Slivanje biografije u ništavilo („Pa kao“, Vladimir Tabašević)

SHARE:

Živjeti život na crtu usud je mnogih. Ako ne i svih, ukoliko smognemo samouvjerenosti da putanju svake sudbine dominantno pripišemo njenom nosiocu. Jednom, prirodno, dođe trenutak i za svođenje računa. Tad se javlja najspontanija potreba za izrazom, umjetnost lišena usiljenosti, umjetnost kao odraz nagona za jačanjem dokaza o nekadašnjem postojanju. Dužina epitafa analogna je dinamici žitija. Linija razvučena između momenata rađanja i smrti na kraju ponire u jednu tačku, pa se čitav život svede na zanemarljvi biljeg na kori planete, kakvih ima u izobilju. Megalomanske biografije strepe od tihog poništavanja. One u groznici maštaju o zaostavštini koja neće biti samo nadgrobni spomenik, već lično čistilište pred očima drugih. Potvrdu o uspješnosti te posljednje misije nemoguće je dobiti: zato se računa na izdašnost odlazećeg, odnosno nezasitost onih koji ostaju.

U središtu romana „Pa kao“ Vladimira Tabaševića (Laguna, 2016) je priča o skoro pa neimarskim nastojanjima da se jedan nabrekli život što bezbolnije slije u ništavilo. Posmatrajmo to u istom ključu – razgoropađena, nabujala voda, nafilovana koječime tokom svoga dugačkoga puta, napokon dospijeva u mirniji tok. No, to je samo usporavanje, ne i mir. Sve je sporija što se bliži ušću. Strahuje od onog završnog stropoštavanja u beskraj. Postoje sredstva da se proces osedla, učini podnošljivijim, ali nasilni poduhvati znaju da i te kako izmijene čitavo okruženje, da izvitopere klimu, ponašajući se poput centra nekog negativnog magnetizma. Istu silu moguće je osjetiti kod onih što se na ovaj ili onaj način teško „s dušom rastaju“. Razgorjela duša parazitski se drži svih tragova života, usađujući im ponešto od onostranog zadaha.

Vladimir Tabašević, "Pakao", Laguna, Beograd, 2016.

Vladimir Tabašević, “Pakao”, Laguna, Beograd, 2016.

U ovom slučaju, dementor je penzionisani pukovnik Frojd, starina koja je proživjela sve i svašta, a koju možemo uzeti kao tipičan primjer uhljeba izniklih iz srećnog pozicioniranja tokom rata. Istorija je zapamtila takve pragmatičare – ljude koji su Pobjedu kasnije debelo naplatili. Neizvjesnost obavijanu dimom zamijenili su svakodnevicom ispunjenom šepurenjem po rezidencijama, najboljim opijatima i pljeskanjem maloljetnih zadnjica po primorju. I, sad, pošto se žurci primakao kraj, izborano srce žudi za posljednjom dozom moći, makar imala snage da se samo prospe po papiru. Frojd unajmljuje Emila, mladog pisca izgubljenog u raznoraznim traganjima, da o njemu napiše knjigu. Ona, naravno, mora da bude pročišćena i nadograđena, kako bi oči javnosti ničice padale pred djelima počivšeg. Emilov termin je subota. Jednom nedjeljno on odlazi kod Frojda i postepeno, dok sluša starčeve baljezgarije, razvija interesovanje za Anu, kućnu mu pomoćnicu. Tokom kuhinjskog klinča stavlja joj do znanja da pod hitno želi savezništvo, psihofizičku vezu koja je samo naizgled rezultat flerta, a u stvari je prinudna mjera, protivteža demonu odumiranja što ropti na balkonu. U tome je njihova jedina šansa. Mada i sama bez čvršćeg uporišta, osovina Emil-Ana u subotama što slijede održava spasonosnu kopču sa svojim izvornim emocionalnim stanjima, nasuprot Frojdovom iskrivljavanju stvarnosti: „…moramo reći i to da je pukovnik Frojd ipak verovao da njegove pojmove jedino istorija može ispravno razumeti. On i istorija. I tačka. I tu, u tom kretanju njegove svesti o sebi, o tome šta je mogao da bude a nije, ali što mu je umalo promaklo, i kretanju istorije, provlačimo se kao utvare i mi, Ana i ja, koji, svako na svoj način, uzimamo važno učešće u Frojdovom životu“.

Tri različita egzistencijalna konteksta vremenom se stapaju u jedan. Za to je zaslužna fizička upućenost jednih na druge, gotovo pa ritualno uvođenje poretka u posve trivijalne radnje. U vazduhu konstantno pluta nekakva gadljivost, na koju – svako na svoj način – nije imun niti jedan akter ovog neobičnog trougla. Frojd se gadi sve gušćeg sutona pred sobom, Emilu su gadni njegovi očajnički pokušaji da po svaku cijenu materijalizuje nasmiješenu posmrtnu masku, dok Ana kao po kazni dreždi uz Frojda brojeći mu staračke pjege, ne bi li mu konačno dobrojala posljednje dane i stekla pravo na imovinu. Ujedinjeni su težnjom ka poboljšanju ličnih položaja, što odmah, što posmrtno, a istovremeno ogorčeni zbog metoda kojima pokušavaju dosegnuti zadate ciljeve. Ogorčenost se stalno uvećava jer je zacrtano samo prelaz ka nečemu višem, što se ne da ni naslutiti. Sreća im je nedohvatljiva i oni kao da su uvijek, uprkos angažovanosti, svjesni zaludnosti svega što čine. Vrijeme im služi kao bič za samokažnjavanje. A mazohizmu se ne prepuštaju tek iz zabave, prilaze mu kao nekakvom civilizacijskom pozivu – svako sa sobom nosi krst uzaludnosti i najmanje što se može učiniti jeste baš to urezivanje bolnih lekcija u sopstvenu kožu.

Kao posljedica te samoosujećenosti javlja se utisak o simuliranju socijalnih odnosa. Upravo u tom neprestanom razmimoilaženju željenog i mogućeg leži osnovna nit Tabaševićevog romana. Pukovnik smatra da bi idealno bilo knjigu nasloviti „Pakao“; on polaže na snagu izraza – distancirani pogled na prošlost otkriva da je život bio kotao koji je kanio progutati nesrećnu jedinku, ali plamen je, eto, iskovao čvrstu ličnost, dostojnu vječnog sjećanja, nekoga ko je više puta kušao smrt i stoga stekao pravo da sjutradan bude slavljen kao svjetonazor.

Međutim, pakao u sadašnjici dobija novu, razvodnjenu verziju. Termin se razlaže na dva sloga, udarajući cinične, duple pečate na sve projektovane elemente bitisanja: pa kao posao, pa kao ljubav, pa kao prijateljstvo, pa kao očekivanja, pa kao život. Osjećanja su ovdje poput žigosanog, zalutalog stada, čiju sudbinu neće popraviti ni ta trenutna odvojenost od trase. Epilog je poznat. Lutanje nije sloboda. „Kao“ je glavna životna odrednica, privezak kojega je teško se osloboditi. Sveprisutna „navodnost“ spaja likove i obavija ih istim vonjem. Iako mladi, Ana i Emil ne mogu da se odupru sjenci Frojdovog pakla. Pukovnikovo sjećanje, ono što ih u datom vremenu i prostoru čini živima, je „poput neke rane koja gnoji i drenira se tu preda mnom, a ja onda vrcam med“, poentira autor. Oponašanje života se izdaje za život. Oni koji bi htjeli da žive punim plućima udišu isparenja prošlosti, postajući žrtve genetskih slabosti koje evolucija nije stigla da otkloni.

Tabašević uglavnom posmatra svijet očima Emila, ali ne zadržava se samo na tome. Katkad naratorsko kormilo preuzmu i drugi, čime se otvaraju nove dimenzije suštinski jedinstvene tragike. Ovakvo rješenje je više nego opravdano makar samo zbog provjere uračunljivosti glavnog naratora. Jer, nerijetko se dešava da Emil rekonstruiše unutrašnji i spoljašnji svijet u jednom dahu, do iscrpljivanja. Zahvaljujući tome, on zapravo priređuje sebi seanse grubog pročišćenja, neku vrstu duševnog klistiranja, budući da je to najbolji lijek za ublažavanje trauma koje nosi status Frojdovog plaćenika.

Pored te uloge nesvjesnih Emilovih jataka, ostali su tu radi upotpunjavanja slike o torturi kao nezaobilaznoj karici produžavanja vrste, stvaranja svijeta kakvog ga danas poznajemo. Uostalom, kako sugeriše podnaslov romana, ne treba biti previše narogušen, sve čime nijesmo zadovoljni može se lagodno pripisati nesporazumu. Vječito posljednje utočište. Ništa nas ne sprečava u toj igri „alibisanja“. Ni majku koja „je spremna da svoj život posveti tome da uništi svoju kćer ukoliko njena misija propadne zbog neposlušnosti te kćeri“, ni Roberta koji je „bio dresiran za ratove“ i koji je „čekao samo jedan trzaj u svojoj državi, da silno pokaže kako se tamani neprijatelj, jer bez neprijatelja i ratova ni Robertov život, ni život mnogih kao Robert, nije bio previše smislen“. Stiče se dojam da je glavni zadatak ove galerije nacerenih stanovnika „Pa kla“ potiranje pretpostavki oživotvorenja i druge strane, onemogućavanje da se na trulo tkivo savremenog društva nakalemi procvjetala grančica. Trulež je i plodno tle, reći će neki. Isti oni koji će Emila i ekipu nazvati antijunacima, koliko god njihov opstanak van šablona u datim okolnostima bio, u stvari, prvorazredno junaštvo. Ne, tkivo je nepopravljivo trulo, a početak bi se mogao bazirati isključivo na nekoj novoj podlozi. Autorova poruka je da čovječanstvo nije ni blizu tačke ozdravljenja; i, što je još gore, ponestaje mu vremena za preporod, rok je na izmaku.

„Pa kao“ je roman od 190 stranica. Čitao sam ga četiri dana, ravnomjerno ga izdijelivši na četvrtine. I pored želje da ga slistim za nekoliko sati, i pored onih gorućih premišljanja šta bi moglo dalje da bude, šta me čeka, svjesno sam odmjeravao količine. Jer jezik Tabaševićevog romana je kao vrtlog koji te ne ubija, ali iz tebe istresa najintimnije strahove koji se potom kovitlaju okolo i pokazuju ti nutrinu kao u nekakvoj perverznoj kampanji iznude priznanja. Svako ima svoj lični pakao. Uz „Pa kao“ će mnogi biti primorani da barem na čas zavire u svoj dosije; a hrabrijima će poslužiti kao početna stanica za ulazak u središte Sebe.

nikola nikolic