Rat u glavi Luja Ferdinanda Selina: Enigma posthumno objavljenih rukopisa Dva romana i dve knjige dodataka ranijim delima pronađeni su u Selinovoj zaostavštini i skrivani su skoro osam decenija.

Luj Ferdinand Selin foto: Youtube/Harclinze

Selin baš i nije bio ljubitelj Prusta. Zvao ga je „poluduhom“ i smatrao ga je preokupiranim priključenijima još avetinjskije francuske aristokratije. Zbog ovoga, a i zbog mnogih drugih razloga, teško je zamisliti da bi Selin uživao u pomisli da njih dvojica iznenada posthumno podele mesto u centru pažnje proučavalaca i ljubitelja književnosti. Ipak, postoje načini da se pobedi čak i po završetku igre.

Kada su pronađeni značajni nedostajući rukopisi obojice pisaca 2018. i 2021. godine, Prustova riznica obuhvatala je 76 stranica, a objavljene su kao Les Soixante-Quinze Feuillets (Sedamdeset pet listova, bio im je to naziv pre nego što su nestali). Što se Selina tiče, navodi se da je bilo 5.324 novootkrivene njegove stranice. Povrh toga, Galimar je štampao samo 20.000 primeraka Prustove knjige, za razliku od 80.000 primeraka knjige Guerre (Rat), prvog toma u izdavačkom poduhvatu koji obuhvata i roman pod nazivom Londres (London) i dodatke delima pod nazivom Casse-Pipe (Sekač cevi) i La Volonté du Roi Krogold (Poslednja volja kralja Krogolda).

Nije imalo mnogo toga da se kaže, ili je bar mnogo toga pažljivo prećutano, o Prustovim stranicama koje je delimično 1954. godine objavio Bernar de Faloa, u čijoj arhivi je, nakon što je preminuo, otkriven ceo tekst. U Selinovom slučaju ima mnogo toga da se kaže, a čini se da je ostala samo jedna tajna: ko je dao spise osobi koja je objavila da oni postoje?

Selin i njegova žena Luset napustili su Francusku 1944. godine, jer nijedna posleratna francuska vlast ne bi blagonaklono gledala na njegova prohitlerovska blebetanja (“Ko je učinio najviše za radnika?… Ko nas sprečava da odemo u rat? Hitler!… On je na strani Života”). Čak mu ni višijevski režim nije bio naklonjen.

Par je prvo otišao u Nemačku, pa potom u Dansku, gde je Selin bio (iz Pariza) optužen za izdaju i proveo je nešto manje od godine u zatvoru. Suđenje u Parizu počelo je 1950. godine. Oglašen je krivim, a potom je amnestiran 1951. Krajem te godine Luset i on su se vratili u Francusku. Umro je 1961.

Spisi ostavljeni u njihovom stanu su nestali ili su, prema Selinu i Fransoa Žibou u njegovom predgovoru Ratu, “ukradeni” kada je Pokret otpora rekvirirao stan. Prema drugoj verziji priče, koju je zabeležila Elis Kaplan u izdanju Njujork rivju of buks od 21. jula, spisi su preneti u magacin, a Selinu je kasnije ponuđeno da za njih plati ležarinu. On je to odbio. U svakom slučaju, do spisa je došao neko ko je želeo da ih sačuva, ali nije hteo da Luset profitira njihovim objavljivanjem.

Ista ta osoba je početkom 2000-ih pružila novinaru Žan-Pjeru Tibodou uvid u te rukopise, uz uslov da ništa o njima ne bude rečeno pre nego što Luset umre. Ona je umrla 2019. sa 107 godina. Tada je Tibodo objavio da oni postoje, a Lusetini zastupnici istog trenutka su ga tužili za “pokušaj krađe”. Sud je, nakon duge istrage, oslobodio Tibodoa, ali je odlučio da zastupnici moraju da dobiju spise. Što će reći i sadašnja i buduća izdanja. 

Rat liči na poglavlje istrgnuto iz Putovanja nakraj noći, ali Tibodo insistira da nije. “Ne radi se tu o odlomcima”, kaže on, a spis može da bude datiran “nakon romana koji je osvojio nagradu Renodo 1932. godine”. Oseća se da mu možda nedostaje duhovitosti i snage prethodnog dela, ali ima sopstveni zlokobni šarm i donosi još jedan halucinantni doprinos Selinovoj optužnici protiv rata.

„Rat mi je zahvatio glavu”, kaže narator već negde na početku, kao da je to smrtonosna bolest. „Zatvoren mi je u glavi”. U Belgiji smo, 1915. godina je, a našeg naratora zatičemo dok leži ranjen u šumi. Slomljena mu je ruka i zuji mu u glavi. Ima 20 godina. Mogli bismo reći da je ceo roman o toj buci, toj slušnoj smetnji koja nikada ne prestaje kod pripovedača i menja mu svaki opažaj. On uspeva da izađe iz šume i domogne se bolnice u gradiću Perduu na Lisu[1], nazvanom imenom koje sasvim očigledno, a ipak efektno, meša izgubljenost i strah.

Foto: Promo/Galimar

Naslov knjige mogao bi biti U potrazi za neizgubljenim užasom. Pripovedač napušta bolnicu i Evropu samo da bi se, na kraju, uputio, očigledno, ka avanturama u romanu nazvanom London.

Pripovedač, a ime mu je Ferdinand, ne ublažava reči ništa manje od ostalih Selinovih pripovedača. Nežnost njegove majke, kada ga poseti, njemu se “gadi”, a o svojim roditeljima piše da “cmizdre” i “kukaju” (“pleurnichant”) dok odlaze prema stanici. Kaže i da nikada nije video niti čuo nešto toliko “jadno” i “ogavno” (“dégueulasse”) kao što su oni. Ferdinand nalazi veliku saveznicu u bolničarki koja seksualno iskorišćava svoje bespomoćne pacijente, a među njima je bar jedan bio mrtav. Uprkos tome, Ferdinand kao uhodani cinik, zna kako da je uceni ako to mora da uradi. Kada mu zatreba njena dozvola da napusti bolnicu, podseća je da zna za njene nekrofilske navike.  On se čak i hvali time što zna za to pre nego što to iskoristi. Kaže da neće nikome reći za to, čak ni svom najboljem prijatelju. “To je moglo da mi bude korisno i bilo mi je korisno“.

Glavni događaj u romanu zvuči kao neobično puštanje unazad završnice Putovanja nakraj noći, sa parom koji se svađa u taksiju, a žena upuca muškarca. U Ratu se Ferdinandov najbolji prijatelj ženi veoma privlačnom ženom. I, kako to priliči moralnoj atmosferi ovog tužnog sveta, on je makro, a ona prostitutka. Među njima počnu razmirice oko toga ko šta radi u gradu i ona mu zapreti da će ga prijaviti vlastima zbog prestupa. On joj prkosi i prvo što pročitamo nakon toga je da je njegov prijatelj uhapšen i smešten iza rešetaka. “Četiri dana kasnije ubijen je u konačištu kod Perona, gde je njegova regimenta, 418. pešadijska, provodila 14 dana odsustva”.

Đavolji otpravnik vozova

“Ja sam đavolji otpravnik”, kaže pripovedač Selinovog drugog romana, Smrt na kredit. To je metaforično dobro zanimanje za pisca. Ne da bude mašinovođa ili kondukter, a svakako ne putnik. Ako nas putovanje vodi na „drugu stranu života“, o čemu Selin takođe govori, otpravnik upravlja raskrsnicom; on zaustavlja, dozvoljava ili preusmerava saobraćaj. Isto tako Selin stalno govori o stilu. „Stil je na izvestan način činjenje nasilja nad rečenicama… to teranje da blago pomahnitaju, da tako kažemo, njihovo razmeštanje, čime se postiže to da čitalac pomeri ono šta to znači za njega. Ali uvek tako blago“. „Mislim da sam ja, pre svega, stilista“, rekao je takođe Selin. „Svi oni ‚veliki‘ pisci se, po mom mišljenju, ni ne primiču nervu“. Kao i: „Ono što mene zanima je direktna poruka nervnom sistemu… Prust previše objašnjava za moj ukus… Isto važi i za Žida”.

Blago nasilno, neposredna poruka. A u samim Selinovim romanima su blagost i neposredna poruka često su napušteni: ipak je on đavolji otpravnik. Evo kako bi trebalo da se nosimo, na primer, sa svojom slabošću:

Najbolji način je da ljude od kakvih strahujete lišite i poslednjeg delića prestiža kakav ste još skloni da im pripisujete. Naučite da ih prihvatate onakvim kakvi jesu, gorim nego što zaista jesu, iz svakog ugla. To će vas izbaviti, osloboditi i zaštititi više nego što uopšte možete i da zamislite”.

 “Gorim nego što zaista jesu”. Pace, Selin, iako mir teško da može da bude prava reč, ovo je prava prustovska misao. Samo preterivanje nam omogućava da vidimo stvari onakvima kakve zaista jesu, jer nas gledanje na bilo koji drugačiji način čini suviše kratkovidim da bismo ih uopšte videli. A i sama istina, u svakom slučaju, često preuveličava, često očigledno ne uspeva da bude onoliko razumna koliko bi trebalo da bude.

Damijan Katani navodi da Selinovi romani “ne nude toliko proklinjanje i osudu čovečanstva koliko izražavaju frustriranosti zbog njegove nemoći pri suočavanju sa patnjom”. Ova ideja je veoma zanimljiva, ali najbolji Selinovi redovi ne ostavljaju utisak frustriranosti: oni deluju kao da trijumfuju u odvratnosti svojih nazora. Selinu nije dovoljno prosto da se ljudi i kulture sagledaju gorim nego što jesu. Mi treba da ih vidimo kao potpuno užasne, onoliko savršeno loše koliko loše uopšte može da bude. Do takvog dejstva nije lako dobaciti, ali Selin to uvek iznova dostiže. Kako to navodi Julija Kristeva, Selin je mislio da je buržoaska pohlepa “učinila naciste nepodesne za nacizam”.

Katanijeva knjiga nastoji da “obuhvati (Selinove) manje poznate romane” i da iz „ptičje perspektive pogleda na širi književni pejzaž kome Selin nesumnjivo pripada”. Ona obe te stvari radi dobro, a i još mnogo šta drugo uz to. Međutim, prožeta je idejama uravnoteženosti i promišljenosti kakve mogu biti primenljive u svakakvim kontekstima, ali su miljama daleko od Selina.

Katani piše o ‘delovima slagalice koji su mi omogućili da izgradim onoliko detaljnu i izbalansiranu sliku koliko je to moguće kad je reč o tako kompleksnom čoveku i njegovom delu”. Možemo biti zahvalni na detaljima i baratanjem delovima, ali da li zaista želimo izbalansiranu sliku? Da li bismo poverovali u takvu sliku da je izbalansirana? Možemo da, kao što i Katani kaže da to radi svojom knjigom, „osudimo antisemitizam, dok priznajemo veličinu pisca“. Ali da li se time “postiže balans”?

Katani takođe insistira na Selinovim trenucima saosećanja, “tim retkim, ali dirljivim trenucima saosećanja u kojima on razaznaje najbolje strane čovečnosti”, njegovim “usrdnim saosećanjem sa sirotinjom”, “dirljivom čovečnošću fikcije”. Svi ti trenuci i primeri postoje i treba ih prepoznati i priznati. Ali oni čine tek mali deo slučaja odbrane, a mislim da bi ih i đavolji otpravnik ostavio po strani.

Kada Katani pripisuje Selinu saosećanje zato što je “upoznao ljudsku prirodu uzduž i popreko”, on možda govori i manje i više od onoga što želi da kaže. Selinov veliki dar zaista jeste u tome da ljudsku prirodu oslika uzduž i popreko: ne onakvu kakva jeste, nego kakva bi mogla da bude ako bi svaka ružna istina o njoj bila sasvim vidljiva. Naš posao bi onda bio da se odupremo ovakvoj viziji i zamislimo odgovor na ono čemu ne možemo da se odupremo. Kao što kaže narator u Putovanju nakraj noći: “Nikada se ne može biti previše uznemiren”.

Ovakve stvari padaju napamet kada se Katani dotakne antisemitizma, a posebno bezumnih pamfleta koje je Selin pisao krajem 1930-ih.

Možete mrzeti Jevreje koliko god vam volja, očito, sve dok ne preporučujete da budu pobijeni. Katani nam saopštava da Selin nije bio plaćen za svoja rasistička baljezganja (i zapravo je povremeno kritikovao naciste). A onda dodaje: “Niti ima ijednog primera da je podržavao istrebljenje Jevreja, ni u njegovim pamfletima ni drugde”. Tačno je da je to što formalno nije podržavao istrebljenje drugačije od predlaganja istrebljenja, ali bi žrtve prosto s pravom mogle da se zapitaju po čemu se to razlikuje. Katani prilazi bliže problemu kada prilično uzgredno kaže da, kada je Leon Blum postao premijer Francuske, “nije bilo potrebno mnogo da Selin postane ubeđen da je ‘jevrejska zavera’ usmerena protiv njega”. Šta je još potrebno da se dogodi? Zašto bi još nešto uopšte i moralo da se dogodi? Ako se bavite “jevrejskom zaverom”, onda jedva da vam je za to potreban rezon.

Za odgovorom na ovo pitanje traga se i u pucnjavi koja se pojavljuje na završnim stranicama Putovanja nakraj noći. Pre tog događaja, pripovedač otkriva da je to što je spojio par bio korak ka pomirenju. Trebalo bi da razgovaraju. I oni to rade. A onda se sve pogoršava; besan govor vodi ka smrti. “Nikada nismo dovoljno sumnjičavi prema rečima”, kaže narator. “One ne izgledaju kao nešto naročito, deluju bezopasno, prosto mali dašak vazduha, malecki zvuci koje prave usta… Nismo dovoljno sumnjičavi prema rečima, i nastupi lom”.

Kontroverze: Luj Ferdinand Selin foto: Youtube/Harclinze

Ovo područje, mesto opasnosti i neuspele sumnje, dom je Selinove fikcije, i on mu se vraća u svojim kasnijim delima, pre svega onima poznatim kao nemačka trilogija: Od zamka do zamka (1957), Sever (1960) i Rigadon (1969). Ovo su knjige kojima je “uspeo da kandžama izgrebe svoj put nazad ka književnoj slavi”, kako to Katani kaže. U kasnijim delima ima razlike. Ona su brža, i bliža činjenicama i ironičnija spram njih. Ona nude neku vrstu podražavanja nestrpljivosti, veštog krivotvorenja teksta novinara čije beleške nikada ne postaju ništa više od beleški. Katani navodi da su ona “mešavina autobiografije, istorije i fikcije” i to je tačno. Ali deluju kao puka distopijska fanzazija, putovanje, ne nakraj noći, nego nakraj bilo kog podnošljivog sveta ljudi.

Evo momenta iz Severa:

Dođe vreme kada se ne usuđuješ čak ni da se upitaš šta je šta, vreme kada niko i ne pokušava da te razume! Čitaoci, gledaoci… žele samo jedno, da budeš obešen i to brzo! Žele da vide tvoj stil, tvoj poseban način na koji se klatiš! Ne piši tako komplikovano! Genij ove Civilizacije je u tome što je našla razloge za najgore paranoidne pokolje… Novi pogled kao istorijski trend.

U nizanje događaja u ovoj trilogiji uključena su Selinova putovanja 1944. i 1945. godine. Prate ga supruga, ovde je zove Lili, njihova mačka Beber i prijatelj glumac po imenu Rober le Vigan. Oni napuštaju Pariz, ostaju u Baden-Badenu, gde oveća grupa ljudi koji ima razloga za to što ne žele da budu kod kuće održava maničnu neprekidnu žurku.

Pokušaj da Hitler bude ubijen odzvanja tu kao terminalni san: “Ništa što bi iznenadilo, čitaoče… istina je da posle pokušaja ubistva više nigde nije bilo reda”. Naši junaci sele se u Berlin, predstavljen nalik hektarima šljunka, sa nekoliko imena i delova pokućstva kao opskurnim podsetnikom da je to nekada bio grad. Zabrinuti za ličnu bezbednost (špijuni su svuda), Selin i društvo nastavljaju dalje u tajnu medicinsku misiju u Brandenburgu, pa konačno u Zigmaringen, gde se sreću sa Petenom i ostacima višijevske vlade.
Selin je okrenuo naopako hronologiju događaja tako da se prvi deo priče pojavljuje u drugom tomu, a drugi u prvom. Dobro je zadržati se na Severu ako hoćemo da steknemo utisak o njegovom izuzetnom delu u akciji. “Ne navodimo dovoljno iz Severa, ne poznajemo ga dovoljno”, kaže kritičar Moris Bardeš. “On zaslužuje da se na njega gleda na istom nivou kao Putovanje nakraj noći i Smrt na kredit. Na istom nivou, a svesno bih rekao i višem, zbog odjeka”.

Ovo je ubedljivo, a scene iz Berlina u Severu dobar su primer stvaranja odjeka. Ljudi biraju cigle i kamenje iz ruševina i ređaju ih na gomile, kao da se bave restauracijom. “Uskoro tu neće biti trotoara, suviše je gomila, suviše visokih, suviše širokih, piramida”. U ruševinama hotela Zenit, u kom odsedaju Selin i njegovo društvo, postoje samo sobe, nema spoljašnjih zidova. Preko puta je zgrada koja deluje “privezana kao ljuljaška za dva stuba, spratovi nedostaju. Vlasnik ove opsene je osoba koja veruje da Hitlera viđa svakog dana, dok, kao i obično, ide na posao u Kancelarijat. Selin, naravno, misli da je čovek špijun, a i lud, što je znak da im je vreme da odu iz Berlina. Oni to i urade, ali je i fantazmagorija samo promenila mesto. Poslednje reči u knjizi prizivaju Napoleonovo povlačenje iz Rusije.

Piše: Majkl Vud
Izvor: London Review of Books
Preveo: Matija Jovandić

[1]U originalu: Puerdu sur-le-Lys; moglo bi se prevesti i kao Strahovo na Ljiljanu

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: