Šta čitaju oni koji pišu: Andrea Popov Miletić “Nije nikakva slabost što neku knjigu još uvek nismo pročitali/odbijamo da je pročitamo/kasno smo je otkrili/nismo našli draž u njoj iako je svi hvale”, kaže spisateljica Andrea Popov Miletić

Andrea Popov Miletić (foto: Ema Bednarž)

Vaše najranije sećanje na knjigu i čitanje?

Bilo je to u vreme kad je sve pojačano i reči su opipljive, čak jestive. Slikovnice na srpskohrvatskom (u jednoj se preplašeni zečić muva po svim odeljenjima dečije bolnice, a u drugoj brat i sestra spretno obavljaju kućne poslove i za neku proslavu pozajmljuju od komšija stolice). Zatim Vile i vilenjaci i Patuljci (Brajan Fraud i Alan Li) u koje sam slepo verovala – posebno me fasciniralo kako su patuljci organizovali domaćinstvo, običaje i saveze sa životinjama. Mamin glas, kao med, dok mi čita Vinija Pua A. A. Milna. Moji vaspitanici Vere Čapline o radnici u zoološkom vrtu i njenoj brizi o odbačenim mladuncima (hrani ih, meni nepoznatim, kondenzovanim mlekom). Mala Toto- devojčica na prozoru (Tecuko Kurojanagi) o devojčici koja sve radi na svoj način, druži se sa dečakom sa invaliditetom i pohađa jednu nekonvencionalnu školu u kojoj se kampuje u holu, jede “nešto sa kopna i nešto iz mora” a nastava se odvija u vagonima starog voza. Zatim Radjard Kipling i Ivana Brlić Mažuranić, neki drevni svetovi kad je sve tek dobijalo svoj oblik, ulogu i smisao. I moji omiljeni Kućni duhovi Dubravke Ugrešić koji su oživeli i živeli sa nama u našem malom stanu.

Koju knjigu biste nazvali knjigom vašeg odrastanja?

Veoma rano, nažalost i previše rano, spoznala sam da posle čoveka ostaju samo knjige koje je tokom života kupovao, dobijao i skupljao. Tomovi i tomovi iz baba-tetkinih kolekcija “knjiga na metar”, mamina literatura sa studija južnoslovenskih književnosti i tatini romani kojima se častio (na kojima sam nalazila i posvete kao što su: “Pohvala sopstvenoj ludosti”) sve je to prerano prešlo u moje ruke.

Kad sam otkrila Kamija i Kafku, to je bio poprilično snažan momenat u vezi sa traženjem sebe, ali mislim da taj proces odrastanja još uvek traje i da se sve te knjige još uvek u mene upisuju.

Kom piscu/spisateljici (ili knjizi) se redovno vraćate i zašto?

Nemam vremena za povratak, uvek čitam nešto novo.

Knjiga koju nikako niste uspevali da pročitate do kraja?

Svim silama se trudim da književno delo pročitam do kraja, ali ne smatram da je sramota ako u toj nameri ne uspem. Isto tako, nije nikakva slabost što neku knjigu još uvek nismo pročitali/odbijamo da je pročitamo/kasno smo je otkrili/nismo našli draž u njoj iako je svi hvale itd. Ko je nadležan da propisuje obavezne knjige, rokove, književni ukus i kompetenciju? Odustala sam od knjige Sto godina samoće, nije mi “legla” – u njoj ima toliko likova, pogubila sam konce i vrlo brzo priznala sebi da treba da se pozdravimo.

Knjiga koju biste voleli da je nikada niste pročitali?

Knjige sa ruralnom tematikom, pobožnom porukom, veličanjem patrijarhata ili nacionalističkom propagandom kod mene ne dolaze u obzir. Ako knjiga nije imala nikakvu vrednost, izbrisala sam je. Bilo je nekih knjiga bez kojih sam komotno mogla da nastavim sa svojim životom i da ih nisam pročitala, ali možda sam i iz njih naučila koje zamke treba izbegavati i šta pisanje čini lošim.

Znam da mi se tokom školskih dana plakalo od muke kad god bi na red došle pesme Vojislava Ilića (ključne reči: mutno nebo, uveli ladolež, sivo i tavno, pogružen, sipi, puste poljane, starica, mokra živina).

U svetu kojeg književnog dela biste voleli da živite?

Definitivno ne u svetovima knjiga koje obično čitam (Skandinavija – tamo bi mi bilo hladno, distopija – tamo bih bila nesrećna, knjige domaćih autora – u takvom svetu već živim.) Mislim da bi mi najprijatnije bilo u svetu knjige Moja porodica i druge životinje – idilično grčko ostrvo, more, priroda, životinjice i problemi koji i nisu neki problemi, divota.

U kojim situacijama zažalite što nemate knjigu pri ruci?

Ako znam da ću negde čekati, putovati, voziti se, uvek ponesem knjigu. Dok mi neko priča stoput prežvakane priče zažalim što nismo normalizovali da se otvori knjiga i kaže: “Izvini, čitam. Imam malo vremena na ovom svetu, radije bih čitala nego tebe slušala.”

Da imate svoju izdavačku kuću, koju knjigu, ili kojeg pisca/spisateljicu biste prvo objavili?

Organizovala bih neke susrete na kojima bismo pričali o rukopisima, čitali ih, gde bi pisci i spisateljice mogli da upoznaju tim ljudi koji radi u izdavačkoj kući i postave im pitanja, gde bi mogli da saznaju više o celom procesu pre, tokom i posle objavljivanja knjige. Autori i autorke nemaju priliku da upoznaju izdavače, već ili učestvuju na konkursima ili šalju mejlove na koje im niko ne odgovara.

Koju knjigu biste voleli da ste vi napisali?

Ima više takvih knjiga, ali biću praktična – neka bude serijal o Hariju Poteru zato što su ove knjige mnoge klince privolele čitanju, maštovite su i rešile bi mi finansijske probleme. Imala bih dovoljno novca da ga dajem i u humanitarne svrhe i za neke dobre ciljeve.

Opšteprihvaćeno remek-delo koje vam se nije svidelo? I zašto?

Biblija.

Za koje knjige (autora/ku) mislite da ste ih otkrili prekasno?

Ne mogu da odredim. Možda neka smešna i zabavna knjiga, pa mi je krivo što sam se mnogo ranije mogla smejati i zabavljati. Ili sve one knjige nastale izvan Evrope i Amerike koje ću tek pročitati.

Da možete da priredite večeru za pet pisaca/spisateljica, bez obzira na to odakle su i da li su vaši savremenici, ko bi se našao za stolom?

Ne bih zvala neke ozbiljne pisce klasične literature, ne bi mi bilo ugodno da budu u mom domu i da večeram u takvoj uštogljenoj atmosferi. Verovatno bi imali i neke primedbe na moje lazanje, jer se u njihovo vreme jelo nešto otmenije. Prevariću vas ovde pa ću navesti one koji jesu pisali književna dela ali su poznati po karijerama u svetu filma ili novinarstva: Mira Furlan, Rajko Grlić, Paolo Sorentino, Miljenko Smoje i Boris Dežulović (neka povede i ostale Feralovce). Ili možda uopšte ne treba upoznavati svoje idole (kako kaže Flober: ne treba ih dirati, jer će nam pozlata ostati na rukama).

Kako obeležavate zanimljive delove u knjizi: beleške na marginama, “uši”, podvlačenje markerima ili…?

Ne intervenišem po listovima knjiga, imam svoje sveske koje su neki neorganizovani “dnevnici čitanja” u koje zapišem poneki citat ili nešto što mi je važno i drago u književnom delu.

Koju biste knjigu poneli na pusto ostrvo, a koju na odsluženje doživotne zatvorske kazne?

Uvek je smešno pitanje šta bi poneo na pusto ostrvo kao da planiraš tamo da odeš a ne da ćeš tamo završiti posle nekog brodoloma, pada aviona i sl. Ako planiraš, onda nećeš poneti samo jednu knjigu, a ako si ograničen na jednu knjigu onda će to verovatno biti neki priručnik za preživljavanje, zar ne? Ako zamislimo da baš moram da ponesem tu jednu knjigu onda bi to bio Džojsov “Uliks”. Ima tu još mnogo toga što mi je u prethodnom čitanju promaklo i što bi me držalo zaokupljenom na tom pustom ostrvu. U zatvoru valjda ima biblioteka, pa bih u pauzi između tetoviranja, tuče i sviranja usne harmonike uzela neko filozofsko delo. Slušala bih šta druge zatvorenice imaju da kažu i pisala priče.

Šta trenutno čitate?

Brod za Issu Roberta Perišića, nešto potpuno drugačije od celokupne novije književne produkcije sa ovih prostora.

Ostale priloge iz naše rubrike “Šta čitaju oni koji pišu” možete pročitati ovde.

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: