Slučaj romana “Jedro nade” na književnim Mediteranima

 Jelena Nidžović
Slučaj romana “Jedro nade” na književnim Mediteranima

U vreme provedeno u čitanju romana Jedro nade i dopadanju Google-vidljivih aspekata njegovog književnosadašnjeg objavljivanja i postojanja, nisam ni slutila da ću o njemu i pisati: bila me je protresala njegova (celovita) umetnička uspelost. Međutim, i već prema nekoj idiomatskoj perspektivi, teme nađu autora, one su uvek govorljivije od sebe: ne često i ovako glasne.

            Za jedinicu (kolumnističke) motivacije obično se uzima merodavan povod, naglas iskucano pitanje. I, dok umetnički povodi pripadaju književnoj kritici, izvantekstualni su oni ,,prigodni” činioci čitalačke egzistencije koji mogu naglas da se zapitaju: 

            Kako je moguće da je neko istovremeno sjajan pisac, a tamo-neki-i-nekakav-problematičan-književni-delatnik? Šta da se radi kada odličan roman, poput ovog, biva iskustveno nadopunjen velelepnom autorskom epistolarnom autopreporukom? 

jedro_nade-nikola_malovic_vSa druge strane, volim takve izazove, takva pitanja i još neupotpunjene praznine, nepodvučene granice još od pre, u ovom slučaju, nekoliko godina, kada sam, sa snagom i voljom pretencioznosti studenta književnosti, ušetala u novljansku knjižaru ,,So”, upitavši za tamošnje savremene autore. Bio mi je, uz cold-reading besprekornost, preporučen roman Lutajući Bokelj Nikole Malovića; eruditski uzorno, barokno rasipnički, a neizostavno trgovački ne bez značaja, bila mi je predočena paralela između velikog Odiseja (sic!) i junaka, bokeljskog dvadesetprvovekovnog lutalice postjugoslovenskog- postemotivnog-tranzicionarskog tipa, upotpunjena odgovarajućim, suvenirski nepogrešivim bukmarkerom-lovorom, nezaobilaznim tržišnim ukrasom kapitalističkih samosvrsishodnohnosti.[1] Little did I know da je knjižar-trgovac koji insistira na romanu upravo Nikola Malović. To mi, zapravo, nije ni bilo u znanju dok sam čitala, ako ništa, i ako me sećanje služi, prilično inspirativan roman-preporuku. Onda je došlo Jedro nade. Onda sam se uhvatila Nedeljnika, da vidim čega ima. I onda su svi obradovani čitalački predlošci bili raspršeni poput, mediteransku raskošnost metaforike u vidu i književnom horizontu imajući, oksidirane pene na tom istom penom obujmljenoj školjci talasima nasukanoj na žalu, i to kada… 

            … se desio takozvani šok, jedno retorsko: ,,Da li je moguće?” 

            To je bio lik iz knjižare, i, štaviše, njegov redovni kolumnistički stubac u Nedeljniku jednog izvesnog broja jebene MMXIV[2] namah je i nakratko metamorfozirao u svetionik koji kaže da mu programski format ,,jeste da bljeska s upravo bokokotorske nulte nadmorske. S jedine geografije na svijetu na kojoj naš narod još uvijek živi uz more.”[3] Ali bljeska kako bi uputio na sebe, blješteći sebe, a ne radi snalaženja na plovidbama doslovnim i metaforičkim. Ukratko[4], dao se u diskurs obraćanja dobrom uči (M. Pantić, prim.) koji više ne čita knjige i opušteno se preporučio za nagradu koja mu u samodostupnim horizontima potreba i poimanja stvari pripada. Ladno se ponovo bio preporuči(va!)o.

            A pre svega toga bilo je to samo obećavajuće čitalačko iskustvo koje, nadopunivši sebe tom romanoplasirajućom intervencijom, u neku ruku izneverava vlastiti orgazam. Između unutarlogičke i tržišno- aspektualne građe života ovog romana ne postoje značajnije razlike: obema vidovima književnih egzistencija vladaju iste sile, isti motivacijski vektori.

            Jedro nade je, u opštem utisku, ostao beskrajno drag:

            mediteranska senzualnost združena sa ipak ohlađenim opštostima i nastojanjima da se pojedini sudovi i tokovi radnje združe i umirove obećavala je, bezmalo do samog kraja, nepogrešivost izbora. Jedro nade nudi jedno bogato, izvanpsihološki ili psihološki siromašno, ali osećajno i kulturološki beskrajno vrcavo i znatiželjno iskustvo čitanja. Dijalekatske polifonije zalepljene za transkripcije, kodirani civilizacijski simbolički parametri, upisivanje jadranskih locus amoenus-a, sve je sve vreme kako treba ( vožnjica), a u prvom redu ona:

            u mnogobrojnim=glasnim možda ili izvesno reklamnim izveštajima o romanu na Mreži potpuno prećutana, a najpre nezanemarljiva junakinja savremene srpske književnosti, Marija Zmajević. Folklorno-mitološki i na sve druge načine besprekorno dosledno nadograđivana, ova junakinja, tragična ili      proždrljiva ili nedorečena ili nesamosaglasna, upravo je ona poetička unikatnost koju bi Malović možda trebalo da preporuči u svoje ime naglas.

            Pod poslednjim se misli na još jednu naknadnu tekstualnu nepotrebnost/nametljivost: poetičku noticu.  Poetička notica kaže da ,,Plugastoplave storije i roman Jedro nade čine organsku poetičku celinu u opusu Nikole Malovića. Reč je o unikatnom dualnom proznom sistemu u savremenoj srpskoj književnosti i kao takvog ga, sve vreme, treba uzimati u obzir.”[5] Notica je veoma autorska, dakle ipak veoma autopoetička notica.  Ili: ali, autor je svesno ukrupnio svoju autorsku poziciju. Deminutivno-stidljivom ,,noticom”, Bog-zna-kako-samouniženo, ali u trećem licu, učinio je sebi prostor u kome se pak vlastiti stvaralački dar i trud i te kako ukrupnjava i izmešta na željeno referencijalno polje. Ili: autor je svetu u romanu koji je sasvim istakao mogućnosti i kvalitete geografskih i drugih posebnosti svog sveta pridodao nepotrebnu i pomalo bahatu istorijsku vertikalu. E, upravo ove intervencije stepenuju i najbolje čitalačko iskustvo, poput ovoga.

            Učine da ono ispizdi. Menjaju plan osećajnosti: praktično, ukidaju ga, srozavaju. Uz to, Malović je i u drugom svom romanu prenaglio sa svakim žanrovskim dometom, i tako demokratično rasporedio trilerozni, ljubavni i zaplet postmodernističkog tipa istorijske vertikale, da je izostala ukupnost kraja, plodonosnost čitanja koja uvek za svoju meru ima odah, osećanje da si ponuđen svet uživao i/ili preživeo.

            Drugim rečima, jednako marketinškom, preforsiran je i romaneskni fond, romaneskna potreba prelila je svoje zlatne kazane, i sasvim svojstvenim poetičkim sredstvima poručila da je čitamo ali i, uvek i: (pre)uvažimo, (pre)registrujemo kao vanrednu formu. Osim što nema očuđavanja, a antiklimaksa ima.

            Trećim rečima, super je sve to, zabaguje malo na kraju, ali te ispuni. Podrazumevan je uži izbor za Ninovu nagradu za roman godine, a ja i navijam za nagradu, jebale nas nagrade. I(,) čitajte Jedro nade.

Jelena Nidžović

 

 

 

 

[1] Ta merkalntilna vinjetica, lovor-bukmarker, metonimijski paradoksalno sadrži oba aspekta Malovićevog književnog delanja: pouzdanu učenost sa jedne, i sasluživanje (kapitalističkim) postupcima na koje se autor često i rado vrlo kritički osvrće u ostatku svojih pisanih ili intervjuisanih tragova, sa druge sa druge strane unutrašnje protivrečnosti.

[2] Visokocitatna igra namenjena, kao znak poštovanja, samom autoru romana, ne i drugih tekstova, uz barokno raskošno upućivačke navigacijice koje kažu da je tekst romana Jedro nade u celosti pročitan.

[3] Vidi u Nedeljniku

[4] Integralno, http://www.in4s.net/index.php/otvoreno-pismo-clanu-nin-ovog-zirija/

[5] roman, str. 313

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: