Senka Marić: U našim lošim sudbinama se ne zatičemo slučajno

SHARE:

Sa mostarskom književnicom Senkom Marić, dobitnicom regionalne nagrade „Meša Selimović“ za roman Kintsugi tijela, odlučili smo da napravimo donekle drugačiji intervju. Naime, zamolili smo domaće spisateljice, pesnikinje, književne kritičarke, novinarke i muzičarke koje su njen roman već pročitale da, umesto nas, autorki postave pitanja u vezi sa njenim nagrađenim romanom. U tom smislu, autorke ovog intervjua su Sara Arsenović, Jasmina Vrbavac, Milica Špadijer, Iva Parađanin, Jasna Dimitrijević, Ognjenka Lakićević i Marija Ratković. (Fotografija autorke: Milomir Kovačević Strašni).

Sara Arsenović, novinarka: Koliko je i zašto, u vremenu lake zamenljivosti i kratkotrajnosti, važno promišljati popravke polomljenog?

 Vjerujem da je jako važno. Na različitim nivoima. Čak i u kontekstu samih predmeta, a pogotovo ljudskog tijela, ili čovjeka generalno. Valjda se tu radi o insistiranju na postojanju, odbijanju da nas se može i treba odbaciti ako se ne uklapamo u opštu matricu. Živimo kulturu koja nije pretjerano otvorena za pluralizam bilo koje vrste. Nemamo sluha za različitosti, i prava da se bude različitim. Žensko tijelo koje prođe kroz promjene uslijed bolesti karcinoma dojke u opštoj percepciji je izopšteno kao tijelo koje više nije žensko, kao tijelo koje je izdalo ženu, kao tijelo o kojem ćemo šutjeti jer je poraženo, i treba ga sakriti. U tom kontekstu u samom romanu mi je bilo važno da kažem da je takvo tijelo i dalje lijepo, i to čak na neki dublji, potpuniji i svakako bolniji način.

Jasmina Vrbavac, književna kritičarka: Kako ste za roman birali događaje iz detinjstva i koliko su oni jasno povezani sa situacijama tokom bolesti i lečenja?

Nisam se trudila pišući da to sve zajedno previše osvijestim. Osnovna naracija je tekla hronološki i onda sam jednostavno, promišljajući o svemu tome zajedno, pustila da se u nju uvezuju epizode iz djetinjstva, u smislu onoga što je bitno u odrastanju djevojčica, a o čemu se obično šuti. Kao da je sve što mi jesmo, sve što nam se događa, promjene kroz koje prolazimo itd. sramno, i onda odrastamo sa osjećajima krivice, s uvjerenošću da smo nedovoljne, pogrešne. U pozadini te potrebe ispisivanja epizoda iz djetinjstva je stajalo moje uvjerenje da se u tim našim lošim sudbinama ne zatičemo slučajno, da su bolesti uvijek proizvod nesklada koji imamo u sebi, na toj relaciji uma, duha i tijela, kao proizvoda konflikta u kojem sve to zajedno stoji sa vanjskim svijetom.

Milica Špadijer, novinarka: Zašto pišeš u drugom licu i kome?

Drugo lice se prvenstveno nametnulo kao najbolje rješenje, jer je funkcionisalo na pola puta između iznutra i vani. U prvom je bilo previše uvučeno, previše neuvjerljivo, patetično, u trećem previše distancirano. Istina je i da svi puno bolje čujemo kad nam se direktno obraća. Mada nisam romanom pokušavala poslati bilo kakve poruke bilo kome, tipa: ovo možeš biti ti. Realno možeš, ali ne shvatam svojom misijom da ti to govorim. Možda mi je trebalo da sve to kažem i sama sebi, ne znam, nije mi to sasvim osviješteno. U nekim trenutcima mi se čini da je to istina, u drugim da nije.

Iva Parađanin, novinarka: U jednom intervjuu si spomenula da tvoj roman nije roman o odrastanju, ali da sadrži njegove određene fragmente. Anatomiju tvog romana ili kintsugija čine određene tačke spoznaje tela i svesti o njemu, a jedna od njih je i trenutak kada pišeš o prvoj menstruaciji koja je kao tema najčešće potpuno skrajnuta i cenzurisana kako u književnosti, tako i u zvaničnoj edukaciji i pop-kulturi. Zašto misliš da je važno i zašto je tebi bilo važno da pišeš o tom trenutku?

Bilo mi je važno da pišem o svemu onome što je vezano za različite procese odrastanja djevojčice, a što se cenzuriše ne samo nabrojanom, nego i u gotovo svim aspektima svakodnevnog života. Naše menstruacije naravno jesu dio naše intime, ali to ne znači da se trebamo držati kao da ne postoje. Mislim da je stvar još lošija kad dođe do seksualnih žudnji koje djevojčice prirodno imaju isto kao i dječaci. Način na koji se to posmatra kod jednih i drugih je potpuno oprečan. U romanu mi je bilo važno da napišem tu epizodu o prvoj menstruaciji zato što mislim da je to trenutak konačnog suočavanje s našom drugošću. 

Jasmina Vrbavac: Medeju i Amazonke ste odabrali za svoje pretkinje koje vam se javljaju u snu i prenose roman na arhetipski plan. Da li ste vi odabrali njih (po sličnosti životnih okolnosti) ili su se ovi arhetipski koncepti nametnuli zaista na podsvesnom nivou?

Medeja je tema kojoj se uvijek opsesivno vraćam. Uvijek poziciju žene posmatram i kroz prizme mitova o Medeji i Meduzi. Mislim da su oni važni, i da ih iz svake epohe trebamo ponovo propitivati. Kada sam počela da ispisujem te fantastične epizode, Medeja i Meduza su se onda kao po defaultu uvukle. Nakon toga u priču su se uvezale Amazonke, jako dobro se uklapalo to što su one, po mitu, odstranjivale svoje desne sise, da bi lakše mogle ispaljivati strijele iz luka. To je poslužilo kako dobra metafora kroz koju se, nadam se, provuklo više različitih planova, ali prvenstveno taj koji bi trebao govoriti o ženskoj snazi.

Jasmina Vrbavac: Šta je presudilo da odaberete kompoziciju romana u kome se naizmenično smenjuju događaji na tri nivoa – sadašnjost, detinjstvo, snovidno preuzeto iz naslaga mita i arhetipskih slojeva podsvesti?

To mi se učinilo kao najbolji način da ispričam priču. Inače u tekstu volim fragmentiranost, ne volim kada se stvari objašnjavaju i opisuju do kraja. Volim računati na čitatelje koji će sami doći do zaključaka, i u tom smislu u svojoj mašti gotovo dograditi dijelove romana, bolje nego što bih ih ja ikada mogla ispričati ako budem insistirala na tome da svaku stvar fiksiram do kraja. Dakle, bilo mi je važno da cijela naracija bude data kroz fragmente, isječke, postoji hronološki niz tamo gdje govorim o liječenju, ali sve ostalo je na neki način raspršeno oko te osnovne priče, kao da pripada i prošlosti, ali još uvijek traje, ti događaji nikada nisu završili. Barem se, nadam se, to tako čita.

Jasna Dimitrijević, spisateljica: U čitavom romanu samo mi je jedan momenat ostao nedovoljno jasan, to je lik ćerke, njena pozicija i perspektiva. Nju srećemo samo u množini – deca – ili kao deo tog para – sin i ćerka – ali nikad samostalno. Ova dva lika su samom perspektivom i temom romana negde u pozadini, ali dok sina katkad i vidimo kako dela, govori, postoji, ćerku ne čujemo, ne vidimo, ne znamo ništa o njoj. Zašto je to tako? Zašto njena pozicija morala biti takva?

Možda je to mjesto na kojem sam povukla granicu. Jer iako je život jedno, a književnost nešto drugo, roman jesam ispisivala iz sebe. Djeca u romanu nisu doslovno moja djeca, ali postoje tačke preklapanja. Mjesta u kojim ja znam da su to oni, iako to niko drugi ne mora znati, i iako to za sam roman nije ni najmanje važno. Nisam željela da ova priča na bilo koji način postane priča moje kćerke. Nisam mogla dozvoliti sebi tu vrstu promišljanja i straha koji te misli donose, te identifikacije na koju pozivaju. Valjda je to mjesto na kojem sam privatno ipak stavila život iznad književnosti.

Ognjenka Lakićević, pesnikinja i muzičarka: Znamo koliko je povezivanje detinjstva i odrastanja sa sadašnjim trenutkom i odlukama odrasle osobe važno za svaku individuu, ali koliko je važno književnost i za autora, i da li su paralelizmi radnje iz sadašnjosti i detinjstva tu bili više zbog strukture, kao i skretanja pažnje na karakteristike odrastanja devojčice u (modernom) patrijarhatu, ili je Senka imala i druge motive? 

Vjerujem da bi bez epizoda o djetinjstvu priča bila plošna. Da bi govorila samo iskustvo jedne bolesti. A voljela bih da vjerujem da ovaj roman barem donekle uspijeva reći nešto više. Kroz pojedinačnu iskustvo sam pokušala govoriti jednu univerzalniju priču. Naravno, ne želim reći da ćemo sve mi ako ne budemo radile to i to, završiti s rakom, ali kroz ovaj roman sam željela primijetiti da ukoliko mi kao žene živimo živote u kojima nismo dosljedne same sebi, onda će se to sigurno manifestovati kao neka vrsta pogreške u našem sistemu, koja će ponekad biti i fatalna. Nije sigurno drugačije ni za muškarce, ali ja intimno poznajem samo žensko iskustvo, i iz njega jedino mogu da pišem. I naravno, to sve opet je samo moje mišljenje.

Marija Ratković, spisateljica: Koliko je neposlušnost bitna u pisanju i u životu i koja je prava mera između krotkosti i neposlušnosti (prema društvu, autoritetu, roditeljima, deci, zakonu, istoriji, tradiciji, knjizevnom kanonu, običajima pa i ljubavnicima i tako to)?

Valjda i tu, kao i u svemu drugom treba da postoji neka mjera, barem u načinu na koji se neposlušnost manifestuje. Mada generalno ne razmišljam u tim terminima. Koncept potpune poslušnosti je besmislen, nemoguć. Vjerujem da sve trebamo propitivati. Lično se ne nosim najbolje s autoritetima bilo koje vrste. Možda ja to sve posmatram u neku ruku iznutra, u smislu da mi sami određujemo ono što spada u naš svijet. Nemoguće je bitku voditi na svim frontovima, važno je da budemo dosljedni sebi, onome što jesmo, što mislimo i osjećamo i što se poklapa s našim vlastitim sistemom vrijednosti. Vjerujem da ako smo u toj tački načisto sami sa sobom, onda jednostavno u životu „jesmo“, ne postoji ništa što može da nas izmjeri, pa time ni da nas ranguje kao poslušne ili neposlušne. Možda ovo zvuči pomalo društveno neodgovorno, ali ipak mislim da u suštini nije. U mom svjetonazoru to je vrsta osnaženja koja je potrebna ženama. Nije važno kako nas neko vidi i šta od nas očekuje, nikome nismo ništa dužne osim same sebi.