­ki napred­nog druš­tva, u kome ljud­ska bića neće mora­ti da budu oru­đe ili zup­ča­nik na maši­ni. Više ne posto­ji nika­kva druš­tve­na nužnost da se pre­ma ljud­skim bići­ma u pro­ce­su pro­iz­vod­nje postu­pa kao pre­ma meha­nič­kim ele­men­ti­ma; to se može i mora pre­va­zi­ći kroz izgrad­nju druš­tva slo­bo­de i neza­vi­snih udru­že­nja, druš­tva u kome će kre­a­tiv­na potre­ba, po mom miš­lje­nju, sama suš­ti­na čove­ka, biti u sta­nju da se ostva­ru­je ona­ko kako to sama želi.

I ja takođe, kao i gospo­din Fuko, ne vidim kako neko ljud­sko biće može biti rav­no­duš­no pre­ma ovom pita­nju (sme­je se).

Elders:

Gospo­di­ne Fuko, veru­je­te li da posle ovog što je rekao gospo­din Čom­ski može­mo za naše druš­tvo reći da je demo­krat­sko?

Fuko:

Ne, ne mogu da veru­jem da neko može naše druš­tvo sma­tra­ti demo­krat­skim (smeh).

Ako pod demo­kra­ti­jom raz­u­me­mo delo­tvor­nu vla­da­vi­nu sta­nov­niš­tva koje nije pode­lje­no ni hije­rar­hij­ski ras­po­re­đe­no u kla­se, onda je sasvim jasno da smo vrlo dale­ko od demo­kra­ti­je. Onda je tako­đe jasno da živi­mo u reži­mu dik­ta­tu­re kla­se, kla­se na vla­sti, koja se namet­nu­la i vla­da nasi­ljem, čak i onda kada su instru­men­ti tog nasi­lja ustav­ni i insti­tu­ci­o­nal­ni. Ima­ju­ći to u vidu, može­mo reći da kod nas nema demo­kra­ti­je.

Kad ste me pita­li zaš­to se zani­mam za poli­ti­ku, odbio sam da odgo­vo­rim jer mi se pita­nje uči­ni­lo besmi­sle­nim. Ali možda ste zapra­vo hte­li da zna­te kako sam se zain­te­re­so­vao za nju?

A da ste mi posta­vi­li takvo pita­nje, odgo­vo­rio bih vam da na svom duhov­nom i poli­tič­kom putu zna­čaj­no zao­sta­jem za gospo­di­nom Čom­skim. To zna­či da pri­zna­jem kako nisam u sta­nju da odre­dim, pa čak ni sa jakim raz­lo­zi­ma da pred­lo­žim neki ide­al­ni druš­tve­ni model za funk­ci­o­ni­sa­nje našeg nauč­nog i teh­no­loš­kog druš­tva.

S dru­ge stra­ne, jedan od zada­ta­ka za koji mislim da je hitan i nepo­sre­dan, koji je iznad sveg osta­log, jeste sle­de­ći: mi tre­ba da otkri­je­mo i uka­že­mo, čak i tamo gde su skri­ve­ni, na sve odno­se poli­tič­ke moći i vla­sti koji kon­tro­li­šu druš­tve­no telo i vrše repre­si­ju nad njim.

Ono što hoću da kažem jeste sle­de­će: u evrop­skom druš­tvu je obi­čaj da se sma­tra kako je moć loka­li­zo­va­na u ruka­ma vla­de i drža­ve i kako se ona ostva­ru­je pre­ko odre­đe­nog bro­ja poseb­nih insti­tu­ci­ja, kao što su admi­ni­stra­ci­ja, poli­ci­ja, voj­ska i držav­ni apa­rat. Zna­mo da su sve ove insti­tu­ci­je stvo­re­ne da raz­ra­de i pre­ne­su odre­đen broj odlu­ka u ime naro­da ili drža­ve, da se te odlu­ke pri­me­nju­ju i da se kažnja­va­ju oni koji im se ne poko­ra­va­ju. Ali ja mislim da se moć tako­đe ispo­lja­va kroz odre­đen broj insti­tu­ci­ja koje izgle­da­ju kao da nema­ju niš­ta zajed­nič­ko sa poli­tič­kom vlaš­ću, koje osta­vlja­ju uti­sak da su neza­vi­sne od nje, ali to u stva­ri nisu.

Ovo važi za poro­di­cu; a svi zna­ju da su uni­ver­zi­tet i svi obra­zov­ni siste­mi, koji na prvi pogled samo šire naše zna­nje, napra­vlje­ni da odre­đe­nu druš­tve­nu kla­su odr­že na vla­sti, kao i da neu­tra­li­šu instru­men­te moći dru­ge druš­tve­ne kla­se. Insti­tu­ci­je obra­zo­va­nja, nad­zo­ra i bri­ge, kao što je medi­ci­na, tako­đe su u slu­žbi odr­ža­nja posto­je­će poli­tič­ke moći. Tako­đe je pozna­to i goto­vo na ivi­ci skan­da­la da ovo u odre­đe­nim slu­ča­je­vi­ma važi i za psi­hi­ja­tri­ju.

Mislim da je naj­va­žni­ji poli­tič­ki zada­tak u druš­tvu poput našeg da podvrgne kritici delovanje insti­tu­ci­ja, koje su pri­vid­no neu­tral­ne i neza­vi­sne; da se one ospo­ra­va­ju i napa­da­ju na način koji će raz­ot­kri­ti poli­tič­ko nasi­lje koje se ispo­lja­va pre­ko njih i koji će nam omo­gu­ća­va­ti da se bori­mo i pro­tiv nasi­lja i pro­tiv insti­tu­ci­ja koje mu slu­že.

Ova kri­ti­ka i ova bor­ba za mene su važne iz više raz­lo­ga: prvo, zato što se poli­tič­ka moć širi mno­go dublje nego što misli­mo, zatim, što posto­je nevi­dlji­vi i sla­bo zna­ni cen­tri podrš­ke toj moći i što se nje­na istin­ska sna­ga i čvr­sti­na nala­ze tamo gde ih ne oče­ku­je­mo. Nije dovolj­no samo reći da se iza vla­sti, iza držav­nog apa­ra­ta, nala­zi vla­da­ju­ća kla­sa, mora­mo otkri­ti srž nje­ne delat­no­sti, mesta i obli­ke izra­ža­va­nja nje­ne domi­na­ci­je. I poš­to ova domi­na­ci­ja nije samo poli­tič­ki izraz eko­nom­ske eks­plo­a­ta­ci­je, ona je njen instru­ment i u veli­koj meri uslov koji omo­gu­ća­va tu eks­plo­a­ta­ci­ju; uki­da­nje jed­ne posti­že se kroz detalj­no raz­ot­kri­va­nje dru­ge. Ako pre­vi­di­mo ove cen­tre podrš­ke kla­snoj vla­da­vi­ni, mi ćemo im onda omo­gu­ći­ti da i dalje delu­ju i doži­ve­ti da vidi­mo kako se ova kla­sna domi­na­ci­ja uspo­sta­vlja čak i posle revo­lu­ci­o­nar­nog pro­ce­sa.

Čom­ski:

Da, slo­žio bih se sa tim, i to ne samo u teo­ri­ji već i u prak­si. To jest posto­je dva inte­lek­tu­al­na zadat­ka: prvi, o kome sam već govo­rio, odno­si se na stva­ra­nje vizi­je budu­ćeg pra­ved­nog druš­tva, to zna­či stva­ra­nje huma­ni­stič­ke druš­tve­ne teo­ri­je, zasno­va­ne na nekom čvr­stom shvat­anju ljud­ske suš­ti­ne ili ljud­ske pri­ro­de. To je, dakle, prvi zada­tak.

Dru­gi zada­tak jeste jasno raz­u­me­va­nje pri­ro­de moći i tla­če­nja, tero­ra i destruk­ci­je u našem druš­tvu. A to sigur­no uklju­ču­je insti­tu­ci­je koje ste pome­nu­li kao i cen­tral­ne insti­tu­ci­je sva­kog indu­strij­skog druš­tva, nai­me, pri­vred­ne, trgo­vač­ke i finan­sij­ske insti­tu­ci­je, a pre sve­ga veli­ke mul­ti­na­ci­o­nal­ne kor­po­ra­ci­je koje ni veče­ras nisu fizič­ki dale­ko od nas (tj. „Filips” u Ajndho­ve­nu).

To su osnov­ne insti­tu­ci­je tla­če­nja i pri­nu­de i auto­krat­ske vla­sti, koje poku­ša­va­ju da sebe pri­ka­žu kao neu­tral­ne upr­kos sve­mu što zna­mo o nji­ma. Mi smo, dakle, pod­vrg­nu­ti demo­kra­ti­ji tržiš­ta, što zna­či da smo pod­vrg­nu­ti auto­krat­skoj kon­tro­li pome­nu­tih insti­tu­ci­ja. Ova kon­tro­la pored osta­log uklju­ču­je i onaj vid kon­tro­le koji pro­iz­­la­zi iz domi­na­ci­je tržiš­nih sna­ga u druš­tvu nejed­na­ko­sti.

Sva­ka­ko mi mora­mo raz­u­me­ti ove činje­ni­ce; i ne samo raz­u­me­ti, mi se mora­mo bori­ti pro­tiv njih. U stva­ri, kada se radi o našem poli­tič­kom anga­žo­va­nju, anga­žo­va­nju na koje tro­ši­mo naj­ve­ći deo svo­je sna­ge i napo­ra, ono se mora ispo­lja­va­ti upra­vo u ovoj obla­sti. Ne želim da ovo zvu­či lič­no, ali ja se anga­žu­jem upra­vo u ovoj obla­sti, a pret­po­sta­vljam da i dru­gi to čine.

Dalje, mislim da bi bila veli­ka sra­mo­ta ako bismo zane­ma­ri­li neš­to apstrakt­ni­ji i više filo­sof­ski zada­tak uspo­sta­vlja­nja veze izme­đu poj­ma ljud­ske pri­ro­de koja sadr­ži slo­bo­du, dosto­jan­stvo i kre­a­tiv­nost i dru­ge osnov­ne ljud­ske oso­bi­ne i odre­đe­ne vizi­je druš­tve­ne struk­tu­re u kojoj se ove oso­bi­ne mogu ostva­ri­ti i u kojoj je mogu­će vodi­ti smi­saon ljud­ski život.

Ako raz­miš­lja­mo o druš­tve­noj pro­me­ni ili soci­jal­noj revo­lu­ci­ji, mada je, narav­no, nemo­gu­će stvo­ri­ti detalj­nu sli­ku cilja kome teži­mo, ipak mora­mo ima­ti izve­snu pred­sta­vu o tome kuda ide­mo; a pome­nu­ta teo­ri­ja je u sta­nju da nam to kaže.

Fuko:

Da, ali zar tu ne posto­ji opa­snost. Ako kaže­te da posto­ji ljud­ska pri­ro­da, da ta pri­ro­da u aktu­el­nom druš­tvu nije dobi­la pra­vo i moguć­nost da se ostva­ri… A mislim da ste upra­vo to rekli.

Čom­ski:

Jesam.

Fuko:

Ali šta ako pri­li­kom defi­ni­sa­nja ljud­ske pri­ro­de – koja je u isto vre­me ide­al­na i real­na i koja je do sada bila skri­ve­na i poti­snu­ta – mi u stva­ri pre­u­zi­ma­mo poj­mo­ve iz našeg druš­tva, civi­li­za­ci­je, kul­tu­re?

Uze­ću jedan pri­mer. Soci­ja­li­zam odre­đe­nog peri­o­da, tač­ni­je s kra­ja XIX i počet­ka XX veka, tvr­di kako čovek u kapi­ta­li­stič­kom druš­tvu ne ostva­ru­je sav poten­ci­jal svog raz­vo­ja, i kako ne rea­li­zu­je svo­je moguć­no­sti i tvr­di kako je ljud­ska pri­ro­da u kapi­ta­li­stič­kom siste­mu otu­đe­na od čove­ka. I pri­tom taj soci­ja­li­zam sanja o konač­no oslo­bo­đe­noj ljud­skoj pri­ro­di.

Ali na osno­vu kog mode­la taj soci­ja­li­zam stva­ra pred­sta­vu o ljud­skoj pri­ro­di i na osno­vu čega poku­ša­va da je ostva­ri? Ja mislim da on pola­zi od bur­žo­a­skog mode­la.

Za taj soci­ja­li­zam otu­đe­no druš­tvo jeste druš­tvo zasno­va­no na opštoj kori­sti, na sek­su­al­no­sti bur­žo­a­skog tipa, poro­di­ci bur­žo­a­skog tipa, este­ti­ci bur­žo­a­skog tipa. A šta se dogo­di­lo u Sovjet­skom Save­zu i zemlja­ma tako­zva­ne narod­ne demo­kra­ti­je? Druš­tvo koje je tamo izgra­đe­no u veli­koj meri je pre­u­ze­lo vred­no­sti bur­žo­a­skog druš­tva XIX veka. Uto­pi­ja koja je pokre­ta­la kon­sti­tu­i­sa­nje sovjet­skog druš­tva u stva­ri se zasni­va­la na uni­ver­za­li­zo­va­nju mode­la bur­žo­a­skog druš­tva pret­hod­nog veka.

Rezul­tat ovog izla­ga­nja, a veru­jem da ste i vi shva­ti­li, jeste da je teš­ko tač­no odre­di­ti sadr­žaj ljud­ske pri­ro­de.

Zar tu ne posto­ji opa­snost od greš­ke? Mao Cedung govo­ri o bur­žo­a­skoj ljud­skoj pri­ro­di i pro­le­ter­skoj ljud­skoj pri­ro­di, i sma­tra da su to dve raz­li­či­te pri­ro­de.

Čom­ski:

Po mom miš­lje­nju, u inte­lek­tu­al­nom delo­kru­gu poli­tič­kog delo­va­nja, to jest u sfe­ri stva­ra­nja vizi­je pra­ved­nog i slo­bod­nog druš­tva, zasno­va­nog na odre­đe­nom shva­ta­nju ljud­ske pri­ro­de, mi se suo­ča­va­mo sa istim pro­ble­mom sa kojim se suo­ča­va­mo u nepo­sred­nom poli­tič­kom delo­va­nju, nai­me, sa oba­ve­zom da zbog veli­či­ne i teži­ne pro­ble­ma neš­to uči­ni­mo, sve­sni da ćemo svo­je delo­va­nje mora­ti da ute­me­lji­mo na deli­mič­nom raz­u­me­va­nju druš­tve­ne i ljud­ske stvar­no­sti.

Da budem sasvim odre­đen: veli­ki deo mog delo­va­nja pove­zan je sa ratom u Vijet­na­mu. Veli­ki deo ener­gi­je ulo­žio sam u gra­đan­sku nepo­sluš­nost. Gra­đan­ska nepo­sluš­nost u Sje­di­nje­nim Drža­va­ma vrlo je neiz­ve­sna u pogle­du efe­ka­ta. Na pri­mer ona, po nekim miš­lje­nji­ma, posto­je­ći pore­dak može da ugro­zi u toj meri da se on pro­me­ni nagore, to jest u prav­cu faši­zma. A faši­zam je loša stvar i za Ame­ri­ku i za Vijet­nam i za Holan­di­ju i za sva­ku dru­gu zemlju. Zna­te, ako levi­ja­tan tipa Sje­di­nje­nih Drža­va posta­ne faši­stič­ki, onda će se čitav svet suo­či­ti sa veli­kim bro­jem pro­ble­ma; to je, dakle, opa­snost koju u sebi nosi gra­đan­ska nepo­sluš­nost.

S dru­ge stra­ne, ne pred­u­zi­ma­nje nika­kve akci­je, odno­sno pasiv­no posma­tra­nje ono­ga što se deša­va pred­sta­vlja veli­ku opa­snost, tako­đe. Ako bude­mo bili pasiv­ni i ne poku­ša­mo da pro­me­ni­mo stva­ri, ame­rič­ka sila će uniš­ti­ti Indo­ki­nu. Pri­li­kom dono­še­nja odlu­ke o daljem delo­va­nju uvek mora­mo ima­ti u vidu obe ove moguć­no­sti.

Na sli­čan način mi se i u inte­lek­tu­al­noj sfe­ri suo­ča­va­mo sa odre­đe­nim neiz­ve­sno­sti­ma. Naše shva­ta­nje ljud­ske pri­ro­de je ogra­ni­če­no; ogra­ni­ča­va­ju ga kako naš karak­ter tako i druš­tve­ni i kul­tur­ni uslo­vi u koji­ma je to shva­ta­nje nasta­lo. Ipak, izu­zet­no je važno da odre­di­mo i nedo­sti­žne cilje­ve da bismo onda mogli da ostva­ri­mo one koji su dosti­žni i mogu­ći. To zna­či da mora­mo biti dovolj­no hra­bri da, pola­ze­ći od par­ci­jal­nog zna­nja, stva­ra­mo druš­tve­ne teo­ri­je i pri­tom osta­ne­mo otvo­re­ni za moguć­nost, zapra­vo za veli­ku vero­vat­no­ću da u odre­đe­nim vido­vi­ma bude­mo u veli­koj zablu­di.

(Drugi deo pročitajte ovde.)

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: