Daglas Stjuart: Odrastao sam uz majku alkoholičarku, nema toga što nisam video Fasciniran sam time šta to znači biti mlad i kvir u radničkoj klasi, time šta to znači kada ne pripadaš jedinom mestu za koje znaš, kaže Daglas Stjuart, dobitnik Bukerove nagrade za "Šagija Bejna", pred izlazak drugog romana.

Daglas Stjuart sa novim romanom foto: Youtube/Lighthouse Bookshop

Daglas Stjuart, nakon što je objavljen Šagi Bejn, spremao se da se spakuje svoja pisanija i vrati se svom svakodnevnom poslu. Proveo je 10 godina pišući prvi roman, a onda je on objavljen tokom pandemije. “Dogodilo se to u prvoj nedelji zatvaranja zbog pandemije. Pomislio sam: Bože, ovo je kraj moje spisateljske karijere’. Stjuart se ipak nije žalio. Dobio je neverovatno dobre kritike, uprkos tome što roman niko nije kupovao, i znao je da može da se vrati pravo na svoj posao u vrhu modne industrije.

A onda je Šagi nominovan za Bukerovu i Američku nacionalnu nagradu za književnost. U stvari, između 2020. i 2021. godine bio je u užim izborima za više od 20 značajnih nagrada. Priličan uspeh za knjigu koju je odbilo više od 20 izdavača. Ispostavilo se da je dobio Bukerovu nagradu, što se neminovno odrazilo i na povećanje prodaje knjige. Ali sa njom je ispalo drugačije. Roman smatran nepristupačnim i nekomercijalnim prodavan je sa rafova u supermarketima. Do danas je prodato više od 1,3 miliona primeraka i to samo na engleskom jeziku.

Ova surova ljubavna priča o gej dečku koji pokušava da zaštiti majku alkoholičarku od nje same i pustošećih upliva svakodnevice, ispisana delom na škotskom lokalnom dijalektu, bila je privlačna široj publici. A možda je još zanimljivije to da sam Stjuart nije pročitao nijednu knjigu iz ličnog zadovoljstva pre svoje šesnaeste godine.

Srećemo se u baru u podrumu Ist vilidža na Donjem Menhetnu, gde Stjuart (45) živi poslednjih 20 godina. Život nije mogao više da mu se promeni u odnosu na onaj iz blokova sa visokim zgradama u Glazgovu gde je odrastao. Upravo ovde postao je uspešan kao modni kreator u kompanijama Kelvin Klajn i Banana ripablik, ovde je zaradio više novca nego što je ikada pomislio da je to moguće, a ovde se i venčao sa čovekom sa kojim je bio u vezi od svoje dvadesete. A opet, Glazgov je ono što ga još određuje. Tako je i u njegovom drugom romanu, Mladi Mango, čiji izlazak je najavljen do kraja aprila.

Stjuartov akcenat je i dalje izrazito škotski, ali blaži nego što sam očekivao, a svakako blaži od onog kod njegovih likova, među kojima većina govori sirovim glazgovskim žargonom. Da li mu je Amerika smekšala akcenat? Možda malo, kaže, ali je još znatno jači od onog kakav je imala njegova majka. Ona je bila ponosna žena i insistirala je da govori engleskim kakvim govori kraljica. “Mislila je da su deca sputavana ako govore uz regionalne akcente; da treba, ako hoćeš da uspeš, da gledaš spikere sa BBC-a. I tako sam kao klinac zvučao malo čudnije nego klinci oko mene”.

Jesu ga maltretirali zbog načina na koji govori? Nasmejao se na to. Teško da im je to trebalo kao izgovor, kaže. Kinjili su ga od šeste godine. “Mislili su da sam kvir jer sam voleo lutke, Mog malog ponija, pevanje i igranje, a ako bih našao malo prostora izvodio sam i razne okrete. Ali pravi razlog za to što su mislili da sam gej je taj što nisam igrao fudbal. Svaki dan bi me neko nazvao pidžavim kopiletom i ženskim Petkom. Nisam znao ni šta to znači, ali sam znao da treba da se zbog toga stidim”.

“Moj otac je, na neki način, ubio moju majku”

Do tada je već on bio onaj odrasli u kući sestra i brat imali su po 15 godina i odselili su se. On bi svlačio odeću svojoj majci kada je ona bila suviše pijana da bi sama to uradila, prebacivao ju je u krevet da se zagreje, pokušavao je da je zaštiti od zlostavljanja i tračeva i pružao joj ljubav kakva joj je očajnički nedostajala u životu. “Odnos roditelj – dete skroz se obrnuo od kada sam napunio šest godina. Stalno sam morao da izostajem iz škole. Školovanje mi je bilo zaista poremećeno”.

Njegov otac napustio ih je kad je Stjuartu bilo četiri godine; posle toga ga je video samo dvaput. Bio je ženskaroš, a dečakova majka ostala je beznadežno zaljubljena u njega. “Njegov odlazak jedno je od sećanja koje me je formiralo. To je dovelo do toga da ona počne da pije. Moj otac je, na neki način, ubio moju majku. Samo 12 godina kasnije umrla je zbog alkololizma”.

Stjuartova majka radila je brojne poslove da bi izdržavala porodicu – u radnjama sa prženim krompirom, na benzinskoj pumpi, čistila je kuće. Na kraju je kombinacija njene zavisnosti i povećanje nezaposlenosti pod Margaret Tačer dovela porodicu u situaciju da zavisi od socijalne pomoći.

Majka je pre toga, kaže, bila jako zabavna. “Ništa joj nije bilo draže nego da joj kuća bude puna prijatelja i dece. Bila je zaista omiljena, zbog čega je još teže podneti to kako je potonula.” Šta je pila? “Šta god. Ako je imala dovoljno novca, onda votku; ako nije, onda je pila jaka piva Special Brew ili Tennent’s. Opako”.

Majka mu je bila lepa, a koliko god da je tonula ka dnu, uvek je izgledala besprekorno, baš kao Šagijeva majka, Anjes Bejn. Toliko je želela da joj porodica bude kulturna da je njihov stan pretvorila u iluziju doma knjigoljubaca.”Imali smo police sa knjigama koje su naoko izgledale kao tomovi Henrija Džejmsa ili Tomasa Hardija. Ali to je bila samo fasada poput Blokbasterovog snimka, osim što su sve one bile od crvenog skaja ili plastike sa utisnutim imenima i naslovima”.

Foto: Promo/Waterstones

Da li bi bio u stanju da napiše Šagija Bejna da mu je majka još živa? “Mislim da ne bih, pošto Šagi govori o gubitku i bolu, tako da ne bih imao podsticaja. Nisam ja hteo samo da izrazim težinu i bol ljubavi prema nekome ko pati od zavisnosti, nego i divne male stvari: njen ponos, njenu gipkost, njeno dostojanstvo, njen sjaj. Ne bih imao potrebu da to napišem da mi je majka još bila živa”.

Stjuart je tek nakon što je osvojio Bukerovu nagradu počeo da o sebi misli kao o piscu. “Kada sam se sutradan probudio, pomislio sam: to je to. Sve do tada mislio sam: moram da idem i nađem posao”.

Odluka da se posveti isključivo pisanju svakako se isplatila za Mladog Manga bilo mu je potrebno samo dve godine, a podjednako je dobar kao i Šagi Bejn. Roman govori o svojici školaraca, Mangu (ime je dobio po svecuzaštitniku Glazgova) i Džejmsu, koji se zaljubljuju jedan u drugog u mačo okruženju gde se svaka naznaka homoseksualnosti dočekuje na krv i nož. Bukvalno. (Mangov stariji brat Hemiš prešišao je po brutalnosti Begbija iz Trejnspotinga.)

Paralelna priča opisuje Mangov traumatični odlazak na pecanje sa dvojicom starijih muškaraca. Zapanjujuće je to što je, kao i kod Šagija Bejna, uprkos tome što je knjiga prepuna užasa, na kraju nežnost odnosi pobedu.

Stjuartov jezik je fantastično filmičan. Šagija Bejna i Mladog Manga manje čitamo nego što ih vidimo. U jednom pasusu će nam se slošiti od surovosti, u drugom ćemo biti dirnuti do suza, a u trećem ćemo se glasno nasmejati.

Obe knjige su tobogani emocija, onako kao što to detinjstvo i jeste. “Dešavalo bi se da dođem kući, a moja mama bi napravila žurku, ali nekad bi joj glava bila u rerni. Posle 12 godina života sa alkohololičarkom malo je scena kakve nisam video”. Šta si radio kada bi je video sa glavom u rerni? “Prosto bih je izvukao i nadao se da je dobro. Uvek strahuješ od samoubistva. Često sam viđao da može da bude četiri različita tipa alkoholičara u istoj večeri: zabavna, pa zaista opasna, potom tužna, a onda iznenada oživi poput nekoga ko je uskrsao. Za klinca je zastrašujuće kada mora da se nosi sa svim tim ličnostima. A nekad je bila dobro”.

Ispijamo naša piva i upućujemo se u obližnji restoran. Njujork čak i po hladnoj, kišnoj noći deluje egzotično. Da li je, kao dete, ikada pomišljao da će živeti ovde? Smeška se. “Ja sam bio klinac koji nije maknuo ni do Edinburga, tako da bi to za mene bio čudan koncept”. A onda napravi pauzu. “Zvučaće kao pijetet, ali o Glazgovu mislim kao o svom domu, a Njujork je ono gde sam i gde radim”.

Stižemo do restorana, a on je zatvoren. Čini se da je Stjuart ozlojeđen i da mu je neprijatno. Zna, kaže, još jedno dobro mesto gde možemo da odemo. Dok govori, u diktafon dodajem opasku da je obučen sa stilom na inače potcenjen način sav u crnom. “Teget”, dodaje on u diktafon. “Daglas obraća pažnju na takve stvari”.

Drugi restoran je pun. “Jebeni užas”, kaže. “Sad si me stvarno zatekao. Hajde da prosto malo prošetamo”. I tako smo lutali naokolo u potrazi za hranom, pokušavajući da sami sebe ubedimo da se ne smrzavamo.

Stjuartu je, pre nego što je napunio 16, umrla majka. Malo potom, njegova tetka ga je pozvala da porazgovaraju. “Pitala me je kako sam i rekao sam joj da sam tužan i da se osećam izgubljeno. Rekla je: Moraš da shvatiš da svako nosi neku tužnu priču. Zapravo je htela da mi kaže da moraš da se sabereš i nastaviš, jer se ljudima tragedije stalno dešavaju”.

Posle majčine smrti, Stjuart je našao posao, preselio se u jednosoban stan, počeo mnogo da čita i prošao je koledž. “Bio sam tamo po ceo dan, a radio svake noći u Teksas houmkeru, sređujući boje”. Još od puberteta je bio svestan da je gej. (“Marti Pelou izazvao je buđenje seksualnosti kod mene bio sam jako zaljubljen u njega”.) Rekao je to svom bratu i sestri i bio je šokiran time što su oni bili šokirani. Pretpostavljao je da oni znaju. Na kraju krajeva, celo društvo oko njih govorilo mu je da je gej još od kad je imao šest godina. Pitam ga da li je njegov brat tako opak kao Hemiš u Mladom Mangu. “Ne, nije bio ni blizu tome. Sa svojim bratom sam bio superblizak. Poginuo je u motociklističkoj nezgodi kada sam imao 21″.

Jedini mladić na “ženskom” koledžu za dizajn tekstila

Stjuart je bio prva osoba u njegovoj familiji koja je završila škole. Hteo je da studira književnost, ali je njegova blagonaklona razredna rekla da bi morao mnogo da se pomuči pošto je tek malo pre toga otkrio ljubav prema književnosti. I tako je postao jedini mladić koji je stekao diplomu Škotskog koledža za tekstil u Galašijelsu, gradu na granici.

Novac ili manjak novca značio je da je i dalje bio autsajder. Bio je jedini student koji nije mogao sebi da priušti da živi u školskom internatu. Ali se prvi put u životu, kaže, osećao opušteno u prisustvu drugih. “Pohađanje ženskog koledža mnogo je koristilo mom samopouzdanju. Osećao sam se sigurno, niko me nije poredio sa drugim muškarcima, niko nije pravio pitanje od mog seksualnog opredeljenja. Prosto sam bio na mestu gde smo se svi smejali i pravili platna. Bilo je to prilično uspavano, dremljivo mesto. Štrikamo, tkamo, vezemo, to nije seksi, nema tu disko svetla”. To mu se dopalo.

Koledž je organizovao za njega put u Filadelfiju, na studentsku razmenu, i tamo je sreo svog budućeg muža, Majkla Kerija, sada kustosa Gagosijanove galerije u Njujorku. “Zaljubio sam se u njega istog momenta kada sam ga upoznao”. Stjuart mladog Majkla opisuje kao kombinaciju Kurta Kobejna i Morisija. Dok govori o njemu, zvuči ponosno, skoro pa razmetljivo. “Moj muž je neverovatno zgodan, neverovatno pažljiv, ljubazan, i nema zadnjih namera. Osećam se veoma sigurno kraj njega, veoma voljeno”. Cele četiri godine održavali su vezu na daljinu. Stjuart se vratio u Galašijels, diplomirao, a onda završio i master na Kraljevskom umetničkom koledžu u Londonu.

Nalazimo otvoreni restoran i sedamo pod kovid ceradu sa uključenim grejačima nad našim glavama. “Ovo je kao solarijum. Mogu da tražim od njih da ih isključe”, kaže.

Sa 24 godine, Stjuart se zaputio ponovo u Ameriku, ka Majklu i modnoj industriji, gde je počeo kao pomoćnik u Kelvinu Klajnu, a dospeo do mesta potpredsednika kompanije Kejt Spejd zaduženog za dizajn, dokazujući se kao stručnjak za tehnologiju izrade štrikane odeće. “Kad si mlađi i počinješ da se uspinješ stepenicama ka gore, to deluje zaista uzbudljivo. Imaš više novca, putuješ za praznike na lepa mesta, ali sam stigao do tačke u kojoj mi to više nije nudilo kreativne izazove. U modi je mnogo toga prolazno. U tim međunarodnim brendovima kreirate jednu stvar za drugom, ali ljudi to ne pamte. Ništa od toga ne deluje kao važno”.

Nešto ga je grizlo iznutra. Počeo je da shvata da se nije izborio sa smrću svoje majke. Jednostavno je pokopao svoj bol, a sa njim i svoje detinjstvo. “To me je nateralo da sednem sa 32 godine i pišem knjigu, jer nikada nisam progovorio o tome”. Čak ni svom mužu nije rekao do kraja kakvo mu je zaista bilo detinjstvo. “Pročitao je prvu ruku i nije imao pojma o mnogim tim stvarima koje su se dogodile. Šagi je za njega bio način da razume siromaštvo, tačerizam, zavisnost, jer nisam znao drugi načim da mu to objasnim”.

Dolazi konobar sa ponudom vina. “Uzeću neko crveno, ali ne previše gusto, slatko ili slabo”, kaže. “I možete li da malo smanjite ove grejače?” Pokazuje na svoju glavu. “Ne želim da ometam druge ljude, ali ovaj ćelavi tip oseća se ko hrskava šunka”. Ljudi za susednim stolom mu se zahvaljuju, i oni su prokuvali. Stjuart je mešavina samouverenog i asertivnog čoveka, stalno se pravda, ali je i samosvestan.

Veliki pritisak posle Bukera za debitantski roman

Razgovaramo mesec pre nego što će Mladi Mango biti objavljen, pa je nervozan. “Mislim da je pritisak enormno veliki kada dobijete Bukera za debitantski roman: ljudi počnu da pristupaju onome što radite uz drugačije, kritičke naočare ili počnu da preispituju ocene i gledaju da li zaista imaš štofa. I onda te to brine”.

Ali to brzo nestaje, zasenjeno njegovom strašću prema romanu koji je napisao: “On govori o izražavanju muževnosti; o mladim momcima od kojih se traži da budu nasilni, da iskažu seksualnost, da smanje očekivanja”. Mladi Mango odvija se u pustoši posttačerizma, 1992. godine, kada su stariji muškarci nezaposleni i iznureni, mlađi ne vide poentu u pokušajima da se zaposle, pa diluju drogu, a klinci katolici i protestanti gađaju ciglama jedni druge, pošto žive za sektašku prevlast.

U središtu knjige je odnos između Manga i Džejmsa. Stjuart briljantno oslikava snagu, trapavost i nevinost prve ljubavi. Da li je to veza kakvu je Stjuart hteo kao tinejdžer? “Ja bih to voleo, kaže. Ali kada je on odrastao osamdesetih i devedesetih godina u Glazgovu, kaže, nije bilo ni zamislivo da takva mogućnost postoji.

Pretnja fizičkim i seksualnim zlostavljanjem u romanu je sveprisutna. Pitam da li je on bio seksualno zlostavljan. “Ne, ništa slično mi se nikada nije dogodilo”. Ali što se tiče fizičkog nasilja, tu nije bio takve sreće. Kada je imao 16 godina, napala ga je grupa tinejdžera. “Bilo ih je desetak. Počeli su da me vređaju, ti debela seka Perso i tako to, a onda su me pokidali od batina”. Prestali su tek kada se pojavio automobil. “Jedna starija žena, penzionerka, i njen muž stali su sa malim crvenim kolima, a stali su jer su pomislili da sam bio pas, pošto sam ležao na zemlji. Nos mi je bio slomljen, oči u podlivima. Bio sam sav isečen i u modricama”.

Nikada pre toga nije video te momke. Bilo im je prosto dosadno. Misli li da bi bio ubijen da auto nije stao? “Ne verujem da su mogli sami da se zaustave. Prosto nastaviš s tim jer ti je zabavno i, pre nego što se opasuljiš, nekoga si ubio ili mu oštetio mozak. Živo se sećam kako su se ti tipovi smenjivali u tome da se zalete, skoče mi na glavu i … bum. Oni su se odlično provodili. Posle toga sam jednostavno ostajao kod kuće i radio svoje domaće. To je mi je prekinulo socijalizaciju kao klincu tinejdžeru jer sam bio prestravljen”.

Stjuart je uvek patio od anksioznosti i kaže da će novac prikupljen na predstavljanjima Mladog Manga biti dat u dobrotvorne svrhe, za brigu o mentalnom zdravlju. Kakvo je njegovo mentalno zdravlje sada? “Lep novinarski prelaz! Po prirodi sam anksiozan, a i ovo vreme pred izlazak knjige je puno nervoze, ali opšte uzev sam srećniji nego ikada. Osećam da radim ono što je trebalo da radim celog života”.

Stjuart je isprva oklevao da prizna autobiografsku prirodu svog dela. Mislio je da bi to istovremeno podrivalo fiktivne elemente, a njegovu prošlost svelo samo na to. Ali sada je to prihvatio. To je njegovo područje i po njemu može da kopa do kraja spisateljskog života. “Ti likovi su mi u srcu. Pišem o sebi. Mislim da će ceo moj životni opus biti vezan za pretraživanje tih rana. Fasciniran sam pripadnošću, porodicama posle raspada, time šta to znači biti mlad i kvir, u radničkoj klasi, time šta to znači kada ne pripadaš jedinom mestu za koje znaš. Uvek pišem o nežnosti ispoljenoj uprkos represiji. Stvarno je tako, ja samo pišem ljubavne priče”.

Njegov novi roman će, kaže, u stvari biti sasvim drugačiji. “Tu nema brata ili sestre”. Pravi pauzu. “Ali ima mame alkoholičarke”. Prsnuo je u smeh.

Voleo sam Glazgov, a sad je Glazgov zavoleo mene


Izašli smo u noć. Prati me deo puta ka mom hotelu. Pitam ga da li je osećao potrebu da dolaskom ovde pobegne iz Glazgova. “Ne. Voleo sam Glazgov, ali nisam bio siguran da Glazgov voli mene. Njujork mi je pružio osećaj distance i jasnoće, ali me je i uticao na to da patim za svojim domom. Ne znam ni kako bi
h mogao da ostavim odrastanje u Glazgovu ispred vrata. Nije to meko mesto. To je mesto sa jakim žigom, tako da, gde god da odem, ja sam Glazgovljanin”.

A Njujork se, kaže, promenio. “Kada sam prvi put došao, delovao je kao mesto gde kreativci iz celog sveta dolaze da se budu to što jesu, da se izraze i zabave. Sada deluje kao igralište bogataša. Pokušavam da nađem neko mesto za život u Glazgovu, tako da mogu da provodim vreme u oba grada, jer mi je on izvor inspiracije, a želim i da češće viđam porodicu”.

Kako su oni reagovali kad je osvojio Bukera? “Mislim da je moja sestra ponosna na knjigu, iako joj Buker ne znači ništa. Pozvao sam je da joj kažem da sam pobedio, a ona mi je rekla: O, to je dobro. Znaš, probala sam da vratim majicu u Prajmark malopre, a nisu hteli da je prime jer sam zaboravila račun. To ti drži noge na zemlji.”

Ali dve godine kasnije, zauzet pisanjem scenarija za TV adaptaciju Šagija Bejna, on jednostavno zna koliko znači osvajanje Bukera. “To mi je promenilo život. Promenilo mi je svakodnevni posao. Sad se osećam pozvanim da kažem šta mislim u razgovorima o književnosti”. Ali još važnija je u pogledu toga što mu je promenila odnos sa rodnim gradom.

Priča mi o muralu na zidu Baroulend bolruma na kom je naslikan Šagi kako igra, zajedno sa citatom njegove majke, Anjes. “Nećeš se sećati grada, bio si jako mali, ali tu je ples. Sve vrste plesa”.

Stjuart ne može da sakrije oduševljenje. “Pošto je Glazgov inspirisao svaku reču toj knjizi, to me je dirnulo. Bilo je tu i suza, a niko mi nije rekao šta se dešava sve do dana kada se dogodilo”.

Vadi svoj telefon i pokazuje mi fotografiju sa premijerkom Nikolom Sterdžon dok vuče završne poteze na muralu. “Kad pomisliš na to da Glazgov ima murale Bilija Konolija i Svetog Manga, a sada je tu i jedan sa Šagijem Bejnom, šta može da bude jebeno bolje od toga?” Gleda me zažarenih očiju. “Šta može da bude bolje?”

Tekst: Sajmon Hatenstoun
Izvor: Gardijan
Prevod: Matija Jovandić

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: