Sajsi MC: Ne koristiti priliku da talasaš je kažnjivo delo

Ako smo dobro shvatili, Ivana Rašić nastupa pod pseudonimom Sajsi MC, a u tekstovima Sajsi MC kao da je došlo do umnožavanja identiteta. Čini se da si kreirala nekoliko likova i da u zavisnosti od teme koju želiš da obradiš, biraš koji je za tu svrhu najpodesniji?

Tako je, apsolutno tačno. Baš to radim u poslednje vreme sve više i više. Konstruišem razne likove i muške i ženske, govorim kroz njih. Na primer, u pesmi “Papa” kazem Ja sam lezbejka. Time doprinosim da se srodim sa likom, pokušavam da razumem. Jer kad kažem nešto u prvom licu, to je efektnije i odgovornije. Nemoguće je stalno imati samo autobiografske pesme, kakve sam imala na početku, jer vremenom rastu apetiti za novim doživljajima koje ne stigneš da proživiš, ali ih obradiš u pesmi.

Kako zadovoljavaš taj apetit – odakle crpiš inspiraciju, ili gde pronalaziš taj materijal koji je van tvog iskustva?

Pa nemam pojma šta da ti odgovorim na to, pa ću reći da inspiraciju nalazim u svemu, a energiju crpim iz ega. Fazon je da čovek upozna sebe i kako funkcioniše, i koji je način da zadovolji svoje potrebe.

Ono što je van mog iskustva izmaštam, izmišljam. Naravno, ubacujem uvek mrvicu sebe. Na primer, iz pesme “Tiffani” (ja je zovem tako): crno i teget idu i ja to znam, ali ja to lično ne volim , pa sam naterala i Tifani da ne voli. Imam svoj  razlog zašto ne volim, a to je zato što dok sam odrastala nosila sam garderobu od starije braće, onaj fazon kad mlađi nasleđuju stvari. I sve je bilo pretežno tih boja, za dečake. Ja sam bila željna roze boje. Eto, to je nešto u svesti što mi je isplivalo… uzmem nešto svoje, možda ga nekad iskrivim i pripišem nekom drugom.

Takođe je jako bitno za mene da se šetam. Tako je nastala pesma Sa devojkom u shopping mall”. Moraš da se krećeš, izlaziš u grad, izlaziš mnogo u grad, ostaješ do jutra, zabadaš do sutra. Piješ ispred dragstora, pa opet šetas i tako u krug. Posmatraš svet, pa onda živiš život, ono baš do kraja, pa kad zaboli napravis pauzu. Tako ja čuvam sebe, ali to je neki moj recept, svako treba da sačini svoj, jer recimo nekom moj recept može da ne prija. Nismo svi isti…

Reperka, levičarka, feministkinja – da li ovi epiteti upućuju na autentičnu poziciju sa koje nastupaš, ili je to neka vrsta intelektualno-marketinške provokacije kojom hoćeš da skreneš pažnju?

Hmmm… Hoćeš reći da je moguće tako ozbiljne stvari da budu trend? Levo nikad nije trend, dok desno jeste. Da skrenem pažnju da mi neko olomi ciglu o glavu. Svi ti epiteti ne dolaze iz mog intelektualnog bića, nego iz stomaka… instinktivno… Reagujem u odnosu na okolinu u kojoj se nalazim, nije planski ništa, niti marketinški. Volim da verujem da sam to ja, moja suština.

Zašto si ubeđena da levo ne može biti trend?

Zato što je zahtevnija od desnog, zahteva veću intelektualnu uključenost, zahteva preispitivanje. Ono konstantno postavljanje pitanja i sebi i drugima. Desno je više direktiva, meso, juriš, komanda. Ne znam, možda nisam u pravu, ali ja to tako doživljavam.

Često se čulo jedno te isto pitanje, povodom nečega što deluje kao ime feminističko-levičarskog pokreta, a u imenu je jedne tvoje numere. Dakle, ko su zapravo „Antifa kučke“?

Utopijska, tj. izmišljena potkultura. Znači, za nju nemamo primer ili model u realnosti. To su ti prepičke, amazonke koje su žešće društveno osvešćene i pate od tog nekog Robin Hud sindroma. Naravno, sa druge strane, imamo i anarho-feminističkog dizel baticu, koji je takođe predstavnik još jedne izmišljene potkulture. Dodala sam i dečake da bi one imale sa kim da se druže, stavila sam ih u erotski odnos, to je refren i tako sam ih povezala. Kada kažem utopijske mislim na model kome treba težiti, oni su savršeni primeri svoje vrste, izvanljudski simboli.

Istorija muzike nam je pokazala da najbuntovniji pravci – kao što su rap i punk – uvek bujaju tamo gde su najveće socijalne i ekonomske nepravde, tenzije i razlike. I zaista, reklo bi se da reperi bujaju u Srbiji. Ali, prema tvom ličnom utisku, ima li tog bunta i revolucionarstva na reperskoj sceni? I postoji li, da je tako nazovemo, ženska rep-scena?

Trenutno nigde nema revolucionarstva, ni bunta, pa tako nema ni na rep sceni, bar ne u meri u kojoj bi trebalo. Situacija je čak toliko alarmantna da ne vredi ni raditi taj neki teorijski deo (pravljenje pesama), već je isključivo potrebna akcija. Davno je prošao voz kad je trebalo da se teorijom stimuliše.

Ženska rep scena sigurno postoji, jer je nebitna brojka, a manjinska je, već stvarno ima kvaliteta. Mada i tu može dosta da se zameri. Prva i osnovna stvar je kopi pejst – one preuzimaju teme, način pisanja i uopšte celokupan trip od muških kolega, umesto da iskoriste svoju autentičnost. Da se razumemo – ne postoji muška ili ženska umetnost, ali nastojati da se uklopiš u rep scenu preuzimajući njihove modele, da bi te zgotivili i ne koristiti priliku da talasaš je kažnjivo delo.

Ukratko, kako izgleda jedan hipotetički razvojni put mladog repera/reperke danas? Kako se počinje, kako se dolazi do matrica, producenata, izdavačke kuće, albuma, spotova, medijske pažnje, reklame…? I na koji način se razlikuje početak tog puta danas od onog kada si ti počinjala?

Ufff… moj put je bio specifičan i nemamo ovde dovoljno mesta za tu romansiranu ispovest…
Svako počinje iz nekog svog tripa, imaš plejadu dečaka koji krenu da repuju samo da bi smuvali nešto, i čim smuvaju prestanu da se bave muzikom. Svi mi ostali počinjemo, jer za početak imamo solidan ego i jako želimo to. Mislim da je to dobitna kombinacija.
Sada je internet preuzeo sve, tako stoje stvari, nije to ni dobro ni loše, samo je tako. Ja pamtim period kad je bilo dovoljno  da se pojaviš u jednoj emisiji ili na jednoj televiziji i svi koji prate tu scenu su znali za tebe, npr. emisija “Dodatno ubrzanje”. Tako je bilo nekad. Takođe, negde 2003. godine nije tako lako bilo nabaviti matru, morao si da znaš nekog… Sada su te stvari mnogo lakše, ali mediji predstavljaju problem, jebi ga, sad je obrnuta situacija. Tako da smo došli na isto.

Nastupaš i na javnim čitanjima poezije, slem i pesničkim večerima. Hoću reći, pišeš i poeziju – tekst koji se recituje, a ne repuje. Ima li razlike u tome kako pišeš tekst za izvođenje uz matricu, u odnosu na ovaj drugi, koji ćeš pročitati u tišini?

Čitanje poezije u tišini je najveći izazov, uopšte nije isti trip kao kad muzički izvodim pesmu. Kad izađem da čitam poeziju osećam se golo i ranjivo, dok, kad imam muzičku pratnju, osećam se kao da imam odgovarajuću uniformu za borbu.
Na početku sam mislila da je najveci greh pisati uz matricu, misleći pritom da te matra izmanipuliše, jer te tera da se prilagodiš njoj. To jeste tačno, ali nije loše, jer sa tim pesmama treba da nastupaš i uho je drugačije čulo od oka. I publika ne može da percipira dobro tekst koji nije prilagođen, kada ga sluša. Međutim, kad je u pitanju nešto što će se čitati, kao roman ili pesma, to onda trpi komplikovanost.
Stvarno – papir trpi sve.

Na prvu loptu, uživaš da provociraš nacionaliste, ekstremiste, desničare, religijske fanatike, huligane… Ali ta provokacija kao da u sebi ima neskrivenu dozu koketiranja sa njima, flerta sa neprijateljem, zavođenja onog Drugog. Šta im poručuješ time?

Pokušavam da savladam prepreku zvanu predrasuda i želim da uložim napor u razumevanja drugog. Oni mi daju puno povoda da se kroz pesme razračunavam sa njima, ali nikad ne idem preko granice, jer to je bezrezervna osuda. Uostalom, ja ih flertom zovem u svoj tabor. Slatki su oni u toj svojoj strasti, a onda se smuvaju sa ribom koja ne deli njihove svetonazore i posle par meseci – eto njih na gej žurci… Preslatko.

U vezi sa prethodnim pitanjem, zbog sve te provokativnosti i buntovnog angažmana, da li ti se događalo da budeš fizički ili verbalno napadnuta, ugrožena na bilo koji način?

Još na samom početku, negde 2004. godine, događalo mi se da u mali klub sada već rahmetli Akademije upadnu neki likovi i veći deo večeri uzvikuju nešto na rodnoj osnovi. To se ne bi dogodilo da je na sceni bio i muskarac. Dešavalo se da tako skaču na binu i otimaju majk, pokušaju da repuju, vide da to nije tako lako, a izađu puni samopouzdanja, jer ako može jedno zensko, naravno, mogu i oni. To je sve benigno, nije nikakva drama, ima dosta tih jadnika koje ti šalju grozomorne poruke po društvenim mrežama, a da te sretnu na ulici pobegli bi odmah. Ne bi smeli da ponove to što su napisali krijući se iza svojih kompova. Časnije mi je da mi neko kaže u lice, nemam problem sa tim. Ja volim kad izazovem burnu reakciju. Što se tiče incidenata, desio je jedan mali incident pre par godina, ali ništa strašno. Komentare pune mržnje po internetu ne vidim kao relevantnu stvar. Svako može da hejtuje, jer je lako. Teško je cimnuti se iz tripa tu kul for skul.

Nastupajući, proputovala si dobar deo Srbije i regiona. Kako ljudi reaguju na tebe u malim sredinama i primećuješ li kod njih, kao publike, nešto karakteristično?

Iskreniji su i spontaniji, što je kontradiktorno, jer takvo ponašanje važi za veće gradove, a za manje sredine se misli da su zatvorenije. Topliji su nekakone znam… To je moje ultra subjektivno mišljenje. Celokupno iskustvo putovanja po Srbiji i regionu je suštinski važno, to da odeš do najzabačenijeg mesta i nastupaš kao da si na najvećoj bini. Samo tako treba da se radi, to je suština zivota – dođem i kažem “Sad ću da prospem creva ovde”, jer ovo sada , u ovom trenutku je najvažnije… Eto, to su me naučila gostovanja po zemlji i šire.

(pitanja: Danilo Lučić)

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: