Zaljuljana osa svijeta (Dejan Aleksić: Jedino vetar/Solo el viento)

dejan aleksic, pesnik i deciji pisac, dobitnik nagrade mesa selimovic 13 02 2012 snimio: milutin labudovic INTERVJU

Beogradska izdavačka kuća Kontrast izdavaštvo nedavno je objavila Solo el viento, prevod „Mešom Selimovićem“ nagrađene knjige poezije Jedino vetar Dejana Aleksića na španski.Prevod potpisuje Silvija Monros Stojaković.    

Moglo bi se reći da je objavljivanjem knjige izabranih pjesama Okno (2010), nakon šest samostalnih zbirki, Dejan Aleksić na simboličan način podvukao crtu ispod poetičko-formalnih opredjeljenja na kojima se zasnivao njegov pjesnički rukopis počev od Potpunog govora (1995), preko Sobne mitologije (2003) i Posle (2005), pa sve do zbirke Dovoljno (2008), otvarajući tako mogućnost za stvaralački iskorak koji se ogleda u nešto drugačijoj praksi stiha i tretmanu pjesničke građe. Naime, za razliku od pređašnje dosljedne privrženosti vezanom stihu i određenom broju stalnih oblika – u čemu se Aleksić pokazao kao izuzetno vješt, inventivan pjesnik i dostojan nastavljač versifikatorskog i ritmičko-melodijskog majstorstva glavnih predstavnika neosimbolističke struje srpskog pjesništva, poput Branka Miljkovića, Ivana V. Lalića i Borislava Radovića – njegova najnovija zbirka poezije, semantički otvorenog naslova Jedino vetar, izvedena je prevashodno u slobodnom stihu (izuzetak je samo „Veće“, posljednji od ukupno četiri ciklusa). I čini se da je to bila dobra odluka jer, oslobođena od versifikacijskih zakonitosti i nužnosti rimovanja, uz povećanje udjela retoričnosti, Aleksićeva pjesma postala je relaksiranija, značenjski produbljenija i prijemčivija, a njegovo pismo samosvojnije.

No, i pored toga što u novoj zbirci napušta vezani stih, autor Sobne mitologije ne odstupa od oprobanog kompozicionog postupka koji je umješno rabljen u njegovim prethodnim knjigama. Nastojeći da prenebregne hijerarhizaciju uzvišenog i prizemnog, te izbalansirano ukrštajući svakodnevno i iskonsko, kao i verističko predstavljanje stvarnosti sa akumulacijom simboličkih slika, pronicljive iskustvene uvide sa zapretanim literarnim reminiscencijama, Aleksić ispisuje izuzetno usmjerene pjesme, počev od naslova do neočekivanog obrta u poenti, što u najvećem broju slučajeva postiže primjenom logične i promišljene realizacije metafore. U osnovama ove pjesničke strategije, koju su ruski formalisti svojevremeno smatrali veoma produktivnom metodom očuđenja, stoji postupak asocijativnog i/ili slikovnog proširenja neke sržne, inicijalne metafore u složeni model prenesenog značenja – „u simforički blok stihova“ (V. Pavletić).

Gotovo školske primjere ovog obistinjavanja metafore predstavljaju, recimo, pjesme „To drvo“, „Okno“, „Vatra i knjiga“, „Limeni petlovi“, „Elegija o lubenicama“, „Uhoda“, „Izveštaj o antenama“, „Na tragu“, a posebno jedna od ključnih, nesumnjivo antologijskih pjesama ove zbirke, „Tamo gde počinje svet“, u kojoj se u tri diskurzivnije, zaokružene strofe razrađuje početni (i kasnije refrenski) univerzalni iskaz: „Svet počinje sa druge strane našeg znanja“, odnosno proširuje jezgrena metafora svijeta. Ekstenzivirajući uvodnu dosjetku, prigušeno lirsko ja gradi sugestivne, efektne slikovne analogije i obogaćuje izrečeno poetsko geslo dopunskim asocijacijama i elegičnošću, spekulišući da li svijet počinje „tamo gde jedna uboga starica/ potpaljuje vatru štapom iz prošlog veka“, „Tamo, recimo, gde pospani knjigovođa/ zaveštava samoću algebarskim anđelima“, odnosno „Možda tamo gde mladi paroh odlaže jevanđelje/ posle službe u praznoj seoskoj crkvici“, da bi ovo končetiranje zaključio paradoksalnom, dvosmislenom poentom: „A na drugoj strani našeg znanja leži običan/ oblutak, čekajući da ga neko hitne u svet/ Ali ko će zaći u tako duboku šumu,/ kraj tako hladne i mračne vode koja zvezde/ leči od slepila?“ I već se na ovom mikro-primjeru dâ vidjeti koliko je Aleksićeva poezija višeznačna i u kojoj samo mjeri računa na jedno sveobuhvatno iskustvo, jer taj „običan oblutak“ što leži u dubokoj šumi (simbola?) onkraj našeg znanja, u čitalačku svijest neminovno priziva i onaj amblematični Popin belutak, to „kamen-biće“ kog u snu jedna ruka što se pomalja iz zemlje hita u vazduh da bude „među svetovima svet“, i koji, po tumačenju Miodraga Pavlovića, predstavlja nositelja cjelokupne zagonetke individualnog egzistiranja, kojoj ne pripada samo čovjek.

Pomenuta usmjerenost (a moglo bi se reći i hotimična kauzalnost) Aleksićeve pjesme ogleda se, dakle, i na planu ontološkog, jer on će nerijetko poći od kakvog svakodnevnog, konkretnog prizora ili situacije, čulne senzacije, zanimljivog detalja vidljivog svijeta ili povlašćenog trenutka iz privatne istorije subjekta, da bi ih potom smisaono i estetski dinamizovao, prožimao iluminativnom citatnošću, te u konačnici pokušao da prevede na ravan mitskog i/ili ritualnog, bića i jezika, s ciljem da prisvoji ili čak uspostavi određene pjesničke arhetipove. Tako će se, recimo, u pjesmi „Vatra i knjiga“ ova dva naslovna motiva preobražavati, dovoditi u simboličku vezu, zamjenjivati mjesta, da bi se naposljetku utkali u samu srž ljudskog bitisanja: „Ali večeras nebo tako lepo/ plamti nad knjigom sveta.// To je trenutak kada čovek uzdahne,/ na način od iskona isti./ Svejedno je li uzdahnuo/ nad ukrštenicom šef noćne/ smene u vatrogasnoj službi,// ili pospani Spinoza, koji je/ upravo liznuo kažiprst/ da okrene list u knjizi/ ili da ugasi sveću.“ Drugdje će se promišljanje neistrošivosti „divnih, dobrih, starih opštih mesta“ zaključiti melanholičnom reminiscencijom na odisejski mit o povratku i čekanju („Početak klasične teme“) ili će se, pak, drama subjekta kog „progone i muče večna pitanja“ razriješiti pervertovanim kosmogonijskim vizijama („Viškovi što ostaju iza govora“, „Nešto veliko i ugašeno“), odnosno iznalaženjem zatomljenih biblijskih paralela („Epifanija“, „Limeni petlovi“, „Pretpotopski trenutak pred mesarom ’Kad-tad’“, „Posle uspavanke“).

Pomnijim razabiranjem smisaonih i lajtmotivskih silnica koje premrežavaju zbirku Jedino vetar, zainteresovani čitalac će uvidjeti da se i na prostorno-simboličkom planu insistira na određenom vidu usmjerenosti, preciznije na arhetipskoj predstavi o horizontalno-vertikalnoj egzistenciji, koja se nadopunjuje simbolizacijama pokretnosti i nepomičnosti. Već u odličnoj uvodnoj pjesmi pod naslovom „Epifanija“, lirski subjekt će, dok se vozi u autobusu (mirujući i krećući se u isti mah) pretočiti u stih netom minuli prizor: „daleka krošnja podupire nebosklon“, da bi na kraju zaključio: „ali Gospod je dobar i umire bez srdžbe/ zarad sveta u kom kestenje drži nebo.“ I upravo će se motiv simboličke ose svijeta, provlačiti kao jedna od inspirativnijih semantičkih niti kroz Aleksićevu knjigu: kao kosmička axis mundi koja se stani u svakom ljudskom biću, ali može biti i drvo, koje se istovremeno kreće u dva pravca, u visinu i dubinu, posredujući tako između svjetlosti i mraka, mikro i makrokosmosa, materijalnog i transcendentalnog („To drvo“, „Svetkovina“, „Skica za pesmu o bivšem drvetu“), ili kao vjetrokaz u obliku limenog pijetla, „što ne uspeva/ da kukurikne tri puta pre zore/ već samo cijuče na svojoj osi/ koju jede rđa od postanka sveta“ („Limeni petlovi“), ili, pak, dimnjak na kući pjesnikovih roditelja, srušen u noći kraljevačkog zemljotresa, usljed čega „umesto/ dima, veza sa nebom beše jedino drveće,/ ono isto koje će jednom postati ogrev“ („Dimnjaci“), ili kao „crkveni/ tornjevi što podupiru heruvimsku dosadu“ („Dani kiša“), ili kao televizijske antene na gradskim krovovima, u triptihu „Izveštaj o antenama“, tom diskretnom omažu Adamu Zagajevskom („raspeća bez žrtvene alegorije,/ mimo eshatoloških premisa […] koščati proroci na vetrovitome mestu,/ sa jeftinim nebom spuštenim na pleća“). Znakovito je, međutim, da je u Aleksićevoj pjesničkoj viziji ovaj arhetipski motiv gotovo po pravilu travestiran, pomjeren iz svoga ležišta, nestabilan u doslovnom i simboličkom smislu: drvo koje pridržava nebo opstojava samo u sjećanju ili pjesmi, krošnje se njišu, pijetao cvili na zarđaloj osi dok ga okreće vjetar, antene su postale „groblja u visini […] na vetrovitome mestu“ i navode lirskog subjekta na misao da „svet u nama menja/ oslonce“, dimnjak je srušen, vjetar se češe o vrhove praznih crkava, dok „obnoć/ se može čuti kako crkveni miš gricka/ osu vaseljene“ („Tamo gde počinje svet“), „svet postoji da bi ljuljaške/ rđale na kiši“ („Dani kiša“), a ni ljudska uporišta nisu ništa postojanija.

Dalo bi se ovo zapažanje sada pretvoriti u zamamnu hermeneutičku avanturu i produbiti razmatranjem o simboličkim potencijalima vjetra, „ugašenih“ ili „slepih“ zvijezda, ispražnjenog idealiteta; razglabati nadalje o važnosti metapoetskog govora u Aleksićevom opusu, povišenom stepenu artificijelnosti njegovog pisma ili, pak, o povremenom autorovom nepovjerenju u kompetenciju pretpostavljenog čitaoca, zbog čega se na nekolikim mjestima nepotrebno pojašnjavaju već uspjele metafore i reminiscencije; ili bez ustezanja kazati da bi, uz kakvog vrsnog prevodioca, zbirka Jedino vetar jednako dobro funkcionisala na bilo kom drugom jeziku, jer su poetski tekstovi koji je čine upečatljivi i plastični, opšteljudski provjerljivi, prožeti jakim, znakovitim slikama i dubokosežnim situacijama, sposobnim da nas podstaknu na asociranje i saosjećajno, saživljeno čitanje. Ali kad je maločas već pomenut Zagajevski, radije bih naveo jednu njegovu strofu koja kao da je i Dejanu Aleksiću poslužila kao svojevrsno stvaralačko načelo: „Opevaj osakaćeni svet/ i sivo perce koje je izgubio drozd,/ i finu svetlost koja luta, iščezava i/ vraća se.“ Jer poezija je radost ispod koje se krije očajanje, a ispod očajanja je opet radost, dometnuo bi, onako uzgred, pjesnik iz Lavova.

Piše: ALEN BEŠIĆ

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu