Šta čitaju oni koji pišu: Srđan Sandić “Knjige pišu ljudi, a ljudi donose odluke, da ne mistificiramo “nastanak”knjige. Ono si što misliš, govoriš i da, pišeš”, kaže novinar i pisac Srđan Sandić, čija zbirka izvedbene poezije “Ljubav je glagol” uskoro izlazi iz štampe.

Vaše najranije sećanje na knjigu i čitanje?

Najranije sjećanje je: vani je uzavrelo, rat je, ljeto je, ne idemo na more, a ja mali se skrivam u spavaćoj sobi mame i tate, ležim u toj poluzamračenoj sobi na podu, kroz rolete probija, tu i tamo svjetlost, taman dovoljna da hvatam retke iz ogromnih knjižurina Karla Maya. Pored su bajke braće Grimm u koje bježim od muke prolaska kroz pustinje i gudure u koje me uveo May. I tu dolazimo do orgazmičkog užasa: čitam knjigu Pale sam na svijetu. Ona trajno mijenja sve.

Koju knjigu biste nazvali knjigom vašeg odrastanja?

Patetično i očekivano možda, ali odgovor je nobelovac Herman Hesse. Dakle, redoslijed je otprilike Demian, Stepski Vuk, Narcis i Zlatoust… Formirao je i podržao moj pacifizam, zanesenost, povjerenje u različite formate ljubavi, bivanja. Njegova filozofija koja je u stvari inspirirana Nietzscheom, slavljenjem čovjeka me opsjedala. Rekao je, otprilike, da ništa na svijetu nije čovjeku odvratnije negoli da pođe putem koji ga vodi njemu samome! Tako nam je, zar ne?

Kom piscu/spisateljici (ili knjizi) se redovno vraćate i zašto?

Marini Cvetajevoj Oktobar u vagonu, Ivi Andriću, Dubravki Ugrešić, Danilu Kišu. Vraćam im se jer im vjerujem, jer vidim efekte njihovih književnih anticipacija.

Knjiga koju nikako niste uspevali da pročitate do kraja?

Puno ih je, mnoge mi se nisu svidjele jer su se htjele svidjeti, jer su podržavale stereotipne narative bez da su više znale zašto to rade – a knjige pišu ljudi, a ljudi donose odluke, da ne mistificiramo “nastanak”knjige. Ono si što misliš, govoriš i da, pišeš. Recimo da zadnja s kojom se hrvam je knjiga Pétera Nádasa – Strahotne priče. Njegov panoptikum likova previše je sličan stvarnim likovima iz mog djetinjstva.

Knjiga koju biste voleli da je nikada niste pročitali?

Udžbenike hrvatskih medijskih “stručnjaka” te gotovo sve iz popularne psihologije koje nisu pisali stručnjaci nego antiintelektualni hohštapleri koje su svesrdno prihvatili medijski urednici i ohrabrivali u zagađivanju javnog prostora neistinama i kapitalističkim, liberalnim perspektivama svijeta u kojima živi samodostatni, narcisoidni pojedinac koji će s pet koraka razriješiti bilo koju životnu teškoću.

U svetu kojeg književnog dela biste voleli da živite?

Svi ti svjetovi su grozomorni jer u svima njima se vide istovjetne dinamike moći koje nam i danas narušavaju kvalitetu života, ideju slobode, odnos prema ljubavi. Dakle, možda u svijetu u kojemu postoji “jedno carstvo” u kojemu caruje drugarstvo… A čini se da je i taj san odsanjan.

U kojim situacijama zažalite što nemate knjigu pri ruci?

Dakle, knjigu jedino ne nosim sa sobom kada idem u dućan po jutarnje potrepštine. Sa mnom je u torbi, krevetu, na veš mašini, na radnom stolu, na podu, u ormaru… Kada bih kao influencer za lifestyle časopis morao izvaditi sadržaj svoje torbe na stol, izvadio bih: rokovnik, knjigu, 5 olovki, parfem, bocu vode i sve dostupne lijekove potrebne neizliječenom hipohondru.

Da imate svoju izdavačku kuću, koju knjigu, ili kojeg pisca/spisateljicu biste prvo objavili?

Nekog novog, inspirativnog, nježnog, hrabrog, sekularnog. A onda bih reizdao Yourcenar, Duras, Ivanu Sajko, Ugrešić, Frankfurtovce, Feralovce, egzistencijaliste. Nikada dosta njihovih knjiga. Uvijek ih iznova treba čitati i misliti.

Koju knjigu biste voleli da ste vi napisali?

Dvije: Hadrijanove memoare spomenute Yourcenarove i Ljubavnika Marguerite Duras. Ali onda se ne bih imao čemu diviti….

Opšteprihvaćeno remek-delo koje vam se nije svidelo? I zašto?

Ne specifično djelo, ali autorski načini Hemingwaya i Bukowskog i cijela ta heteronormativna narativna dosada.

Za koje knjige (autora/ku) mislite da ste ih otkrili prekasno?

Čini se da je uvijek prekasno za Shakespearea jer ga prekasno kompetentni ljudi počnu podučavati. U mom slučaju tek na fakultetu. A slojeva ima za cjeloživotno izučavanje.

Da možete da priredite večeru za pet pisaca/spisateljica, bez obzira na to odakle su i da li su vaši savremenici, ko bi se našao za stolom?

Ivo Andrić, Luka Bekavac, Dubravka Ugrešić, Danilo Kiš i Ivana Sajko.

Kako obeležavate zanimljive delove u knjizi: beleške na marginama, “uši”, podvlačenje markerima ili…?

Kao malo dijete – uši, papiri počupani iz drugih bilježnica, šareni papirići, i onda opet iznova ne znam gdje je što i zašto sam što podvukao. Pogotovo kada radim promocije.

Koju biste knjigu poneli na pusto ostrvo, a koju na odslužene doživotne zatvorske kazne?

Péter Nádas – Paralelne pripovijesti,  Zsuzsa Bánk – Vedri dani i obožavanog  Szilárda Borbélyja: Nevoljnici – Zar je Mesija već otišao? Prva je za otok, druge za zatvor. Ali ne zato jer su “mučne” i teške nego jer rastvaraju dijelove iskustava kojima nije lako prići niti ih prihvatiti.

Šta trenutno čitate?

Paola Giordana, njegov roman Tasmanija.

Ostale priloge iz naše rubrike “Šta čitaju oni koji pišu” možete pročitati ovde.