Šta čitaju oni koji pišu: Mili Đukić “Na pusto ostrvo bih ponio Zastave od Krleže, na odsluženje zatvorske kazne filozofiju klasičnog njemačkog idealizma, da se još više kaznim”, kaže Mili Đukić, mostarski pesnik, dokumentarista i slikar.

Vaše najranije sećanje na knjigu i čitanje?

U izbjeglištvu sam imao samo jednu knjigu, Tanrıların Arabaları – ne sjećam se od koga sam je dobio. Ništa nisam shvatao, ali me privlačila naslovnica. Dvadeset godina kasnije, kad sam se sjetio svega toga, ispostaviće se da je to jedna od Danikenovih knjiga. Inače u djetinjstvu sam imao problem sa slovima. Naučio sam čitati relativno kasno, u osmoj godini, na turskom jeziku, pa se kasnije morao prešaltati na naš, i to na dva pisma.    

Koju knjigu biste nazvali knjigom vašeg odrastanja?

Orlovi rano lete, 20.000 milja pod morem, Robinzon Kruso.

 Kom piscu/spisateljici (ili knjizi) se redovno vraćate i zašto?

Redovno se vraćam poeziji Marka Pogačara, dnevnicima Bukovskog (da se sjetim da nikad nije kasno da se krene rano), Majstoru i Margariti od Bulgakova, Gombrovičevom Dnevniku i priči Avanture iz zbirke Bakakaj, Pesoinoj Trafici.

 Knjiga koju nikako niste uspevali da pročitate do kraja?

Puno je takvih. Školice od Kortasara, recimo.

 Knjiga koju biste voleli da je nikada niste pročitali?

Sad se ne mogu sjetiti nekog određenog naslova. Ali kako vrijeme odmiče sve lakše ostavljam knjigu ako me ne krene na prvih 20-30 stranica, nekoliko poglavlja ili 5-6 pjesama ako je poezija u pitanju.

 U svetu kojeg književnog dela biste voleli da živite?

2666 Roberta Bolanja ili Doživljaji Aleksisa Zorbasa Nikosa Kazancakisa.

 U kojim situacijama zažalite što nemate knjigu pri ruci?

Ne žalim.

 Da imate svoju izdavačku kuću, koju knjigu, ili kojeg pisca/spisateljicu biste prvo objavili?

 Objavio bih sabrane pjesme poljskog pjesnika Tomaša Pulke, roman Protiv zmaja, za Sanju Feđe Šiširaka, knjige Valerie Luiselli koje, na sreću, objavljuje mala izdavačka kuća iz Zagreba, sabrane pjesme Borisa Marune i Danijela Dragojevića.

 Koju knjigu biste voleli da ste vi napisali?

Fama o biciklistima, Basara ili možda Transantlantik, Gombrovič.

 Opšteprihvaćeno remek-delo koje vam se nije svidelo? I zašto?

Sto godina samoće, Gabrijel Garsija Markes. Upratio sam genijalnost nakon prvog poglavlja, ali sam jedva čekao kraj jer sam se smorio na geniju s početka. Trebao bih ponovo pročitati tu knjigu.

 Za koje knjige (autora/ku) mislite da ste ih otkrili prekasno?

Romane Vitomila Zupana, esejistika Tina Ujevića i, pretpostavljam, dosta klasika koje tek trebam čitati.

 Da možete da priredite večeru za pet pisaca/spisateljica, bez obzira na to odakle su i da li su vaši savremenici, ko bi se našao za stolom?

Alen Brlek, Fjodor Dostojevski, Dubravka Ugrešić, Boris Maruna, Vitold Gombrovič.

 Kako obeležavate zanimljive delove u knjizi: beleške na marginama, “uši”, podvlačenje markerima ili…?

Imaju oni samoljepljivi papirići namijenjeni za te stvari, ali ih ne koristim, osim kad čitam knjige pisaca koji se zovu Tomas, poput Manovog Čarobnog brijega ili Uzrok, Podrum, Dah, Hladnoća i Dijete od Bernharda. Najćešće sam lijen da bilježim dijelove koji su najbolji, koji daju ubrzanje, adrenalin, užitak, trenutke epifanije, pa nastavljam dalje, onda se kasnije vraćam i nikako da ih pronađem.

 Koju biste knjigu poneli na pusto ostrvo, a koju na odsluženje doživotne zatvorske kazne?

Na pusto ostrvo bih ponio Zastave od Krleže, na odsluženje zatvorske kazne filozofiju klasičnog njemačkog idealizma, da se još više kaznim.

 Šta trenutno čitate?

Trenutno čitam Dilanove sabrane pjesme u prevodu Voje Šindolića.  

Ostale priloge iz naše rubrike “Šta čitaju oni koji pišu” možete pročitati ovde.

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: