Zašto je Hana Arent važna: Vraćanje “Izvorima totalitarizma” (II deo) Nastavak - Zašto je Hana Arent, i njena misao, i danas važna kao pomoć u razumevanju aktuelnih društveno-političkih fenomena (Tramp, migracije, islamofobija...)

III

Izvori totalitarizma takođe nas upozoravaju na opasnosti antisemitizma i rasizma kao ideoloških oružja. Knjiga Hane Arent otpočinje esejem o antisemitizmu koji se proteže na nekih stotinak stranica. Arent je pogođena raskorakom između, u tom trenutku nevažnog, jevrejskog pitanja u svetu, i činjenice da je jevrejsko pitanje pokrenulo “čitavu paklenu mašineriju” totalitarizma. Za razliku od onih koji tvrde da je antisemitizam jednostavno bio propaganda korišćena da se zalude mase, Arent tvrdi da se ideološki antisemitizam ispostavio suštinskim za opravdavanje terora.

Ključni uvid u iznenađujućem pristupu Hane Arent je taj da antisemitizam predstavlja devetnaestovekovnu sekularnu ideologiju, i da, stoga, nije povezan sa dugom istorijom religijske mržnje prema Jevrejima. Arent odbacuje konvencionalno pravopisno rešenje “Antisemitizam” i, umesto toga, ispisuje “antisemitizam” ne bi li naglasila sekularnu i ideološku prirodu antisemitizma koja je, u praksi, imala malo veze sa mržnjom prema Jevrejima. Nacisti su prigrlili antisemitizam kako bi opravdali sopstveno uverenje prema kojem su oni gospodarska rasa koja ispunjava proročku sudbinu.

Razumevanje antisemitizma kao ideologije povezuje ga sa rasizmom. Arent razlikuje ideološki antisemitizam od mržnje prema Jevrejima na isti način na koji pravi razliku između ideološkog rasizma i onoga što naziva “rasnim mišljenjem,” – “jednim od mnogih slobodnih mišljenja” koja izvode sudove zasnovane na pitanju rase.

Iako rasno mišljenje može podrazumevati nepravedne predrasude, ono je jednostavno mišljenje, argument. “Ono nikada nije imalo bilo kakvu vrstu monopola nad političkim životom.” Rasno mišljenje, tvrdi Arent, izbegava ideološki rasizam u okviru koga je jedna rasa uzdignuta do nivoa gospodarske rase, dok je druga predstavljena prirodno inferiornom.

Rasizam, a ne rasno mišljenje, igra važnu ulogu najpre u opravdavanju imperijalizma, a onda i totalitarizma. Imperijalistička vladavina zahteva opravdanje za nasilje nad drugim ljudima. Takvo opravdanje je moguće samo na osnovu rasizma: “Imperijalizam je zahtevao pronalazak rasizma kao jedinog mogućeg ‘objašnjenja’ i izgovora za vlastita dela.”  Rasizam, a ne rasno mišljenje, ono je što predstavlja istinsku opasnost. “Postoji,” piše ona u nastojanju da izrazi ovu razliku, “ambis između ljudi briljantnih i jednostavnih zamisli, i ljudi brutalnih dela.”

Povezivanje rasizma sa imperijalizmom, i odatle sa totalitarizmom, kod Arent pruža način koji bi trebalo da stiša one koji u predsedniku Trampu vide začetke totalitarizma. Predsednik je jasno pokazao spremnost da se upusti u pred-rasudno rasno mišljenje, ali je i pažljivo izbegavao ideološku formu rasizma koja bi mogla opravdati one vrste nasilničkih i brutalnih činova koji su potrebni totalitarnim režimima. Upravo suprotno: njegova ideološka fleksibilnost i pragmatizam kose se sa onom vrstom ideološkog mišljenja koje opravdava totalitarnu dominaciju.

Jedna jedina predrasuda za koju se čini da su predsednik, ili makar neki od njegovih pomoćnika, spremni da instrumentalizuju kao ideologiju jeste islamofobija. (Koristim malo “i” na isti način na koji se Arent služi malim “s” ispisujući pojam “antisemitskog”, ne bih li naglasio da je islamofobija sekularna ideologija XXI veka.) Stiven Benon[1] tvrdi da “islam nije religija mira. Islam je religija pokornosti. Islam znači pokornost.” Ali Benon ne govori o muslimanskoj veri. Njegova meta nije islam, već demonizacija islama kao sredstva za opravdavanje rata koji bi ponovo ojačao američki nacionalizam. Benonova ideologija je jasna kada se uzme u obzir njegov filmski scenario iz 2007. godine, u kome on piše da “put ka uspostavljanju Islamske republike na teritoriji Sjedinjenih Država otpočinje, polako i suptilno, gubitkom volje za pobedu”. U govoru koji je održao 2014. u Vatikanu, izjavio je da smo “usred otvorenog rata protiv islamskog džihadističkog fašizma”. Benonova zapažanja prema kojima je islam inferiorna religija koja mora biti poražena u ratu za dušu Zapada nisu u vezi sa religijom. One su ideološko opravdanje za sistematični rat, proterivanja, i stvari još gore od toga.

Predsednik Tramp odbacio je Benonove formulacije o islamu, ali samo posredno preko svog portparola. U svom govoru pred Kongresom početkom marta, predsednik je istakao antimuslimanski napad na dva Amerikanaca indijskog porekla i napade na jevrejske institucije govoreći kako:

navodnizi-za-glifNedavne pretnje usmerene na jevrejske zajednice i vandalizam počinjen na jevrejskim grobljima, uz prošlonedeljnu pucnjavu u Kanzas Sitiju, podsećaju nas da, iako možemo biti narod podeljen na političkoj osnovi, mi jesmo zemlja ujedinjena u osudi mržnje i zla u svim njegovim formama.

Ali predsednik nije izričito naveo da su žrtve napada u Kanzas Sitiju Indijci i da su bili smatrani muslimanima. Takva mlaka ograđivanja od ideološke islamofobije nisu adekvatna.

Iako predsednik nije pokušao da opravda ropstvo, proterivanje ili genocide argumentima koji bi podrazumevali rasne, antisemitske i islamofobične razloge, njegov flert sa onima na krajnjoj desnici koji se takvih argumenata ne libe, krajnje je opasan čin. Razdaljina između ideologije superiornosti i inferiornosti sa jedne, i masovnih proterivanja i genocida sa druge strane, moralno je nezanemarljiva, ali praktično prilično sužena. U jednom trenutku tokom svoje kampanje, Tramp je razmatrao, a onda i odbacio, ideju popisa muslimanskog stanovništva, uz pomoć nacionalne bezbednosti Sjedinjenih Američkih Država. Šta će se desiti nakon sledećeg terorističkog napada? To što je predsednik Tramp do sada odbijao da otvoreno osudi ideološke i fizičke napade na muslimane predstavlja možda i najveći razlog za uzbunu u vezi sa totalitarnim potencijalom njegovog pokreta.

IV
Jedina ideologija koju predsednik Tramp promoviše je nacionalizam. Iznenađujuće ili ne, ali nacionalizam je za Arent jedina ideologija nekompatibilna sa totalitarnom vladavinom. Iznutra, nacionalna država zamišlja da legitimitet proizilazi iz narodnog suvereniteta kao i to da je zasnovan na jednakim pravima za sve građane, čime osujećuje potrebu totalitarnog za neobuzdanom dominacijom. Na površini, nacionalizam daje prednost vlastitim, parohijalnim interesima spram ideje dominacije svetom. U svojoj težnji da vlada ustanovljenim granicama i utvrđenim prostorom nacionalne države jednakih građana, nacionalizam stoji fundamentalno nasuprot totalitarizmu.

Nacionalistički pokret predsednika Trampa može nalikovati “pan-” pokretima u Evropi kasnog XIX veka za koje Arent tvrdi da su bili najneposrednije preteče nacizma i boljševizma. Ključni element zajednički obema predtotalitarnim pokretima bio je “taj što su sebe nazivali ‘pokretima’, imenom aludirajući na duboko nepoverenje prema svim partijama koje su na prelazu vekova već bile sveprisutne u Evropi.” Pan- pokreti na sebe su gledali kao na one koji deluju “izvan svih partija”, a takav stav bio je zasnovan na “masama otuđenim od vlade” i njihovoj “mržnji i gađenju nad parlamentom”.

Ono što ujedinjuje pokrete nije interes, već raspoloženje: pokreti su ”otkrili koliko je opšte raspoloženje važnije za generalnu prihvaćenost od jasno izraženih stavova i ponuđenih platformi”. Raspoloženje koje zaokuplja te pokrete odlikuje stalno kretanje. Arent govori o susretu koji je Berđajev imao sa sovjetskim mladićem koji je putovao u Francusku i žalio se potom kako  tamo nema slobode, jer se nikada ništa nije promenilo. Sloboda, za iskustvo izgnanog iz komunističkog pokreta, značila je uzbuđenje, odsustvo dosade. Na sličan način su nacisti razumevali Vajmarsku republiku. Govorili su o njoj kao Systemzeit-u, “vremenu sistema”. Jasna je implikacija prema kojoj je Vajmarska republika bila “sterilna, da joj je nedostajao dinamizam, da se nije ‘micala’ dok nije ustupila mesto njihovoj “eri pokreta” i raspoloženju za epohalnost”.

Brzina politike danas, njen bes i pogrde, kao i njene optužbe i šale, indikativni su za ono što Arent naziva totalitarnim raspoloženjem, “manijom perpetualnog kretanja totalitarnih pokreta koji mogu ostati na vlasti sve dok nastave da se kreću i dovedu sve oko sebe u pokret”. Svi političari koriste društvene medije i nastoje da politiku učine zabavnom i uzbudljivom. Svaki političar danas oslanja se na okretanje od dosadne osrednjosti vašingtonske politike. Ali Tramp je jedini ko je bio voljan da u celosti prigrli manične potencijale raspoloženja za koje destrukcija, brutalnost i ubistvo čoveka predstavljaju svojevrsni predah od dosade moderne egzistencije.

Nedavni napadi na predsednika Obamu, koga je do pre samo mesec dana hvalio zbog stila, samo su najnoviji primer načina na koji Tramp podilazi raspoloženju biračkog tela kojem je potrebna stalna distrakcija, destrukcija i zabava. Trampova promenljivost, i to što nikad ne možemo znati kada će se okrenuti za 180 stepeni i napasti danas onoga koga je juče hvalio, reflektuju onu “izuzetnu adaptibilnost i odsustvo kontinuiteta” za koju Arent tvrdi da je suština “izričito totalitarnog virusa”.

Ostaje, međutim, suštinska kontradikcija između nacionalističke i, sledstveno tome, ograničene prirode politike predsednika Trampa, i optužbi koje smenjuju jedna drugu u njegovim tvitovima. Sa jedne strane bi se predsednička politika mogla smestiti u nacionalistički okvir. Njegova politika je, generalno gledano, konzervativna, i samim tim ispoljava potrebu za ograničenom vladavinom i ograničenom moći. Sa druge strane, beskrajno zbunjujući tvitovi predsednika prizivaju utisak o sve-samo-ne-konzervativnom raspoloženju, o destruktivnosti identifikovanoj sa predtotalitarnim pokretima.

Trampova manija za ometanjem nalikuje na mnoge pokrete koji su dominirali Evropom dvadesetih i tridesetih. Dok su dva od njih završili u totalitarizmu, većina je, umesto toga, napredovala ka tipičnijim autoritarnim režimima. U našem, savremenom pogledu na nacizam i boljševizam često smo skloni da previdimo da je pred izbijanje Drugog svetskog rata na snazi u skoro svakoj evropskoj zemlji bila demokratski izabrana diktatura. Najvažniji izuzeci bili su Velika Britanija, i, preko okeana, Sjedinjene Države. Zašto su, pita se Hana Arent, klasni slom, prezir prema partijama i državama i uspon pokreta bili uspešni u zadobijanju vlasti na kontinentu, ali ne i u anglo-američkim državama?

Odgovarajući na to, ona se okreće razmatranju dvopartijskih sistema u Britaniji i Sjedinjenim Državama i njihovim različitostima u odnosu na višestranačku demokratiju, koja je bila norma u kontinentalnoj Evropi. Svaka partija u dvopartijskom sistemu planira da u nekom trenutku rukovodi državom, dok u višepartijskom sistemu svaka partija “svesno sebe definiše kao deo celine”. Partije na kontinentu zastupaju parcijalne interese, i primorane su da prigrle ideologije koje te interese tumače kao opšte interese čovečanstva.

U anglo-američkom sistemu, sa druge strane, “i moć i državnost ostaju u šaci građana organizovanih u partiju”. I zbog toga što je moć uvek nadohvat ruke, piše Arent, nema potrebe za “prepuštanjem uzvišenim spekulacijama o Moći i Državi kao da predstavljaju nešto izvan ljudskog domašaja, metafizičke entitete nezavisne od volje i postupanja građana.” Anglo-američke partije organizuju pre svega građane, a onda i stranačke članove. Barem je tako bilo pre izbora 2016.

Izbor predsednika Trampa kako od strane Republikanske partije tako i od strane ljudi izvan nje, na fascinantan način izazvaće tvrdnju Hane Arent. Pitanje je: Da li će predsednik delati zajedno sa svojom partijom kao vladajućom partijom države u celini? Ili će nastojati da preuzme državu u korist jedne partije nad svim ostalim? Predsedniku je potrebno da njegova partija vlada zakonima, ali je takođe i sklon tome da za ministre imenuje veliki deo osoba iz vojnih i poslovnih elita, koji su odlučno izvan partijske strukture. Njegov prezir prema institucijama države je opipljiv. Pa ipak, svaki pokušaj da vlada iznad stranke i iznad države dovešće do sukoba sa strankom koja mu je legislativno potrebna.

Tekst: Rodžer Berkovic
Prevod: Jelena Nidžović
Izvor: lareviewofbooks.org

[1] Savetnik Donalda Trampa.

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: