Svakodnevne epifanije “Vašarskog mađioničara” Jelene Lengold

Beogradska izdavačka kuća Kontrast izdavaštvo objavila je nemački prevod Vašarskog mađioničara Jelene Lengold, za koji su zaslužni Mirjana i Klaus Vitman. Sve vreme 80-ih i sam početak 90-ih svoj identitet na književnoj sceni Jelena Lengold je gradila u znaku pesnikinje. Pet zbirki pesama za manje od 10 godina, plus afirmacija nagradama. Tokom devedesetih se okreće prozi, i to kratkoj formi, objavljuje dve zbirke pripovedaka, da bi na početku novog milenijuma zapaženom knjigom Baltimor (2003) prezentovala sebe i kao romanopisca. Međutim, po onoj devizi „dva koraka napred, jedan nazad“, Lengoldova se izdavanjem zbirke pripovedaka Vašarski mađioničar 2008. godine vraća na polje prethodnog žanra, i ove konstatacije nemaju nikako kvalitativnu tentenciju, već samo pretpostavku da ćemo možda opet čitati neku njenu novu zbirku pesama. Iako je sama svojevremeno izjavila da je nju poezija napustila, a ne obrnuto.

Vašarski mađioničar donosi trinaest stilski i tematski ujednačenih pripovedaka, uglavnom ljubavnih, sa izuzetkom feminističkog pamfleta „Ofelijo, idi u manastir“. Da sam sujeveran, rekao bih da je upravo ona baksuzna trinaestica.

Svakodnevne epifanije. Ovu sintagmu sam, kopipejstovanu ko zna odakle, najčešće čitao tražeći tekstove o Jeleni Lengold, a u vezi sa zbirkom Vašarski mađioničar. Rekao bih da se te epifanije u Jeleninim pričama, najčešće odnose na spoznaju da je potreba za osamljenošću i ljubavnim samoprogonom ništa više do kratkotrajna faza ljudske sujete koja u neku ruku i ima za krajnji cilj da nas uveri koliko nam je voljeno biće potrebno. Koji god kontekst i vrstu potrebe da imate na umu čitajući ovo – nećete pogrešiti.

Posledica otuđenja i raskida je melanholija samoće, koja se najbolje oseća u pustoši između četiri zida najintimnijeg prostora. Sa druge strane, bez straha od profanosti, Lengoldova skida veo intime sa tog supružničkog emotivnog prostora, ne bi li čitaoca neumoljivo sukobila sa obesmišljavajućom repeticijom u bračnoj svakodnevici. Svim junakinjama i junacima prikradaju se seni negdašnjeg zajedničkog života sa bivšim partnerom. Nekad su te seni prizvane, a nekad se uz sav napor od njih jednostavno nije moglo pobeći. Tako u jednoj od najboljih priča iz ove zbirke, „Aurora borealis“, junak Oliver pokušava da iznađe smisao svog života pitajući se da li, posle sinovljeve pogibije, uopšte želi da bude opet srećan, proganjan tim severnim svetlima na unutrašnosti svojih kapaka koja su svetlosna emanacija njegove neutešnosti. Ono što je najizraženije, i istovremeno zajedničko, tim muškim i ženskim junacima Vašarskog mađioničara je moć introspekcije, kojom objašnjavaju sebi svoj trenutni emotivni status. Zato se Jelena Lengold koristi naizgled spontanim ispisivanjem junakovih misli kojima se perspektiva i objekat analize menja iz reda u red, a zapravo se radi o istančanoj i prikrivenoj psihologizaciji, koja najekstremniji oblik ima u naslovnoj pripoveci „Vašarski mađioničar“. Formalno koncipirana u jednoj jedinoj rečenici, ova priča ima za temu preljubnikovo preispitivanje o prirodi tog poroka sa kojom se smenjuju eksplicitni erotski izrazi (auto)destruktivne požude.

S tim u vezi, u pričama se vidi kako je Lengoldova ovladala različitim narativnim tehnikama koje vešto koristi i kombinuje. Od fragmentarne naracije čiji reprezentativni primer nalazimo u pomenutoj priči „Aurora borealis“, do linearne konstrukcije fabule sa zanimljivim razrešenjem, kao što je priča „Lutanja“. U njoj, glavna junakinja želi da, kastrirajući svog mačora sklonog lutanju po komšiluku, tim simboličnim činom kompenzuje svoje nezadovoljstvo zbog muževljevih kasnih i nepoznatih odlazaka iz kuće, koji bude u njoj sumnju o preljubništvu. Takođe, Lengoldova zna i posesivnu prirodu muškarčeve ljubavi. Reći da ona po pravilu ženu tretira kao objekat bila bi neukusna banalizacija i netačna konstatacija kada govorimo o Vašarskom mađioničaru, jer sudeći po priči „Senka“, ta posesivnost želi da osigura zajedništvo muškarca i žene. U njoj uspešnog poslastičara posećuje brat vagabundo, čiju je devojku, posle bratovljevog konačnog odlaska, odlučio da oženi. Ali kada, posle strahovanja da će ga žena napustiti zbog brata koji se iznenada pojavljuje, dobije afirmaciju svoje ljubavi, trijumfalno će pomisliti: „Napokon sam podigao glavu i pogledao Senku. Bila je lepa. I bila je moja.“

Neopterećujući stil lak za praćenje i razumevanje, kao i mnoštvo uspelih autoironičnih i duhovitih konstatacija i dosetki, te veoma pronicljivo obrađena problematika savremenih muško-ženskih odnosa i pažljivo oformljeni tipovi i psihologije junaka nesporan su dokaz proznog talenta Jelene Lengold, koji ona Vašarskim mađioničarom samo potvrđuje. Izbegla je zamku pesimizma i nadmoći apatije nad mogućnošću da se prevaziću emotivni krahovi, jer ma koliko na momente životi glavnih junaka delovali lišeni smisla i poraženi, verujem da sledeća replika junakinje iz priče „Zugzwang“ osvetljava konačni autorkin stav: „Martine, ljubav ponekad ima ružno lice, ali je njena duša uvek u stanju savršenstva.“

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu