Šta čitaju oni koji pišu: Srđan Gagić “Književnost je nepregledni svet mogućnosti koji treba istražiti, putovanje na koje sam se otisnuo i sa kojeg se verovatno neću vraćati”, kaže Srđan Gagić, pesnik i urednik u “Raštan izdavaštvu”.

Srđan Gagić (foto: Radmila Vankoska)

Vaše najranije sećanje na knjigu i čitanje?

Najranija sećanja na knjige su vezana za majku koja mi je čitala i recitovala poeziju. I danas se sećam tih pesama i to su verovatno jedine koje i sada znam napamet, recimo, ,,Herojeva majka’’ B.Ćopića, ,,Jeste, dođu meni’’ B.Petrovića… Tu su u najranijim uspomenama i kompleti knjiga na metar, koji su popunjavali police regala, a oduševljavala me je i jedna obična dvorišna šupa, u kojoj je moj deda čuva svoje knjige; za mene je bila poput prodavnice slatkiša.

Koju knjigu biste nazvali knjigom vašeg odrastanja?

Putovanje u hiljadita mesta je prva knjiga koju sam pročitao kao osnovac, a koja je predstavljala otkrovenje – da je književnost nepregledni svet mogućnosti koji treba istražiti, putovanje na koje sam se otisnuo i sa kojeg se verovatno neću vraćati, nešto se tad nepovratno prekoračilo, ta je knjiga za mene ostala simbol književnosti iako je nikada posle toga nisam ponovo ni našao, ni pročitao. Tek sam nedavno shvatio da je njen autor  jedan od najvećih slovenačkih pisaca, Vitomil Zupan, čije mi ime tada nije ništa značilo. Knjigu sam iščeprkao s polica gradske biblioteke svog rodnog Novog Grada i u njoj sam proveo lepši deo detinjstva. Druga je Ćopićeva Glava u klancu, noge na vrancu, čitao sam je neposredno posle rata i proživljavao alternativno detinjstvo sa Ćopićevim junacima. Kasnije, kada bih želeo da se setim detinjstva, nisam prebirao po vlastitim uspomenama, nego se vraćao Ćopićevom romanu. U gimnaziji su mi, u duhu potraga za identitetom i smislom, bili bitni Sidarta i Stranac.

Kom piscu/spisateljici (ili knjizi) se redovno vraćate i zašto?

Branku Ćopiću, jer delimo iskustvo zavičaja, a samim tim i specifičnog humora i topline koji to podneblje nosi. Ćopićev svet je za mene u svako doba bio – i do danas ostao –  utešan. Više puta sam čitao Anu Karenjinu, kao i neke od knjiga Agate Kristi. Od pesnika najčešće se vratim Krinjickom. Mislim da je uteha ono što me vraća svim tekstovima. Oni imaju konture poznatog, bilo da me podsećaju na prijatna osećanja prvog čitalačkog iskustva, bilo da oblikuju svetove i likove koje razumem ili mi pomažu da ih bolje razumem.

Knjiga koju nikako niste uspevali da pročitate do kraja?

Mnogo je knjiga koje sam započeo, a nisam pročitao do kraja, jer sam na vreme naučio da nemam vremena za sadržaje u kojima ne uživam. U poslednje vreme sam sve osetljiviji na loše prevode ili knjige koje nisu dobro uređene, pa je i to jedan od razloga zašto ih napuštam nedovršene. Knjiga za koju sam se trudio da mi se dopadne je, recimo, roman Normalni ljudi Sali Runi, ali valjda je trenutak bio pogrešan i nisam je pročitao do kraja.

Knjiga koju biste voleli da je nikada niste pročitali?

Prvo mi je pala na pamet Luova  Životinje u Africi jer sam očekivao mnogo više i uložio dosta vremena da je dovršim, a na kraju sam ostao potpuno ravnodušan.

U svetu kojeg književnog dela biste voleli da živite?

Voleo bih da vodim razgovore sa Gorderovim junacima. Ili da budem dete u nekom od romana Mate Lovraka.

U kojim situacijama zažalite što nemate knjigu pri ruci?

Ukoliko imam ranac na leđima – uvek imam i knjigu pri ruci za svaku situaciju.

Da imate svoju izdavačku kuću, koju knjigu, ili kojeg pisca/spisateljicu biste prvo objavili?

Odskoro imam svoju izdavačku kuću i knjige koje sam dosad objavio, objavio sam jer sam želeo da budu objavljene. Reizdanja dve meni važne knjige objavićemo, nadam se, do kraja godine. Da postoji vremeplov, bio bih srećan da sam prepoznao i objavio neki genijalan prvenac, recimo Sabatov Tunel.

Koju knjigu biste voleli da ste vi napisali?

Voleo bih da sam napisao svoju treću knjigu, ali ne stižem. Jedini put kada sam pomislio kako bih, kada bih umeo tako da pišem, napisao baš tu knjigu, bilo je dok sam čitao Proljeća Ivana Galeba. Voleo bih i da sam napisao neke pesme autora/autorki s kojima delim vreme i koji umeju bolje od mene da prenesu doživljaj savremenosti koji delimo poput:  Gorana Čolakhodžića, Petra Matovića, Ivane Maksić…

Opšteprihvaćeno remek-delo koje vam se nije svidelo? I zašto?

Recimo da sam čitajući Seobe, sve vreme mislio o tome kako mi je Crnjanski draži kao pesnik.

Za koje knjige (autora/ku) mislite da ste ih otkrili prekasno?

Knjige dolaze do mene onda kada se nezavisno od njih prepuštam temama o kojima govore, tako da se, verovatno, nađemo u pravi čas. Nedavno sam se tek odvažio na čitanje Elene Ferante, sa ko zna kojim predubeđenjem, koje me je sputavalo. Počeo sam, malo netipično, sa knjigom Mračna kći, koja je pravo malo remek-delo. Sad ne mogu da se nakanim da čitam ostale knjige, da se ne bih razočarao.

Da možete da priredite večeru za pet pisaca/spisateljica, bez obzira na to odakle su i da li su vaši savremenici, ko bi se našao za stolom?

Na primer: Mark Tven, Agata Kristi, Embroz Birs, Mirjana Đurđević i Kurt Vonegat, igramo neku igru u who done it fazonu, mislim da se dosta smejemo, ali da, kako veče odmiče, stvari poprimaju mračan obrt.

Kako obeležavate zanimljive delove u knjizi: beleške na marginama, “uši”, podvlačenje markerima ili…?

Kao dete sam imao vrlo “kreativan’’ odnos prema knjigama – svaka je bila obeležena. Kasnije, kada sam prestao da ih dopunjujem svojim crtežima i konačno naučio da čitam, razvio sam neku vrstu totemističkog strahopoštovanja, pa nisam obeležavao ništa unutar knjiga. Možda je to jedan od razloga zašto, po pravilu, zaboravljam šta sam, gde i kada pročitao.

Koju biste knjigu poneli na pusto ostrvo, a koju na odsluženje doživotne zatvorske kazne?

Na pusto ostrvo, a i u zatvor, neki solidan priručnik za preživljavanje.

Šta trenutno čitate?

Zanemarimo li neobjavljene rukopise koje svakodnevno čitam, upravo sam danas završio jedan nepretenciozan i pametan roman Prijatelj Tifani Tavernije, jedan od onih koji vas zaintrigiraju bez predznanja i u najboljem mogućem smislu prevaziđu očekivanja. I odmah sam prešao na Deca su zakon Delfin de Vigan. Kraj kreveta mi stoji Što je muškarac bez brkova, častim se jednim poglavljem pred spavanje.

Ostale tekstove iz naše rubrike “Šta čitaju oni koji pišu” možete pročitati ovde.

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: