Zašto je Hana Arent važna: Vraćanje “Izvorima totalitarizma” (III deo) Hana Arent upozorava na pojave novih totalitarizama, uslovljenih usamljenošću modernog čoveka, od čega nas može spasiti povratak jakim lokalnim upravama.

V

Jedan od najpotcenjenijih elemenata totalitarizma koji je Arent identifikovala jeste uspon korumpiranog biznisa, vladajuće klase i redova intelektualaca koji na korupciju gledaju više kao na nešto smešno nego kao na nešto vesramno. U poglavlju Izvora totalitarizma naslovljenom “Privremeni savez između gomile i elite”, Arent opisuje prvobitnu recepciju Brehtove Opere za tri groša u Berlinu 1928.

navodnizi-za-glifPredstava je prikazivala gangstere kao ugledne privrednike i ugledne privrednike kao gangstere. Ironija je unekoliko bila izgubljena kada su ugledni privrednici iz publike razumeli to kao duboki uvid u načine na koji svet funkcioniše i kada je gomila pozdravila predstavu kao umetničko sankcionisanje gangsterizma. Lajtmotivska pesma predstave, Erst kommt das Fressen, dann kommt die Moral [“Prvo dolazi jelo, onda dolazi moral,” koju je Mark Bliczajn upečatljivo prepevao u “Najpre nahrani lice, onda mu tupi u lice,” prim. R.B.] dočekana je frenetičnim aplauzom svih, premda iz različitih razloga. Gomila je aplaudirala jer je razumela izjavu bukvalno. Buržoazija je aplaudirala jer je toliko dugo bila zavaravana vlastitim licemerjem da ju je zamorila tenzija, pa je našla duboku mudrost u izražavanju banalnosti koju je živela. Elita je aplaudirala jer je razotkrivanje licemerja bilo tako superiorno i divno zabavno.

Brehtov Džeremaja Pičam je biznismen koji organizuje prosjake po Londonu i uzima svoj deo prihoda od toga. Pičam na sebe gleda kao na uglednog preduzetnika, za razliku od gangstera Mekita, zvanog Meki Nož, koji je oženjen njegovom ćerkom. I načelnik policije je mutan. Breht se nadao efektu šoka koji bi proizilazio iz brisanja nevidljivih graničnih linija između uglednih profesionalaca i gangstera. Umesto toga, Arent piše, njegov satirični portret korumpiranosti vajmarskog društva izazvao je razdraganost.

Arent je oštra kada opisuje privlačnost koju je buržoazija osetila u Brehtovoj satiri. Buržoazija je patila pod teretom licemerja. Ona je morala da održi svoju uvažavanost, istovremeno pobeđujući u beskompromisnom svetu biznisa. Brehtovo satirično prikazivanje nemoralnosti biznisa bilo je oslobađajuće: aplauz je pokazao kako “nemačka buržoazija više ne može biti šokirana, budući da je pozdravila prokazivanje svoje skrivene filozofije”.

To što Arent otkriva skrivenu filozofiju buržoazije dve stotine stranica ranije, u raspravi o Tomasu Hobsu, “jedinom velikom filozofu na koga buržoazija može ispravno i isključivo polagati pravo”, jeste dokaz izvanrednog dometa Izvora totalitarizma. Zgusnuta do svoje suštine, hobsovska filozofija buržoazije je jednostavna: “ako je čovek zaista pokrenut ničim drugim do vlastitim interesima, želja za moć mora biti osnovna čovekova strast”. Sva ograničenja –  zakoni i moral – predstavljaju zamarajuća ograničenja ljudskom porivu za moć.

Hobsova ideja o čoveku kao tragaocu za moći konačno se projavila kao realnost tokom sedme decenije XIX veka. U osvit dve duboke tržišne krize, domaći tržišni teren je presušio. Kako bi održali motor ekonomije uposlenim, buržoaski biznismeni tragali su za novim tržištima. Rešenje je bilo imperijalizam. Buržoazija, koja je uvek bila apolitična, nastojeći da se više fokusira na biznis nego na politiku, udružila se sa vladama ne bi li osigurala vojnu podršku za svoje imperijalističke poduhvate. Drugim rečima, buržoazija je ušla u politiku kada joj je bila potrebna politička podrška za svoje imperijalističke težnje ka novcu i moći.

Ono što Arent naziva “političkom emancipacijom buržoazije” predstavlja zahtev da državna moć osigura privatne investicije. Jedna je stvar investirati u teritoriju van granica sopstvene zemlje, ali buržoazija nije želela da rizikuje sa svojim imperijalističkim eskapadama. “Tek kad je za svoju investiciju zatražili vladinu zaštitu [buržoaska klasa] ušla je ponovo u život nacije”. To je dovelo do porasta naročito poslovno orijentisane vizije “političkih institucija kao isključivo političkog sredstva za zaštitu lične imovine”. Prema Arent, ulazak buržoazije u politiku doneo je sa sobom brutalno ciničnu tvrdnju prema kojoj se politika tiče gole moći i novca.

Otvorena težnja ka moći protivreči ugledu za kojim biznismeni žude. Arent tvrdi da je buržoaska potreba za akumuliranjem moći dugo bivala skrivena “plemenitijim tradicijama” ugleda i “onog blagoslovenog licemerja koje je Fransoa Rošfuko nazvao komplimentom koji porok upućuje vrlini.” Ali u poznom XIX veku, tradicionalne vrednosti isparile su, a “stare istine […] pretvorile su se u bogobojažljive banalnosti.” Pretendovanje na ugled postalo je porok samo po sebi, što je dovelo do toga da “odbace neudobnu masku licemerstva i otvoreno prihvate standard gomile.” Za Arent, recepcija Brehtovog komada manifestuje način na koji su elite biznisa i vlast prigrlile svetonazore gomile.

Čak više od buržoazije, reakcija elite na obelodanjivanje licemerja ono je što izaziva prezir kod Arent. Kulturni zagrljaj vulgarne satire u 1920-ih i 1930-ih godina, Arent piše, jeste potvrda “ciničnog odbacivanja respektabilnih standarda i prihvaćene teorije”; uspon vulgarne satire u Vajmarskoj Nemačkoj – i u naše vreme – nosi sa sobom iskreno prihvatanje najgoreg i nepoštovanje svih pretenzija koje su lako mogle biti pogrešno shvaćene kao hrabrost. U normalizaciji i komičnoj internacionalizaciji stavova i ubeđenja većine, ono što Arent naziva vulgarnom satirom prihvata pseudo-iskrenost koja se očituje u savremenim figurama poput Majlo Janopopulosa i predsednika Trampa, koji odbacuju ugled u ime borbe protiv licemerja. Teško je ne zapitati se šta bi Arent mislila o ogromnom uspehu serija Sopranovi, Kula od karata i Daily Show – kojesu serije u kojima samoproklamovana elita slavi i smeje se razotkrivanju očiglednog licemerja biznismena koji su gangsteri i političara koji su biznismeni.

Privlačnost koju elite iskazuju u odnosu na totalitarizam i fašizam može počivati na totalitarističkim i fašističkim tvrdnjama da je društvo trulo do srži. Kritikovati nihilističke fantazije koje predstavljaju odgovor na moral i korupciju u biznisu i vladavinu nasilničkim uzvikivanjem parola o “isušivanju močvare” i “demontaži sistema” može se činiti lakim. Moramo, Arent nas podseća, imati na umu “u kojoj meri opravdano gađenje može biti u društvu u celosti prožeto ideološkim pogledima na svet i moralnim standardima buržoazije”. Jedan od razloga zbog kojih su Majlo Janopopulos[1] i predsednik Tramp toliko popularni leži u tome što njihova demaskiranja korupcije u politici i kulturi sadrže zrnce istine.

Ono što oni koji demaskiraju češto previde jeste da svako od nas nosi masku koja prekriva mračni prostor skrivenih poroka ispod naših spoljašnjosti. Svet naseljen demaskiranima, ljudima čije tajne više nisu sakrivene, bio bi svet u kome je svaka nemoralnost sramotna i u kome se svaka težnja za ugledom prokazuje kao licemerna. Ali sram i licemerje su osnovni ljudski porivi. Bes protiv licemerja je bes protiv civilizovanog života. Opasnost totalitarnih pokreta leži i u mogućnosti da opravdan osećaj odvratnosti prema licemerju bude preveden u veoma zabavan karneval razaranja.

 

VI

Arent je za potrebe drugog i narednih izdanja Izvora totalitarizma dodala zaključno poglavlje pod nazivom Ideologija i teror. “Moguće je čak i da će prave nevolje našeg vremena,” piše Arent, “dobiti svoj autentičan mada ne i najokrutniji oblik tek kada totalitarizam postane deo prošlosti.” Ona ukazuje na to da totalitarizam po zapadnu civilizaciju više nije spoljašnja pretnja. Naprotiv, “potpuno novi i nezapamćeni oblici totalitarne organizacije” koje počivaju na novom “bazičnom iskustvu” modernog života, koje utemeljuje totalitarizam i potencijalno druge i srodne vidove vladavine, nisu samo mogući, već i verovatni. Iskustvo koje leži u osnovi totalitarizma, i koje, trajući do danas, čini da totalitarizam deluje kao stalna preteća mogućnost, jeste usamljenost, otuđenost od političkog, društvenog i kulturnog života.

Arent tvrdi da “ono što ljude u netotalitarnom svetu priprema za totalnu dominaciju jeste činjenica da je usamljenost, nekada iskustvo svojstveno određenim graničnim društvenim situacijama kakva je, na primer, starost, postala deo svakodnevice sve većeg broja ljudi u našem veku.” Usamljenost je osećanje “napuštenosti od strane ljudske združenosti”. Ona je “iskustvo nepripadanja svetu, što je jedno od najradikalnijih i najočajnijih ljudskih iskustava”. Kao moderni fenomen, usamljenost je uočljiva u onome što Robert Putnam[2] naziva gubitkom društvenog kapitala. Amerikanci svih klasa i svih političkih uverenja tvrde kako imaju manje bliskih prijatelja nego ikada ranije. Mnogi od njih kažu da nemaju nikoga kome bi se mogli poveriti ili na koga bi mogli računati u slučaju opasnosti.

Putnam je predočio i da se usamljenost srazmerno uvećava prema različitostima zajednice u kojoj se živi, ukazujući na to da naš kosmopolitski ideal može produbiti socijalnu dosadu koja je utemeljujuće svojstvo totalitarizma. Društveni mediji je samo uvećavaju. Dobro poznat “filter-mehur” efekat društvenih mreža[3] posledica je i uzrok potrebe usamljenih da imaju logički konzistentne fiktivne svetove. Ništa od ovoga ne znači da bi trebalo da napustimo ideju kosmopolitizma i društvene medije, ali opominje da bi način na koji savremeno društvo razvija usamljenosti i obeskorenjenost trebalo da uzmemo za ozbiljno.

Usamljeni pojedinac žudi za ”hladnokrvnim rasuđivanjem” u odnosu na koherentne logičke fantazije koje se pojavljuju “kao poslednja potpora u svetu u kojem niko nije pouzdan i u kome se ni na koga ne može osloniti.” U okviru autokratskih režima može postojati značajan prostor za privatnu i društvenu slobodu. Ali totalitarizam od svojih subjekata zahteva da napuste čak i izvanpolitičke i društvene veze poput porodičnog zajedništva ili kulturnih interesa. Zajednica šahista, piše Arent, u totalitarnoj državi ne može biti tolerisana jer šahisti, zaštićeni svojim vezama od usamljenosti, nemaju “osećaj zamenljivosti” usamljenih. Taj osećaj suvišnosti ono je što priprema ljude za totalnu dominaciju. Samo usamljen čovek “pribavlja svoj osećaj za mesto u svetu isključivo iz svog pripadanja pokretu.”

Ako je totalitarizam “organizovana usamljenost”, fundamentalna usamljenost savremenog života znači da totalitarizam nije baš fenomen prošlosti. Prilagodljivi totalitarizmi mogu se, s obzirom i na to da smo uslovljeni da sa gnušanjem gledamo na nehumanost i okrutnost nacističkog i sovjetskog režima,  činiti manje okrutnim od dvadesetovekovnih totalitarizama, ali su jednako totalizujući. Zbog toga Arent insistira na tome da je “politički možda najvažniji kriterijum za procenjivanje događaja našeg vremena” jednostavno “to da li oni pomažu totalitarnu dominaciju ili ne.”

Kako onda prosuđujemo da li svedočimo usponu totalitarizma? Prema shvatanju Imanuela Kanta, ne postoje pravila za “refleksivna suđenja”. Jedini kriterijum za političko rasuđivanje, kao i za estetsko rasuđivanje, jeste to da, tvrdeći sopstvenu istinitost, na njega počinje da se gleda kao na istinitost. U celosti je prerano prosuđivati da li predsednik Tramp najavljuje nastupajuću totalitarnu vladavinu.

Ako je prerano suditi o tome, nije prerano za oprez. Arent nas upozorava na mogućnost da budemo uhvaćeni u mrežu “sofističko-dijalektičkih tumačenja politike koji se redom zasnivaju na sujeverju prema kojem u svakom zlu postoji nešto dobro.” Totalitarizam poništava “sve zastarele političke diferencijacije, od desnice do levice.” Napori učinjeni da se izvuku pouke iz Holokausta i koncentracionih logora najverovatnije će ostati nedelotvorni. Ljudska bića imaju “sebi svojstvenu tendenciju da beže od iskustva prošlosti”, zbog koje se sećanje na koncentracione logore čini neverovatnim i, sledstveno tome, neefektivnim. Baš kao što iskustvo rata ne sprečava ratove, pričanje o užasima prošlih totalitarizama neće nas izuzeti od onih koji bi mogli da nastupe.

Jedan od potencijalno pouzdanih načina da se spreči povratak totalitarizma, kako Arent piše, jeste strah. Dovoljno je razmišljati o strahotama prošlosti. “Samo zastrašena imaginacija”, stalno “razmišljanje o strahotama” koje bi nas obuzelo, može ukinuti političke razlike i podsetiti nas sve na to koliko je toga u pitanju. Moguće je zamisliti da Trampovo predsednikovanje ishodi u nečem dobrom. Zamislivo je i to da će, šokirajući sklerotični i korumpirani politički sistem, predsednik Tramp pomoći oživljavanje američke demokratije, i postoji iskušenje da se taj potres iskoristi za sopstvene ciljeve. Ali njena upitanost nad činiocima totalitarne dominacije upućuje nas na to da se nikada ne smemo osloboditi straha od takve vlasti.

Druga odbrana od totalitarizma, koju je Arent u Izvorima totalitarizma nagovestila ali je potpunije opisala tek dvadeset godina kasnije u O Revoluciji, leži u podmlađivanju lokalne samouprave. Sva demokratska vladanja osetljiva su i podložna totalitarnim i tiranskim impulsima, pa zato unifikovani suvereniteti predstavljaju veliku opasnost po takvu vladavinu. Arent je razumela da ”konzistentno ukidanje suvereniteta unutar politike republike, uviđanje toga da su carstva suvereniteta ljudskog delanja i tiranije isto carstvo, predstavlja veliku, na duže staze možda i najveću američku inovaciju u politici kao takvoj”. Iz tog razloga Arent žali zbog odbijanja Džefersonovog predloga, a koji je pretpostavljao razbijanje država u gradske izborne jedinice koje bi predstavljale minijaturne samoupravne jedinice. Gradske izborne jedinice bi, ugledajući se na modele gradskih veća, ponudile mogućnost svim Amerikancima da se upuste u čin slobodnog samoupravljanja. Samo takvi: lokalni, kontradiktorni, pluralistički centri moći mogu odgovoriti i na zahtev za samoupravnim vladanjem i na zaštitu od tiranije i totalitarne vladavine kao zahteva po sebi.

U vreme kada uprava Sjedinjenih Država sve više liči na suverenu nacionalnu državnost, opasnost od totalitarizma ovde veća je nego ikada. Otuđenost od uprave široko je rasprostranjena, kao i dvostranačje, i podvojenost između pokreta Čajanka i Okupirajmo Vol Strit. Čak i mejnstrim Amerikanci utučeni su zbog korumpirane, artritične, i na kontrolu građana otporne uprave. Jedinstvena i suverena vladavina združena sa obespravljenim građanima predstavlja najveću opasnost po totalitarizam. Najbolji način da se zaštitimo možda leži u povratku našim korenima u lokalnom samoupravljanju. Ne možemo vratiti vreme, ali se možemo upustiti u aktivno učestvovanje u politici i umnožavanje lokalnih struktura moći koje nas mogu učiniti otpornim na totalizujuće impulse suverenih država. Na taj način bismo se okrenuli ponovnom otkrivanju džefersonijanskog projekta lokalne samouprave koju Arent naziva izgubljenim blagom Američke revolucije.

Tekst: Rodžer Berkovic
Prevod: Jelena Nidžović
Izvor: lareviewofbooks.org

[1] Novinar, publicista, govornik, kritičar islama, feminizma, socijalne pravde, političke korektnosti.
[2] Američki politikolog i komentatordruštvenih zbivanja.
[3] Rezultat personalizovane pretrage u kojoj algoritam sajta pogađa koje informacije korisnik želi da vidi na osnovu podataka o njemu (lokacija, prethodni klikovi, istorija pretrage). Ovo za posledicu ima ljude koji su odvojeni od informacija koje se ne uklapaju u njihove tačke gledišta, korisnike koji su efikasno izolovani u svoje ideološke mehuriće.

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: