“Sveže je dobra reč/Za pecivo i rane/A jutro je reč bez utehe“ Nije baš čest slučaj (pogotovo ne u okvirima jednog objektivno malog jezika, kao što je naš) da neki pjesnički prvijenac doživi dva izdanja. I sama ta činjenica, a pogotovo intrigantnost i navještajna snaga samog rukopisa, čine ovu knjigu vrijednom pažnje.

Milica Špadijer (1989) završila je Filološku gimnaziju u Beogradu, potom studije na Katedri za klasične nauke Filološkog fakulteta u Beogradu, a trenutno je na doktorskim studijama Fakulteta dramskih umetnosti. Piše poeziju koja je objavljivana u elektronskim časopisima za knjiženost Eckermann i Libartes, a u nas i na portalu Strane. Knjiga “Šar-planina” dobila je 2019. nagradu “Mladi Dis” i nakon prvog izdanja (Čačak) ove godine je “Kontrast” iz Beograda (jedan od izdavača iz Srbije koji imaju i u BiH svoje predstavništvo) objavio drugo, dopunjeno i prošireno izdanje ove knjige. Sa grčkog jezika prevela je roman Kasandra i vuk Margarite Karapanu, koji je objavila izdavačka kuća Dereta. Radila je dosad kao novinarka Tanjuga, prevoditeljica sa grčkog, profesorica grčkog i latinskog, a redovno sarađuje i sa nekoliko internetskih portala.

Nije baš čest slučaj (pogotovo ne u okvirima jednog objektivno malog jezika, kao što je naš) da neki pjesnički prvijenac doživi dva izdanja (koliko znam, u posljednje vrijeme to je u BiH bio slučaj samo sa knjigom Melide Travančić “Ritual”, objavljenom 2008. i potom 2009. nakon što je dobila nagradu “Anka Topić”). I sama ta činjenica, a pogotovo intrigantnost i navještajna snaga samog rukopisa, čine ovu knjigu vrijednom pažnje i ljubitelja poezije u BiH (tim prije što je, zahvaljujući aktivnom prisustvu “Kontrast izdavaštva” na našem tržištu knjiga, lako dostupna zainteresovanim čitaocima u BiH).

Lirski subjektivitet u ovoj knjizi multiplicira se iz pjesme u pjesmu i, istovremeno, postepeno se rastače – do tog stepena da se ono što je na samom početku moglo biti pretpostavljeno/zamišljeno kao neobičan lirski dnevnik sve više otima čitaocu, naplavljuje i prelazi granice određene pojedinačne sudbine (senzusa, temperamenta i duhovnog profila), postajući objektivizacija mjesta i vremena. Bojan Vasić u pogovoru ovoj knjizi primjećuje upravo tu osobenost duhovno-poetičkog postava ove pjesnikinje:

“Lirska junakinja koju u njoj naziremo ostvaruje se kroz postojanje na određenoj pozadini, do te mere da i sama ličnost postaje mesto i prizor, nedeljiva od prostora unutar kog je oslikana, i sama postajući mesto koje se na taj način jezički najbolje može vizualizovati, katalogizovati, analizirati i poetizovati.” (str. 61.)

Poigravanje s granicama izražajnosti ide ovdje naporedo s poigravanjem sa granicama takozvane realnosti svakodnevnog života (koje uključuju “bon-ton” svake vrste – od uobičajenih modela ponašanja i djelovanja, pa sve do senzibiliteta, mentaliteta, običajnosti i morala određene sredine): pjesnikinja upravo prelaženjem tih granica otvara na produktivan način ona najteža i najbolnija pitanja o smislu/besmislu života (naravno, ne samo vlastitog):

“Kad sam bila mala/ jela sam špagete samo s maslinovim uljem/ sad sam porasla/ uglavnom jedem isto s još par začina// Kad sam bila mala/ strašno sam se plašila da me ne ugrize ce-ce muva/ da ne zaspim zauvek ni/ ne znajući da umirem// Sinoć sam spavala 16 sati/ jer sam se plašila da se ne probudim/ i odem da radim/ za 141 dinar/ po satu.” (“Ce-ce muva”, str. 47.)

Ciljano evocirana ili preduzimana iskliznuća u bizarnost (u motivsko-sadržinskom smislu) samo su mamac kojim autorica privlači našu pažnju (prema nekom pretpostavljenom lirskom subjektivitetu): više puta spominjani motivi i varijacije izglobljenosti/neprilagođenosti u odnosu na stvarnost “života takvog kakav jest” (alkohol, opijati, ljubavni lomovi, pshihičke krize) nisu, naravno, nikakav ispovijedni kolorit niti “šmek” određene individualizirane sudbine – nego su svojevrsni katalizator koji podstiče i ubrzava proces prozrijevanja (ili je možda bolje reći – rastakanja) takozvane životne stvarnosti, a potom i njenog nemilosrdnog denunciranja kao emocionalne i duhovne pustoši (kao što to izvanredno uspijeva u pjesmi “Voz”, na str. 36.):

“Dobar mi je čitav današnji dan i divno se završava/ sedim u kupeu u mraku i tišini sa nekim čovekom,/ nije ni čudno ni neprijatno,/ jednostavno je baš očigledno/ da smo na isti način odustali od života/ i bolje nam je bez svetla.”

Da upotrijebimo žargonski izraz, “kvaka” je upravo u tom “jednostavno je baš očigledno”: da bi u izražajnoj ravni postigla taj efekat, pjesnikinja se često ludički neobuzdano survava u vrtloge provokacije, sarkazma, karnevalizacije, simultanizma… što podsjeća na neku vrstu “Braunovog kretanja” u domenu duševnosti – čime uspijeva u više tekstova topos o kome smo na početku govorili oslikati “izlučevinama rasturenosti” pjesničkog subjektiviteta (ko god to bio), “krvlju, znojem i suzama” pojedinačne ljudske (čovječije) neostvarenosti-i-patnje-i-očaja:

“Neko je danas naučio da se ne plaši dlakavih stena/ Neko je jednom hteo da se skine/ Ali je već bio go. // Neko je jedno veče krvario po sebi/ Neko je sa nekim ležao u kadi i voleo se/ Neko je odgledao glup film/ A dobar nije uspeo. // Neko je nekome poklonio češalj/ A neko nekome sliku iz 2008/9. / i veliku šargarepu/ Pa mu je neko dao kolačić sreće/ U kom je pisalo/ ‘U situaciji ste da nekome pomognete’/ Neko se nasmejao/ Neko nije….” (iz pjesme “Životi”, str. 43.)

Možda još bolje to ilustruju ova dva fragmenta iz pjesme “Doktore” (str. 49.):

“Recite mi šta pišete/ Dobar dan/ Mogu li da zavirim samo/ U vašu malu crnu svesku/ Dobar dan/ Ne, to nije etički/ Doktore, platila sam/ Recite mi/ Je l’ da krivim majku za sve a ona mi plaća terapiju? (…) Je l’ da sam materijalista?/ Ili stipsa?/ Ali doktore, dvoje nas je i ja ne zarađujem/ A ni ne radim!/ Ni neću da radim!/ Po ceo dan čitam i ponekad pišem/ Je l’ da sam lenja? Je l’ to pišete?/ Ja.čistim.kupatilo./ I stavljam suđe u mašinu!/ Nedovoljno suicidna/ Naprasno umiljata/ Patološki nežna/ Autistično ambiciozna/ Infantilno religiozna/ Te ško pod no si/ Saaa mooo ću!/ Pogodila sam, znam./ Doktore,/ Preklinjem vas/ Do sledeće srede u 11!/ (recite mi)/ Hvala/ (šta piše)/ Doviđenja/ (u maloj svesci).”

Bespoštednost i nepotkupljivost u izricanju (u izvikivanju!) s t r a h o t n o s t î (koje se dobro skrivaju, prešućuju ili iskrivljuju u “stvarnom životu”, a pripadaju svakoj ljudskoj pojedinačnosti!) – prvi su preduslovi pjesničke snage i autentičnosti, i to nesumnjivo krasi ovu pjesnikinju:

“I pošto pišem bolje nego što pričam/ I pijem bolje nego što pišem – / Ne možeš da razumeš mene/ Kao ni ženu/ Koja može/ Da pojede svoje smrznuto dete/ Jer umire od gladi/ I ne možeš da razumeš nekoga ko/ Se skida sa heroina heptanonom/ Jer mu je majka mrtva/ I ne možeš da razumeš ženu koja/ Razmišlja o prostituciji/ A to radim/ Da ne bih više bila sama/ Nego skuvam kafu/ I neko mi dođe/ I popodne možda još neko/ I onda uveče ne moram više/ Da se vidim sa prijateljima/ Jer je neko danas već pričao sa mnom/ A nisam samo gledala kroz prozor/ Jer je to prozor u dvorište/ Ni izbliza zanimljiv kao kod Hičkoka” (“Prozor u dvorište”, str. 53.)

Žestina, autentičnost, silina ovog pjesničkog glasa imaju u sebi nešto od one (dragocjene, sad se u to uvjeravamo!) snage koja je, nekoliko decenija unazad, krasila poeziju Radmile Lazić, naprimjer – ili koja se u blisku vezu može dovesti sa izvanrednom poezijom Dijale Hasanbegović danas, naprimjer; koliko god je (naravno, bez suštinske utemeljenosti) prepoznavali ili apostrofirali kao ž e n s k u, za nju je (takvu kakva jest i kakva će, nadamo se, tek i još više biti, u narednim knjigama ove pjesnikinje) neophodno ono što, fiziološki pripadajući građi muškog tijela, u prenesenom značenju ponekad koristimo kad želimo imenovati odvažnost, nepotkupljivost i beskompromisnost u borbi za istinu i za smislenost ljudskog postojanja.

Naslov knjige, Šar-planina, u napomeni odmah iza posvete ovako je “objašnjen”: “Masiv uobličen u tercijaru. Vrhovi prekriveni snegom i ledom. U XVI v. zabeležen naziv catena mundi – lanac sveta”. Je li to taj neki izvorišni topos, je li to utopijski lanac koji će povezati svijet, ili je to dis-topos (distopija, kao suprotni pol utopiji) – ne znamo; za početak, dobro je znati šta sve ne pripada značenju i smislu tog catena mundi.

Piše: Željko Grahovac
Izvor: prometej.ba
Ilustracija: vivienne

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged:

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *