Vaše najranije sećanje na knjigu i čitanje?
Najranije sjećanje na knjigu je vjerojatno i moje prvo sjećanje uopće. Roditelji su mi bili sveučilišni profesori književnosti i stan je bio prepun knjiga, naše je obiteljsko ‘prokletstvo’ popunjavanje stanova u kojima smo živjeli knjigama, do granice izdržljivosti, kako polica tako i kvadrature stana, pa knjige imaju i raznolike funkcije koje se praktično uklapaju u životni prostor. Knjige prvo pamtim kao pogled na svijet oko sebe, kao predmete među kojima me nose, među kojima pužem i radim prve korake. Pamtim ih prvo osjetilima mirisa i vida, pa i okusa jer sam neku od njih i gricnula, izgužvala, poderala koju stranicu i isprobala joj okus. Potom knjige pamtim kao zvuk onih koje su mi roditelji čitali prije spavanja, kao slike iz slikovnica koje su me potpuno fascinirale i na kojima sam naučila čitati, nije da se hvalim ali jako rano. Inače imam slonovsko pamćenje, pa točno znam da je prvi ‘ozbiljan’ roman koji sam potpuno samostalno pročitala bile Blizanke Ericha Kästnera.
Koju knjigu biste nazvali knjigom vašeg odrastanja?
U prvoj fazi odrastanja Pipi Dugu Čarapu, potpuno sam se poistovjetila s junakinjom, knjigu skoro da znam napamet. Poklonio mi ju je prevoditelj za tadašnju kultnu Biblioteku Vjeverica, evo sjećam se i da je to bilo 1976. u Göttingenu gdje sam provela s roditeljima godinu prije polaska u prvi razred, i da se zvao Mirko Rumac. Njegova posveta glasila je nešto u stilu da nikad ne zaboraviš ostati Pipi, uz citat – „slatki mali rosopas, ja ne želim veći ras“, što mi je dugo ostao životni motto. Nadam se da nisam razočarala ljubaznog prevoditelja. U kasnijoj, tinejdžerskoj fazi odrastanja navukla sam se na Kafku, Camusa i Sartreovu Mučninu, što mi nije bilo teško jer sam se navukla i na ‘dark’ u muzici i oblačenju, no moram priznati da sam se malo i pravila da sve kužim.
Kom piscu/spisateljici (ili knjizi) se redovno vraćate i zašto?
Nemam puno vremena za vraćanje, toliko je knjiga, a tako malo vremena. Kako se moj život sastoji od permanentnog čitanja novog i novog, nisam baš od redovitog vraćanja. Ali nešto sigurno govori činjenica da vrlo teško u kućnoj biblioteci pronalazim knjige za koje pouzdano znam da ih imam, samo su Borgesovi Izmišljaji, Carverova sabrana djela i Bulgakovljev Majstor i Margarita uvijek na dohvat ruke.
Knjiga koju nikako niste uspevali da pročitate do kraja?
Uh, mnoge. Pratim recentnu produkciju, u ruke mi na tjednoj bazi dolazi priličan broj knjiga, gotovo kompletna produkcija hrvatskih nakladnika. Od njih biram ono o čemu ću pisati ili govoriti i od mnogih odustajem nakon nekoliko pročitanih stranica, nisam baš toliki mazohist, zapravo je nevjerojatno koliko na svijetu ima loših knjiga. No, znam da me pitate za ‘klasike’ i tražite rupu u znanju – evo, nikad nisam do kraja pročitala Rat i mir, a prvi susret s Uliksom (prerano, svakako) bio je neuspješan, ali sam njega kasnije itekako nadoknadila.
Knjiga koju biste voleli da je nikada niste pročitali?
One koje su nastajale u prvoj polovici devedesetih u Hrvatskoj, kao navodno direktan odgovor na aktualna događanja i ratove, navodno jer muze nikada ne šute. Morala sam ih čitati kao kritičarka, da vidim što se događa, a kao čitateljica bih bila sretnija da su u rubrici iz prethodnog pitanja. Mogla bih ih nabrojati mnogo, ali neka kao spomenik sramote ovdje stoje Ambra i Fukara Ivana Aralice, tadašnjeg ‘nacionalnog barda’ i miljenika vlasti.
U svetu kojeg književnog dela biste voleli da živite?
U Slici Doriana Graya Oscara Wildea, ali da sam ja Dorian Gray i da je kraj romana drukčijiJ
U kojim situacijama zažalite što nemate knjigu pri ruci?
Obično je stalno imam u ruci ili torbi, ali hipotetski govoreći – dok sjedim za stolom u kafiću, a nekako se u društvo infiltrirao onaj neki naporni lik koji ima mišljenje o svemu, a o sebi najbolje.
Da imate svoju izdavačku kuću, koju knjigu, ili kojeg pisca/spisateljicu biste prvo objavili?
Među mnogim svojim poslovima ponekad i uređujem knjige, ali istina nemam izdavačku kuću. Kad bih je imala, odmah bi nazvala Kristiana Novaka i ponudila mu nezamislive uvjete za novi roman, u paketu bih kupila i njegovog urednika Krunu Lokotara.
Koju knjigu biste voleli da ste vi napisali?
Šta čitaju oni koji pišu: Dušan ŠarotarMnoge, ali u zadnje vrijeme najviše Fiziku tuge Georgija Gospodinova.
Opšteprihvaćeno remek-delo koje vam se nije svidelo? I zašto?
Ana Karenjina, ona me baš nervirala. Dođe mi žao Tolstoja, evo ga već drugi put u odgovorima s negativnim predznakom. Zatim dosta ‘kanonskih’ pisaca koje sam morala čitati na faksu, XIX st. u Hrvatskoj npr., i to navlačenje da što više pisaca bude u tzv. povijestima književnosti bez ikakve svrhe i razloga, samo da odbiju normalne ljude od čitanja. Od novijih slučajeva, Houellebecqov Serotonin također.
Za koje knjige (autora/ku) mislite da ste ih otkrili prekasno?
Nemam takvih, osim toga mislim da nikad nije prekasno, važno je da sam ih otkrila.
Da možete da priredite večeru za pet pisaca/spisateljica, bez obzira na to odakle su i da li su vaši savremenici, ko bi se našao za stolom?
Prvo bih otišla na neke intimnije večere, u dvoje. Pozvala bih Virginiju Woolf na večeru u vlastitu sobu, a nakon što sredim dojmove već spomenutog Georgija Gospodinova da popričamo o tome zašto neka razmišljanja u svojim knjigama pronalazi u mojoj glavi. Kad bih to obavila, pozvala bih Semezdina Mehmedinovića, Danila Kiša i Dubravku Ugrešić, sigurna sam da bih potpuno zaboravila da bismo na toj večeri trebali i nešto pojesti.
Kako obeležavate zanimljive delove u knjizi: beleške na marginama, “uši”, podvlačenje markerima ili…?
Sve od navedenog, teško mi je nekome, osim baš intimnom krugu prijatelja, posuditi svoju knjigu jer se ljudi obično neugodno iznenade. Podvlačim, ispisujem bilješke, stavljam uskličnike, ispisujem poruke tipa – „To!“ Ili „Ma zašto?“, lijepim post-it papiriće, radim ‘uši’, ali što je toga više knjiga mi je draža. Svaka od tih knjiga tako postaje i moja, upisujem sebe u nju i kad je netko čita poslije mene previše je tu razotkrivanja. Taj ‘način’ čitanja dosta mi pomaže kad se vraćam nekim knjigama, kao putokaz što treba naglasiti ili citirati. Nemam milosti prema knjizi kao predmetu, užasno znam, ali ne mogu si pomoći. To je i razlog što vrlo teško čitam e-knjige.
Koju biste knjigu poneli na pusto ostrvo, a koju na odlužene doživotne zatvorske kazne?
Teško da bih ponijela samo jednu, mene bi i u zatvor selili kamionom s bibliotekom. No, suzit ću izbor. Na pusti otok svakako s Dnevnikom Virginie Woolf, ali u integralnoj varijanti od 2000 stranica, a u zatvor s Vražjim okotom Margaret Atwood. Nadam se da bih u zatvoru završila zbog nekog nekog manjeg zločina i robija baš ne bi bila doživotna (hm, neki mi zločini padaju na pamet, ali bolje da šutim), što bi mi omogućilo ne previše rigidan tretman, a kako ne bih imala mira, organizirala bih, kao u romanu, zatvorsko kazalište, postavila Shakespearovu Oluju i onda… ma čitajte sami dalje…
Šta trenutno čitate?
Možda ćete se iznenaditi. Nedavno sam bila u Banja Luci na festivalu Imperativ i tamo nabavila knjige mladih srpskih pisaca. Ovih sam dana u dahu pročitala I onda opet, iz početka Filipa Grujića, Aperkat Maje Iskre i Sve dobre Barbike Katarine Mitrović. Dobri! Važno mi je pratiti knjige napisane iz drugih generacijskih optika, odmoriti od nekih već ispričanih priča i drago mi je da s njima još uvijek itekako korespondiram (Dorian Gray, ne?). A prije neki dan sam se vratila iz Sarajeva i kad ovo završim krećem s novim romanom Aleksandra Hemona Bejturan i ruža. Javit ću dojmove!
Ostale priloge iz naše rubrike “Šta čitaju oni koji pišu” možete pročitati ovde.