Endre Adi (1877–1919), pravnik, novinar, najznačajnija je i najliberalnija ličnost modernog mađarskog pesništva. Mnogi su ga smatrali ili ga smatraju najvećim mađarskim pesnikom 20. veka. Ostao je upamćen po nepokolebljivoj veri u društveni napredak i razvoj, te po svojoj poeziji, kroz koju je razmatrao pitanja savremenog evropskog iskustva: ljubavi, prolaznosti, vere, individualnosti i patriotizma.
Njegov život bio je rastrzan između uzvišenih i božanskih težnji te kužne i nečiste stvarnosti. Ne čudi onda to što je Adi viđen kao metafizički pesnik, ali sa snažnom željom za senzualnim užicima; kao nacionalni pesnik u tradicionalnom smislu, koji je mogao da pruži poetsko dostojanstvo političkim ideologijama svog vremena, ali čija mu je narcisoidna osetljivost takođe donela etiketu egzibicionizma; kao moralista koji je kritikovao svoje savremenike gnevom proroka iz Starog zaveta, ali je isto tako i u maniru Dostojevskog priznao da je bio veliki grešnik; kao duboko religiozan pesnik čije je paganstvo sablažnjavalo hrišćane; i kao „gospodin”, koji je podržavao tradicionalne plemićke vrednosti, ipak je, u društvenom smislu, bio revolucionar drastičnih stavova.
Pod uticajem Bodlera, Verlena i drugih francuskih simbolista, Adijev pesnički svet je zbunjujuće složen. Iako je jedva moglo biti inovacija u izboru poetskih tema, njegov pristup Bogu, životu, smrti, ljubavi, bogatstvu, borbi za opstanak u savremenom društvu te mađarskom identitetu bio je radikalno nov. Novina koju je uneo bila je prvenstveno u originalnosti njegove mašte, koja je iznedrila bogatu raznolikost asocijacija, ali u gotovo jednakoj meri i u dualnosti njegovog ega, koji je istovremeno stremio ka suprotnim smerovima u potrazi za sveukupnim iskustvom.
U zbirci „Na kočijama Svetog Ilije“ odvija se Adijev neprekidni boj sa religijom. Bog je za pesnika Svemoćni kome je virtuoznost uveliko dosadila, koji ne pruža vođstvo, niti kažnjava, pa i ne nagrađuje. I ova zbirka je, kao i mnoge druge koje je objavio, izazvala žestoke polemike, koje su se doticale i lika i dela pesnika, njegovog paganstva, koje je sablažnjavalo hrišćane, njegove deklarisane privrženosti levičarskim političkim ciljevima, slavljenja čulne ljubavi i neortodoksnog pristupa Bogu u njegovim pesmama, radikalnim po formi, jeziku i sadržaju, kao i po kombinovanju elemenata erotizma sa političnošću, biblijskih prizora i stila sa apokaliptičkim vizijama.
Ovo izdanje zbirke „Na kočijama Svetog Ilije” u prepevu Marije Cindori-Šinković donosi nam saradnja izdavačke kuće IPC Media i programa Kreativna Evropa Evropske unije kroz projekat „Objedinjujuća snaga različitosti: evropska književnost kroz vreme, žanrove i jezike“ i ono je prvi prevod na srpski jezik knjige pesama Endrea Adija koju je on uredio. Prvi put objavljena 1908, zbirka ima 108 pesma razvrstanih u sedam ciklusa. Tematsku novinu „Na kočijama Svetog Ilije”, u odnosu na prethodne Adijeve knjige, čini prvi ciklus „Na Sionskoj gori”, u kojem Adi prvi put objavljuje šesnaest svetovnih pesama o Bogu. U mađarskoj književnosti se konstituisao poseban žanr ove vrste lirike, koji bi u srpskom pesništvu mogao da se imenuje lirikom (ili pesmom) bogotraženja. Šesnaest pesama, zajedno sa prologom zbirke, najlepše su pesme ovog žanra u mađarskoj književnosti.
Osnovna lirska odlika pesama ne samo ove, već i pesama svih drugih Adijevih zbirki, jeste da naizgled obične teme (vršidba, seoska kuća ), situacije (u prolećnom vihoru, proleće na selu), slike (beli lotosi, bela marama, palata Rotšilda) dobijaju suštinski značaj, koji nadilazi njihovo rečničko značenje, prolaze izvesnu pesničku transupstancijaciju i preobražavaju u simbole sa vanvremenskom postojanošću. Opalizacija značenja tih simbola otvara mogućnost da se pesme čitaju na različitim nivoima smisla, ali isto tako, da se aktuelizuju u različitim epohama sa značenjima koja se u njih učitavaju.