Senka Marić: Ne postoji sistem vrijednosti koji bi podržavao stabilnu sliku svijeta Povod za ovaj intervju je roman Gravitacije koji je nedavno objavila mostarska autorka Senka Marić. U njemu čujemo glasove tri junakinje čije sudbine glasno i upečatljivo govore o položaju žena na ovim prostorima.

Mostarska spisateljica, esejistkinja i književna prevoditeljska Senka Marić nedavno je objavila novi roman Gravitacije (izdavač srpskog izdanja je Partizanska knjiga). U ovoj knjizi, autorka nam predstavlja tri junakinje među kojima postoji generacijski jaz, ali istovremeno otkrivamo i neobično mnogo paralela i podudaranja u njihovim sudbinama. Ovo je njena prva knjiga nakon veoma zapaženog romana Kintsugi tijela, za koji je dobila regionalnu nagradu „Meša Selimović“. Objavila je i sledeće pesničke zbirke: Odavde do nigdje, To su samo riječi i Do smrti naredne. Dobitnica je više književnih nagrada, između kojih se ističu evropska nagrada Vitez/škinja poezije 2013, te prva nagrada Zija Dizdarević 2000. godine. Marić je takođe i urednica portala za književnost i kulturu strane.ba.

Gravitacije su fragmentarno koncipiran roman koji možemo posmatrati kao zbirku svedačanstava o životu nekoliko generacija žena sa ovih prostora. Zašto si se odlučila baš za tu formu, kao i pripovedačko višeglasje (spram Kintsugija tijela, recimo)?

Uzelo mi je jako puno vremena da postavim strukturu romana. Glavna junakinja, Mika, od početka je imala vlastiti glas. Na različite načine sam pokušavala da postavim glasove njenih nena, Hibe i Đulse. Vremenom je postalo jasno da Đulsa, pasivna, depresivna žena, mora da bude kazana iznutra. Da bismo je zaista osjetili ona je morala da ima svoj glas i na taj način nas uvuče u atmosferu svog života. S druge strane, Hiba, druga nena, žena od pokreta i akcije, potpunog nepredavanja, morala da je bude iskazana izvana. Iz tog razloga Hiba nema vlastiti glas, mi ne znamo šta ona misli, o njoj znamo samo ono što nam Mika prepriča, dakle radi se o potpuno vanjskoj perspektivi, koja na izvjestan način treba da funcioniše kao protuteža unutarnjim glasovima Mike i Đulse. Mika je rastočena između svoje dvije nene, kao dva suprotna principa, dva moguća načina postojanja žene.

Cijela naracija jeste fragmentirana jer sam smatrala da će roman bolje funkcionisati s manje prepričavanja, uvezivanja, odnosno ako pustim događaje da sami govore. Na taj način sam pokušala i istači da se sve to može dešavati u svakom trenutku, bilo gdje i bilo kome.

Naslov knjige nam između ostalog sugeriše postojanje sile sposobne da upravlja drugim telima. Koji su sve izvori gravitacija koji oblikuju sudbine žena u ovom romanu?

Ne postoji prostor potpune slobode. Uvijek smo uslovljeni tradicijom, porodicom, društvom, ljudima koji nas okružuju. Neke sile privlačenja su slabije, neke jače. Možda se sve na kraju svodi na tu borbu, našu potrebu da se otrgnemo, izmaknemo u prostor u kojem nas ništa ne razvlači u različitim pravcima, da bismo konačno saznali ko smo. Nije isključeno da na tom mjestu ne bismo pronašli ništa. Ili bismo pronašli potpunu slobodu. Ako je to i istina, ta sloboda bi bila sasvim samotna.

Na početku jednog fragmenta, jedna junakinja pita „Kako preživiš?“ Na njegovom kraju, druga odgovara „Praviš se mrtva, tako preživiš.“ Ovde bih postavio pitanje takođe citatom, kada junak Dnevnika o Čarnojeviću pita „Gde je život?“ Gde je njihov život dok se prave mrtve?

Ne znam. Ne znam da li on uopšte postoji. Mislim da je to ključno pitanje koje ovaj roman pokušava postaviti. Tu se Hiba i Đulsa postavljaju kao dva modusa postojanja. Đulsa se pravi mrtva. Hiba insistira da je živa. Ali u kvalitativnom smislu malo je razlike između ta dva života. Razlikuju se samo po broju učinjenih pokreta. I to jeste mjesto na kojem je Mika rastočena, jer ona pokušava dokučiti odgovor na to pitanje, pronaći istinu koja bi trebala da osigura ispunjenost, odnosno sreću. U romanu govorim o ženama, ali to svakako nije isključivo žensko pitanje. Mislim da se tu radi o univerzalnoj ljudskoj potrazi za smislom. Da li je život samo niz ispraznih svakodnevica ili može postojati nešto više? U tom smislu za Đulsu i Miku ljubav, pošto za obje ostaje neostvarena, manifestujese kao nedostižno polje u kojem bi se smisao možda mogao ostvariti.

Junakinjama Gravitacija uporno i dosledno izmiču sreća i ljubav. Koliko je u tome njihove individualne krivice, a koliko je društvo odgovorno za njihove neispunjene živote? I da li su neispunjeni?

Da, ja bih rekla da su neispunjeni, jer ih one svakako osjećaju takvima. Ne mislim da se tu radi o individualnim krivicama. Vjerujem da je svijet tako konstruisan – ono što se u našim idejama uspostavlja kao cilj ili sreća, uvijek se nalazi van našeg dometa. Želja uvijek bježi od svog ispunjenja, rekao bi Lacan. Ne možemo znati kakve bi bile Mika i Đulsa da su im ljubavi bile ostvarene, ili kakva bi bila Hiba da joj muž nije umro. Da li bi one bile iste ili druge žene? Kroz cijeli roman ključno je pitanje smisla. Šta je dovoljno da bismo se osjećale ispunjenima, sretnima. Mika zaista pokušava sve čega se može dosjetiti. Ni na jednom od tih puteva ne pronalazi ništa.

Muškarci u romanu, bilo da su od krvi i mesa, bilo da su od snova i fantazije, po pravilu uvek destabilizuju svakodnevicu junakinja. Mogu li one, i ako da onda gde, pronaći/povratiti svoju ravnotežu?

Pozicija muškarca uslovljava poziciju žene. Vjerujem da vrijedi i obrnuto. Jer socijalna smo bića, a partnerski odnosi su ključni odnosi. Valjda u nemogućnosti da upotpunimo sami sebe očekujemo da nas upotpuni drugi. To bi bilo tipičnije za žene. Zaista ne znam koja je to tačka u kojoj se uspostavlja ravnoteža. Dosljednost samom sebi mi se čini najboljim korakom u tom pravcu. Ali to nije ni malo lako. Najteže je poznavati sebe. Stalno se mijenjamo, tragamo za obrascima koji će nas izvesti na pravi put. I tu se vrtimo u nekakvom začaranom krugu. Ne znam ni kako Mika može pronaći sreću. Da li se život može ispuniti odlascima na posao, kuhanjem, brigom za kćerku, šetnjama s prijateljicom, gledanjem televizije? Kako se oslobađa uvjerenja da bi život morao da bude puno više od toga?

Kad smo kod snova i fantazije, bez obzira na vreme i okolnosti u kojima žive, junakinje im se uvek prepuštaju. Šta oni kompenzuju i koliko su im važni kao metafizički egzistencijalni prostor?

Za Miku i Đulsu prostor fantazije je jedini prostor istinskog življenja. Tamo, u snovima, u izmaknutosti od stvarnosti sve postaje moguće. Njegova jedina mana je što je nepretočiv u realnost, dok s druge strane realnost stalno uplovljava u fantaziju, rastače je, raspolućuje, nagriza, pokušava uvući u stvarnosne okvire mogućeg. Da ne postoji fantazija možda ne bi bilo ni očekivanja, ni neispunjenosti, ni nezadovoljstva. Postojalo bi samo ono što jeste. Možda bismo tako bili oslobođeni težnje za više i možda bi to donijelo nekakav mir. Ili bi sve bilo mnogo gore. Kroz roman postavljam pitanje kome je bolje, lakše, izdržljivije, usanjanoj Đulsi ili praktičnoj Hibi koja ne dozvoljava fantaziji da joj se ulijeva u život. Pitanje stoji. Mika nije pronašla odgovor.

Vidimo da junakinje pribegavaju ezoteriji i alternativnoj medicini (salivanje strave, gledanje u šoljicu od kafe, tumačenje snova, otvaranje tarota). Da li to tajno, opskurno žensko znanje ilustruje njihovu moć, ili očajničko bekstvo u samoobmanjivanje?

Ilustruje njihovu potrebu da pronađi pravi put i neprezanje od niti jednog dostupnog mjesta da bi na njemu tražile odgovore. Mislim da je to iskonska ljudska potreba. Da znamo. Da znamo ko smo, gdje idemo, postoji li smisao i gdje se on nalazi. Svi mi to tražimo na nekim mjestima, koja se manifestuju u odnosu na naš svjetonazor. Đulsa je, u skladu s okruženjem iz kojeg dolazi, tražila kroz različite praznovjerne rituale. Hiba kroz svakodnevno ponavljanje istih pokreta, opet gotovo ritualno, praveći od održavanja kuće svoju religiju. Mika je, u svom očajanju, tražila svuda. Ne postoji mjesto ili način na koji nije bila spremna tragati. Na kraju romana stoji da Mika izroni. Iz praznog gradskog bazena ona izroni. Ali u konačnici ona može izroniti samo nazad u svijet iz kojeg je i zaronila. Bez obzira koliko dugo držala dah pod vodom, svijet je ostao isti.

Upadljiva je pojava antičke junakinje Kasandre, trojanske plemkinje i proročice proklete da u njene istinite vizije niko nikada ne poveruje. Kakva je njena simbolika u romanu?

Ista kao i simbolika hora žena koji se pojavljuje na određenim mjestima u romanu, i koji predstavlja para ode antičkih horova. Njihova uloga je bila da upozore na mjeru, ono šta junaku pripada, te i tragičnu krivicu koja će uslijediti ako se on usudi da traži više. Horove žena u Gravitacijamaniko ne razumije. Jezik je nepoznat. Ne postoji sistem vrijednosti koji bi podržavao stabilnu sliku svijeta. U tom smislu, Kasandra je preteča našeg vremena. Čak i ako istina postoji niko je ne može čuti. Ne znam šta muškarci mogu naučiti jedni druge, ali znam da žene još nisu došle do tačke da mogu naučiti jedna drugu kako se bude sretnima. Feminizam je napravio ogroman put, ali ja još uvijek ne znam gdje smo stigle, koliko je još puta pred nama i kakvo je to mjesto na koje trebamo stići.

Pročitajte i intervju koji je Senka Marić dala o njenom prethodnom romanu Kintsugi tijela.

Pitanja: Danilo Lučić
Foto: Radmila Vankoska

 

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu