Aleksej Balabanov: Uvek živimo u Rusiji U ovom intervjuu slavni ruski režiser Aleksej Balabanov govori o svom filmu „Kargo 200“ koji tematizuje kulminaciju rusko-afganistanskog rata i početak raspada SSSR-a, a smatra se jednim od njegovih najkontroverznijih filmova.

Jevgenij Gusjatinski je ovaj intervju uzeo 2007. godine, povodom izlaska filma Kargo 200. Originalno je objavljen u časopisu The New Times 18. juna 2007, u skraćenoj formi. Prevod je rađen prema integralnoj verziji, štampanoj u časopisu Искусство кино jula 2007. Aleksej Balabanov je autor dvanaest dugometražnih filmova, snimanih u periodu između 1991. i 2012. Ima dva nezavršena filma: Reka (2002) – prekinut zbog saobraćajne nesreće u kojoj je poginula glavna glumica Tujara Svinobojeva, ali ipak izmontiran kao pedesetominutni film, te Amerikanac (2003), stopiran zbog alkoholizma Majkla Bina koji je tumačio glavnu ulogu.

Eksplicitno nasilje, nihilizam, seksualne perverzije, ekvilibristika između autorskog filma i žanra, kao i gomilanje muzike (naročito u poslednjim filmovima) odlike su njegovog rada. Podjednako uspešno je ingeniozno obrađivao književnu klasiku (Beket, Kafka, Bulgakov), kao što je pravio i „populističke“ filmove poput duologije Brat, koji je – po nekim teorijama – do te mere formirao rusku stvarnost u prelazu iz devedesetih u dvehiljadite, da se smatra jednim od kulturnih temelja putinizma. Poslednji je ruski reditelj koji je umeo da provocira bez ikakvog napora, stoga će zauvek ostati u procepu između apsolutne ljubavi i potpunog odbijanja.
Kargo 200  je njegov deveti i možda najkontroverzniji film u karijeri.
Smatra se glavnim modernim ruskim rediteljem. Umro je 2013. godine.
Adam Ranđelović

(Ovaj tekst preuzet je iz knjige Razgovori u izdanju Red Box-a iz 2022. godine)

*   *   *

Kako se rodila ideja za Kargo 200?

Nakon dva pop filma,[1] ubedio sam Sergeja Seljanova[2] da snimimo film o 1984. godini, o kraju Sovjetskog Saveza. Nisu mi davala mira moja iskustva, nakupljena tih godina. Ideja se rodila negde sredinom devedesetih, deset godina sam je promišljao.  Od 1983. godine sam pet i po godina radio kao asistent reditelja naučno-popularnih filmova u Sverdlovskom filmskom studiju, te sam zato mnogo putovao po zemlji – po Sibiru, Dalekom Istoku Rusije. I video sam kako obični ljudi žive. Živeli su mnogo loše. U prodavnicama uopšte nije bilo ničega. Na Indigirki[3] – hleb i špirit, to je to. Ponešto znam o tom vremenu. I tada se rađalo nešto novo – počeo je rokenrol, u Lenjingradu se pojavio rok klub, u Moskvi sam upoznao bend „DK“ (koji svira u Kargo 200), posle sam upoznao muzičare iz „Nautilusa“,[4] koji su u tom trenutku već snimili album.

Danas doživljavate tu epohu na isti način? Da li se promenio vaš doživljaj?

Naravno, osećaj da zemlja strahotno loše živi, kao i osećanje beskrajnog zastoja, javili su se još onda. Ali i ja sâm sam tako živeo. I apsolutno sam se poistovećivao sa životom zemlje – nikakav momenat otuđenja nisam imao. U Sverdlovsku smo živeli malko bolje, ali takođe ne baš najbolje. Plata mi je bila 120 rubalja. Nisam se bavio špekulacijom, tako je ispalo da nikome ništa nisam prodao, mada su mnogi moji prijatelji trgovali farmerkama. Posle su špekulanti prerasli u biznismene i oligarhe. To je bio direktan put.

Film počinje titlom: „Zasnovano na istinitim događajima“…

I jeste tako. Ja prosleđujem svoja iskustva. Priča sa milicionerom… I sâm sam imao sam posla s njima, gde me sve nisu držali, šta mi sve nisu radili. Još dok sam bio klinac strpali su me u iza rešetaka zbog toga što sam igrao karte. Bojao sam se da kažem ko su moji roditelji, jer bih onda još i kod kuće dobio batina. I nisu tukli po licu, kako ne bi ostali tragovi. Bilo je to strašno vreme – zbog nekažnjenosti koja se prikrivala zakonom. A na televiziji su samo dobre strane pokazivali, i snimali su smešne filmove. Istorija ćerke sekretara rajkoma[5] – lično sam poznavao devojku, koja mi je ispričala da su je silovali flašom. Jedan poručnik mi je govorio o sanducima sa „kargo 200“,[6] koji su stizali iz Avganistana, o tome da ih niko nije dočekivao i da su netragom nestajali. U filmu ništa nisam slagao. Rekao sam sve što sam hteo da kažem o tom vremenu, sve što me je kopkalo. Više ne planiram da mu se vraćam. Kao ni devedesetim. Sad ćemo se baviti savremenošću. Za istorijski film više nemam snage.  

Lik manijaka je aluzija na Čikatila,[7] čiji je slučaj isto planuo početkom osamdesetih?

Ne, nisam ga imao na umu. Žurov je tako samovoljan, jer si tada u malim varošima mogao da radiš sve što poželiš, tamo si bio car – pogotovo ako si bio nekako povezan sa lokalnom vlašću. Dolazi iz centra nekakva roba – sve se preraspodeljuje između odabranih, a u prodavnice, do naroda, ništa ne dolazi. To je bio takav oblik upravljanja – oni su lako mogli da rade šta su hteli – da ubiju čoveka, i da ga drže koliko žele, pare da iznuđuju.

Vaš film doživljavaju kao savremenu, a ne samo kao istorijsku priču…

Ne, ona, naravno, nije savremena. Sada ljudi više tako ne žive. Sve dobro je tada ginulo. Alekseja, lik Ljoše Serebrjakova, jedinog propovednika novog vremena, u filmu su streljali. Imao sam takvog prijatelja – Sašu Arcvenka, idealistu, koji je pokušao da sagradi grad Sunca. Zakupio je bivši sovhoz[8] (tada se već moglo uzimati u zakup), uterao tuda stoku, ali je propao finansijski. Napisao sam o njemu scenario za dokumentarni film kada sam studirao na Višim kursevima, ali mi nisu dali da ga snimim. S druge strane, ovde su krali oduvek – to je bilo i do revolucije, i posle nje, i posle Perestrojke. Takav je deo naše zajedničke psihologije – ruske. Ne znam, nekako je užasno velika zemlja, ovde je apsolutno sve moguće. Odeš li u Irkutsk ili Noriljsk – tamo je sasvim drugačiji život. Ili najednom prosperira Tatarstan. Sve zavisi od toga ko je tamo glava. A onda su sve glave bile veoma trule, počev od Černenjka,[9] koji je svakojake budalaštine lupetao preko televizije. On je 1985. godine umro. Ali upravo tada je naša zemlja krenula novim putem. A da bi u potpunosti prešla na nove šine mora da prođe nepoznat broj godina. Jer mi ne živimo u Americi ili u Engleskoj. Uvek živimo u Rusiji. 

Cargo 200 (2007) | MUBI
Kadar iz filma “Kargo 200” (2007)

Kakvu ste reakciju očekivali na film?

Mislio sam da će ga ili prihvatiti, ili neće. Mišljenja između nije moglo biti. Tako se i desilo. Meni su čak pravoslavni ljudi govorili da me Gospod još za života mora nagraditi za taj građanski i duhovni podvig koji sam izveo s Kargo 200. Tako je rekla jedna jako poznata žena, neću reći koja, i pritom je plakala.

Na specijalnim projekcijama koje je organizovao Seljanov, svi su govorili samo dobre stvari, svima se dopalo. A onda su odjednom počeli da pitaju: „Što nemate pozitivne likove?“ Kao prvo, tada je pozitivnih likova bilo jedan-dva-tri. Drugo, kako to da nema? Lik Serebrjakova, njegova žena, napaćena devojka Anželika… Samo što ne postoji jedan snažno izražen junak. Tačnije, snažno izražen junak je negativac. Hteo sam da napravim jak film, koji bi ostavio utisak na ljude. Za mene je najbitnije da ljudi odu u bioskop i osete onaj užas koji sam ja osećao. Da nisam tada putovao po zemlji, nikada ne bih snimio „Kargo 200“. Ako je čovek živeo u onim vremenima, on je nešto u njima naučio. Iskustvo je sin teških grešaka, kako je rekao Puškin, i bio je u pravu. Neki se stide onoga što su tada postali. A neko smatra da je ono vreme bilo najbolje. 

Putin je upravo nedavno govorio o prekoj potrebi za pozitivnim junakom, na kojeg bi se svi ugledali… Da li je današnje vreme sposobno da ponudi takvog junaka?

Stvar je u tome što mi imamo jako mnogo socijalnih slojeva. I svaka kategorija ljudi ima svog junaka. Za biznismene – biznismen, za sveštenike – sveštenik, za reditelje – reditelj, za tinejdžere – najpopularnija devojka ili siledžija iz dvorišta. Junak je onaj ko bi ti voleo da postaneš. Ja, na primer, ne želim da postanem Putin. Mene politika uopšte ne zanima. Nikada ni u jednoj partiji nisam bio, niti planiram. Ja čak ni vesti nešto naročito ne pratim. Čim vidim politička zasedanja, odmah gasim televizor. Ni novine ne čitam.

Simptomatično je da se Kargo 200 nije dopao ni desničarima, ni levičarima. Komunisti su ga proglasili Putinovom narudžbinom. Istovremeno su počeli da pričaju o tome da će ga zaboraniti, da će postati „prvi bunkerisani film postsovjetskog vremena“…

Nedavno su na televiziji dvaput pustili film Hanibal, o doktoru Lekteru. Puštan je u udarnom terminu. Kada čoveku otvaraju lobanju i peku delove njegovog mozga dok je živ, a zatim mu nude da ga pojede – po mom mišljenju, to je mnogo strašnije i užasnije. I naprosto je gadno. A to što moj film ne prihvataju socijalno, to je čak i dobro. Tamo strahota kao takvih i nema mnogo. U svakom slučaju, one nisu napravljene kao atrakcija, kao zabava. Scene seksa su sve, samo ne erotične. Zapravo, one su antierotične. Mene pitaju da li sam pokazao Kargo 200 svom starijem sinu koji ima 17 godina. Naravno da sam pokazao. Njegova generacija odavno visi po porno sajtovima.

Možete li da zamislite takvu priču danas?

Najverovatnije ne. Jer se vreme ipak previše promenilo. Ljudi su se, naravno, promenili u mnogo manjoj meri. Danas je više kontrole, nema takve svedozvoljenosti kakva je bila za vreme Brežnjeva, Andropova, i naročito za vreme Černjenka; taj je potpuno pogubio sve konce. Ja danas živim bolje nego onomad, mada mi je i tada bilo zanimljivo zato što sam mnogo putovao zemljom, mnogo toga saznao. A sada se bavim onim što sam celog života hteo da radim – da snimam filmove. Slobodnog vremena imam malo. Imam dvoje dece, dobru porodicu, dobar stan. Danas ne mogu da se žalim.

 A kako se odnosite prema sadašnjim pokušajima da se romantizuje sovjetska epoha, koji su zamenili burnu „antisovjetsku“ delatnost devedesetih? U proteklom periodu na televiziji su prikazali nekoliko filmova koji oslikavaju Staljina, Brežnjeva, Beriju i druge kao čudesne, prijatne, dobre ljude.

O tome ne znam ništa. Na televiziji samo filmove gledam. Pesme o starim i dobrim vremenima ne slušam.

Джейн — cunetamaldita: Gruz 200 Aleksey Balabanov, 2007
Kadar iz filma “Kargo 200” (2007)

Može li se govoriti o neiskorenjivosti sovjetskog?

Možda se nešto i pomeri s mrtve tačke kada umre naša generacija; i tu ne mislim samo na spoljašnost. Moraju da se promene generacije, sve mora da se zaboravi. Moguće je da će već moja deca biti drugačija. Oni drugačije filmove gledaju, imaju druge idole. Moj mlađi sin guta Harija Potera kog sam čak i ja počeo da čitam, ali sam ga batalio.

Za njih je sovjetska epoha već kao XVII vek?

Da. Za njih ona ne postoji. Oni čak pozne sovjetske filmove ne gledaju, kao što meni nije bio zanimljiv predratni Cirkus.[10]

Još je neophodna i čestitost u odnosu prema epohi, odsustvo iluzija?

Čestitost je za mene obavezna. Plakati „Slava KPSS!“ koji se vide u mom filmu tada su svugde visili, na svakom ćošku. Sećam se kako sam se rastužio kad me nisu primili u pionire u trećem razredu – jedinog iz cele grupe. Užasno sam bio povređen. Zato sam se radovao kada sam primljen u komsomol[11] – nakon toga otišli smo i napili se piva. Svako živi u svom vremenu. Ništa nisam zaboravio, zato mogu o tom vremenu da snimam filmove. Vi ćete najverovatnije snimati filmove o svom vremenu, o sredini devedesetih.

Žmurke su upravo i posvećene onima koji su preživeli devedesete. A Kargo 200 – onima koji su preživeli i rodili se osamdesetih?

Da. Između kriminalne svedozvoljenosti devedesetih i milicijske svedozvoljenosti onog vremena može da se stavi znak „jednakosti“. Tada su čoveka mogli da odvedu i da mu urade sve i svašta – da ga strpaju iza rešetaka, prebiju, što su meni činili više puta. A devedesetih su isto to radili kriminalci, koji su kupili miliciju. Ti, koji su devedesetih bili kriminalci, danas su se civilizovali i postali imućni biznismeni i političari. O tome govore Žmurke. Oni pare već imaju – što bi sada rizikovali? To je glupo. Ima mnogo političara, koji su kupovali sebi birače, poslanička mesta, a zatim i poslanički imunitet.

Mnoge je zbunila scena kada profesor ateista na kraju dolazi u crkvu i, pod utiskom od događaja koji su se zbili, moli za obred krštenja. U toj sceni su mnogi videli ruganje ili, u najmanju ruku, dvosmislenost.

Dvosmislenosti nema. To se desilo svima u našoj zemlji. Bio je Lenjin, njega su ukinuli, a ruski čovek mora obavezno u nešto da veruje, te su svi krenuli u crkvu, uključujući čak i Jeljcina – on je to učinio tiho, dok religija još uvek nije bila dozvoljena. Tu su se takođe pokazali začeci nečeg novog. A onda je cela zemlja naglo pohrlila ka oltaru, za izgradnju crkava su počeli da daju pare. Ja sam isto krenuo – taman u tom nekom periodu, negde 1985. godine. Tada su svi moji prijatelji kršteni. Moja supruga je iz peterburške porodice intelektualaca, ona je u detinjstvu tiho krštena. Pravi intelektualci nisu bili ateisti. A ja sam iz Sverdlovska, iz porodice komunista, mama – lekar, rukovodilac velikog naučno-istraživačkog instituta, vozila se s Jeljcinom na sednice partije; tata je rukovodio glavnim komsomolskim organom Sverdlovske oblasti. Ja sam naučni ateizam učio u institutu, nas su terali da čitamo Bruna Bauera i druge svakojake gluposti. Ja, iskreno govoreći, u Boga nisam verovao. Ali su mi se jako sviđale crkve, njihova arhitektura, ikonografija. A posle se nešto desilo – ne samo sa mnom, već sa svima. Tako i junak ateista – on je počinio očigledan greh i osetio da mora nekako da ga iskupi. Zašto se danas kriminalci, koji ubijaju ljude, mole i grade crkve? Jer su poverovali da će posle nešto biti. 

Koji je vaš odnos prema filmu Ostrvo Pavela Lungina?

Dobar. Meni se on jako dopao. Pavel je talentovan reditelj. Ali mi stvaramo različite filmove. Meni se čini da su moji filmovi teži, složeniji i otvoreniji – svako u njima može da nađe sve ono što želi da nađe. Ja volim da snimam različite filmove, ali svi oni moraju da budu otvoreni. Nikome ne namećem svoje mišljenje – jednostavno pričam kakvo je za mene bilo ono vreme. A u Ostrvu postoji poruka, poprilično direktna, i svi doživljavaju taj film na isti način. On je jasan i zato se svima dopada.

Ali iz nekog razloga, kada ne namećeš, svi su skloni da te optuže za ideološku propagandu, kako se desilo vama sa filmovima Brat i Brat 2, sa Ratom, a sada i sa Kargo 200?

Neka. Meni ni iz džepa ni u džep.

Jeste li saglasni s time da je Kargo 200 – apsolutno mračan film?

Ma ne, naravno. Kako je on mračan? Po meni, to je jako svetao film – o tome kako se završava najmračnije i najstrašnije doba u našoj zemlji. Mračnije je bilo u Staljinovo vreme, iako je tada sve bilo direktno i pošteno – pokupili bi te i streljali, i cela zemlja bi to znala. A 1984. nije bilo čvrste centralne vlasti, svako je radio šta je hteo. Ko je taj Černjenko? Njega su pridržavali da ne bi pao. Zato je bila potpuna razularenost. O moralu se niko nije brinuo. Svima je osnovna ideja bila – pokupiti se i otići preko granice, na Zapad. A sada se mnogi vraćaju.

Ako biste vi kao gledalac videli Kargo 200, kako biste ga doživeli?

Ja u principu volim radikalne forme. Kargo 200 je izvanžanrovski film. Štaviše, takvih filmova u našoj zemlji nema. Oni koji me grde zbog Kargo 200, vole pritom istog tog Tarantina. Nije li to možda zato što u njegovim filmovima nema komunizma? Nema prikaza vremena u kojem smo ja i oni živeli? S druge strane, iznenađuje me da se Kargo 200 dopada omladini koja tada nije živela.

Mnoge začuđuju vaše reči da je Kargo 200 – film o ljubavi…

Taj milicioner… on devojku voli, ali na svoj način. A ljubav biva različita, jer su ljudi različiti. Da je to tako, vidi se, recimo, iz reakcije gledalaca na moj film. Film O nakazama i ljudima je takođe o ljubavi, drugačijoj, kakva može da bude i kakva postoji. Sada u seks šopovima možete da kupite šta hoćete. I niko se ne buni. Zašto onda tada, u ono vreme, nije mogao da postoji takav milicioner? Tada je sve bilo potpuno isto, uprkos zabranama.

Koliko je film objektivan?

On je, po meni, apsolutno objektivan. Sakupio sam stvari koje su postojale na periferiji te epohe. Centralna linija predstavlja Černjenka, koji je govorio nešto iz televizora. Čovek mejnstrima u filmu je upravo nastavnik ateizma. Život mojih roditelja je takođe bio potčinjen toj liniji. A potom se nešto desi, i ti želiš da odstupiš sa te linije. Tako sam se ja izdigao i otišao na Istok, u Sibir. Toliko toga sam tamo video, s toliko stvari sam se susreo.

Koliko vam je teško pao taj rad?

Ne znam, kako stariš, generalno ti je sve teže da radiš. Film – to je energija, ti je sve vreme daješ, sa svakim filmom. Ja sam, štaviše, mislio ovaj film može da mi bude poslednji. Nikad se ne zna… Imam već 48 godina, više nisam mladić. Posle ovog filma teško je snimati filmove, naročito žanrovske. Već pola godine sedim – nikako ne mogu scenario da napišem.

Čega se bojite – u životu, ne na filmu?

Ne znam, o tome ne razmišljam. U životu je za mene najstrašnije da izgubim decu, da uništim porodicu. Ja sam veoma porodičan čovek, nisam javna ličnost. Ne partijam, nigde ne idem. Za mene je otići na premijeru mog filma – čitava epopeja. Pa se tako krijem kod sebe – među knjigama, u kompjuteru na kom pišem, i televizoru na kom gledam filmove. 

Pročitajte i intervju u kojem Vim Venders govori o svom filmu Nebo nad Berlinom, kao i o tome kako je Godar promenio način na koji se povezujemo sa filmovima.

[1] Misli se na filmove Žmurke (2005) i Ne boli me (2006). Prvi je kriminalistička crna komedija u Tarantinovom duhu, a drugi je melodrama. Žmurke su rađene u terapeutske svrhe nakon trogodišnje pauze u kojoj je Balabanov patio od teške depresije, izazvane dvoma nesrećnim slučajevima: pogibija glumca Sergeja Bodrova mlađeg (Brat, Brat 2, Rat) i automobilska nesreća na snimanju filma Reka. To su takođe prva dva filma koje je Balabanov snimio prema tuđem scenariju. 
[2] Sergej Seljanov je producirao sve filmove Balabanova, osim prvenca Srećni dani (1991) – za koji je posredovao između Balabanova i Alekseja Germana starijeg, čime je realizacija omogućena – i Zamka (1994) u kome je potpisan kao koscenarista. Zajedno sa Balabanovim osnovao je filmsku produkciju „CTB“ 1992. godine. Počinjao je kao reditelj. Između ostalog producirao je i nekoliko dugometražnih filmova nekrorealiste Jevgenija Jufita.
[3] Indigirka je reka u Jakutiji, Daleki Istok Rusije. Duga je 1726 kilometara.
[4] „Nautilus Pompilius“ je sovjetska i ruska rok grupa, osnovana 1982. godine u Sverdlovsku. Prvi album su snimili 1983. Njihove pesme  Balabanov će iskoristiti u filmu Brat, a osnivač grupe Vjačeslav Butusov će čak dobiti i malu ulogu (glumi samog sebe). Taj film će im doneti kultni status.
[5] Deo strukture nižeg nivoa u organizacijskoj hijerarhiji Komunističke Partije Sovjetskog Saveza – na nivou rajona, to jest, rejona.
[6] Vojni pojam koji se koristi za označavanje transporta tela preminulog vojnika na mesto sahranjivanja. Potiče od težine limenog sanduka u kome se prevozi telo, a koja iznosi 200 kilograma.
[7] Andrej Čiktailo (1936–1994) je bio serijski ubica u Sovjetskom Savezu, poznat i po nadimcima „Građanin Iks“ i „Monstrum iz Rostova“. Osuđen je za ubistvo 53 osobe.
[8] Sovjetsko (državno) poljoprivredno dobro (preduzeće).
[9] Konstantin Ustinovič Černjenko (1911 – 1985) je bio generalni sekretar KPSS, predsedavajući predsedništva Vrhovnog sovjeta Sovjetskog Saveza od 1984. do 1985.
[10] Balabanov misli na muzičku komediju Cirkus (1936) Grigorija Aleksandrova, rađenu po komadu Iljfa, Petrova i Valentina Katajeva Pod kupolom cirkusa. Sva trojica su tražila da se njihova imena sklone iz špice filma, jer nisu bili zadovoljni interpretacijom Aleksandrova.
[11] Savez komunističke omladine.

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: