Šta čitaju oni koji pišu: Franjo Nagulov
„Potreba za eksplicitnim angažmanom čini mi se aktualnijom no u mladosti, valjda stoga što starenje donosi dijagnostičku optiku. Doduše, donosi i umor“, kaže hrvatski pesnik Franjo Nagulov.
Vaše najranije sećanje na knjigu i čitanje?
Susret s Najljepšim pričama klasične starine Gustava Schwaba. Stari dobio knjige kao majstor zaposlen u Poljostroju (firmi koje odavno nema). S nestankom samoupravnog socijalizma uglavnom je nestala i navika poslodavčeva poklanjanja knjiga zaposlenicima, poglavito ako je riječ o majstorima i fizičkim radnicima. Doduše, uglavnom su nestale i firme koje proizvode – uporno i neumorno.
Koju knjigu biste nazvali knjigom vašeg odrastanja?
Dvije su. Stuart i Susan Holroyd: Ljubav i spolnost. Tu je zatim i Knjiga za svaku ženu. Te sam knjige čitao iznova i iznova, taman da se danas zapitam – koliko smo skokova unazad počinili u nešto više od tri decenije? I jesu li to skokovi ili hod bez zaustavljanja? Prije ovo drugo.
Kom piscu/spisateljici (ili knjizi) se redovno vraćate i zašto?
Nemoguće mi je svesti na jedno ime. Ako moram grupirati, onda bih spomenuo bitnike. Potreba za eksplicitnim angažmanom čini mi se aktualnijom no u mladosti, valjda stoga što starenje donosi dijagnostičku optiku. Doduše, donosi i umor. Mada opet, da me sutra pitate…
Knjiga koju nikako niste uspevali da pročitate do kraja?
Manje-više sve Šenoino što sam uzeo u ruke, a da je posrijedi više od desetak kartica teksta i da nije poezija (postoji li uopće takvo što).
Knjiga koju biste voleli da je nikada niste pročitali?
Manje-više sve Šenoino što sam uzeo u ruke, a da je…
U svetu kojeg književnog dela biste voleli da živite?
U pustinji i prašumi Henryka Sienkiewicza (iako ne volim ni vrućinu ni vlagu). Uz uvjet da mogu izići kada hoću, kako i priliči čitaocu.
U kojim situacijama zažalite što nemate knjigu pri ruci?
Takvih situacija nema, budući da čitam samo kod kuće, obično noću i u potpunoj tišini. Drugdje je takav scenarij malo vjerojatan.
Da imate svoju izdavačku kuću, koju knjigu, ili kojeg pisca/spisateljicu biste prvo objavili?
Sabrana djela Milana Maćešića. Niti je Milanova djela tko dosad sabrao, niti je njegov opus širem krugu čitalaca poznat. Velika, velika nepravda. Pa ipak, koristim svaku priliku da to spomenem, makar značilo da ispravljam krivu Drinu, što meni, ostarjelom uz Bosut, čini poveći problem. M. M.-ova Vatikanska knjiga mrtvih nesumnjivo je remek-djelo suvremene poezije ovog prostora, te se nadam da će netko nešto jednom i poduzeti po pitanju njenog dospijeća u prvi plan.
Koju knjigu biste voleli da ste vi napisali?
Nijednu. Jer tada njome ne bih bio oduševljen, u to sam gotovo siguran.
Opšteprihvaćeno remek-delo koje vam se nije svidelo? I zašto?
Uh, ovo je teško pitanje… Takvih je knjiga više. Ako ne računamo tzv. stariju književnost (mada zašto ne bismo?), i ako smo usredotočeni na modernu literaturu, tada bih se vjerojatno usredotočio na koje od bezbrojnih izdanja jednih te istih nekoliko desetaka pjesama Dragutina Tadijanovića, valjda najpreuveličavanijeg pjesnika u povijesti ovih prostora. Da Rastušje…
Za koje knjige (autora/ku) mislite da ste ih otkrili prekasno?
Za Sándora Máraia, prije svih. Međutim, veselim se i nekim budućim zakašnjelim otkrićima.
Da možete da priredite večeru za pet pisaca/spisateljica, bez obzira na to odakle su i da li su vaši savremenici, ko bi se našao za stolom?
Uhvatili ste me u krivom trenutku, taman kada sam započeo dijetu, budući sam prekardašio. Tako da ne večeram, što me tu i tamo učini nervoznim pri samoj pomisli na hranu. Stoga bih radije na piće, s Venediktom Jerofejevom recimo, potpuno svjestan da bih se loše proveo.
Kako obeležavate zanimljive delove u knjizi: beleške na marginama, “uši”, podvlačenje markerima ili…?
Šaram po knjigama, bez imalo obzira, jedino što markere ne koristim, toga sam se davno ostavio.
Koju biste knjigu poneli na pusto ostrvo, a koju na odsluženje doživotne zatvorske kazne?
Pustoš je dušu dala za Pasolinijev Teorem, robija za Ako je ponoć u stoljeću Victora Sergea.
Šta trenutno čitate?
Tako neka bude Roberta Međurečana. Moram dodati: sjajna, sjajna knjiga! Kraj mi se doima predvidivo, ali rekao bih da to u ovom slučaju nije bitno. O ovom bi romanu na južnoslavenskom govornom području moralo biti još mnogo riječi! Tako neka bude!
Ostale priloge iz naše rubrike “Šta čitaju oni koji pišu” možete pročitati ovde.
Šta čitaju oni koji pišu: Faruk Šehić