Potraga za izgubljenim vremenom („Satovi u majčinoj sobi“, Tanja Stupar Trifunović)

SHARE:

Magdalena Blažević
Potraga za izgubljenim vremenom

Prvi roman Tanje Stupar Trifunović Satovi u majčinoj sobi upravo je izišao iz tiska u izdanju Šahinpašić. Ova je izvanredna spisateljica rođena u Zadru 1977. godine. Diplomirala je srpski jezik i književnost u Banjaluci i urednica je časopisa za književnost, umjetnost i kulturu Putevi. Autorica je zbirki pjesama: Kuća od slova, Uspostavljanje ravnoteže, O čemu misle varvari dok doručkuju i Glavni junak je čovjek koji se zaljubljuje u nesreću. Iako prvenstveno pjesnikinja, upravo je za svoj roman rekla da je to njezino najpoetičnije djelo. Roman je uistinu pisan neobičnom višeglasnom tehnikom i smješten je na graničnom području poezije i proze, sna i jave te pred našim očima razdvaja slojeve stvarnosti uhvaćene u onom stanju kakvi zapravo jesu. Prustovski preosjetljiva, Tanja Stupar Trifunović otvorila je vrata prema paralelnim svjetovima od kojih se sastoji svako ljudsko biće, ali ih nije u mogućnosti definirati. Ona to čini umjesto nas.

U pogovoru Combrayu Andre Maurois je pokušao dokučiti tajnu veličine Proustova pripovjedačkog postupka i učinka koji izaziva na zrelog čitatelja. Njegovu je vještinu sveo na nekoliko jednostavnih elemenata: 

Proust je uzeo jednu staru kuharicu, jedan pljesnivi miris, jednu provincijsku sobu, jedan glogov grm i rekao nam: Pogledajte malo bolje, ispod ovih tako običnih oblika kriju se sve tajne života.[1]

Iste te tajne krije i roman Satovi u majčinoj sobi čija junakinja priziva svoje bivše ja u pokušaju razumijevanja procesa odrastanja i onog ključnog razdoblja prelaska iz dječje u odraslu dob, podjednako tešku i za muškarca i za ženu.

Tanja Stupar Trifunović, „Satovi u majčinoj sobi“, Šahinpašić

Tanja Stupar Trifunović, „Satovi u majčinoj sobi“, Šahinpašić

Iako se ogroman dio romana dotiče ljubavnih odnosa njegov je temelj ipak (ne)savršena ljubav majke i kćeri koji se uvijek iznova preslikava iz generacije u generaciju. U ovoj višeglasnoj prozi Tanja Stupar Trifunović daje glas djevojčici, ženi i majci u svakoj od nas. Njezina se junakinja preobražava pred našim očima poput glumice koja učas iza zastora mijenja kostim i izlazi na pozornicu prepuna ožiljaka svoje prethodnice. U toj je polifoniji majčin glas najjači jer ničiji glas ne može izazvati toliku bujicu emocija koliko majčin. Od tog se zvuka možete rasuti u milijune komadića. Pripovjedačica Satova majku uistinu upoznaje nakon smrti kroz stvari i tragove koje je ostavila u obiteljskoj kući. One oživljavaju u njezinim rukama i govore svoju priču. Ova gusto tkana proza vrvi motivima koji se kreću od onih iskonskih kao što je rađanje/stvaranja života pa sve do kušanja raznih oblika tog istog života. Očite aluzije na Tolstojevu Anu Karenjinu, feminističku heroinu,  svjedoče o univerzalnosti i aktualnosti ženskog pitanja u patrijarhalnom društvu gluhom za one unutarnje jeke: 

Ana pati od previše očekivanja. Ako se malo bolje zagledaš, iz svake žene viri Ana, koja mašta da pobjegne od muža. Kojoj poklopci ispadaju iz ruku i ručak zagorijeva jer previše želje i sna miješa u svojim rukama. Ane u četama hodaju gradom. Neke se kriju bolje, neke gore. Ane prodaju papriku na pijaci i sjede za pultom u banci. Ane ljube djecu i muževe, potom zatvore oči i putuju u kosmos. Ane su astronauti, piloti i blijede žene što jedu supu za stolom. [2] 

U posebnom dijelu romana nazvanom Anine bilješke autorica pravi kolaž književnih, ženskih likova, mahom nesretnih, one pričaju svoju priču i priču svake žene. To književno putovanje započinje ugrabljenom ženom Banović Strahinje iz epske narodne pjesme koja suprotstavlja tradiciju i ljudsko u čovjeku te priziva vrijeme kad se žena mogla ukrasti kao neki privlačan predmet: 

Što me Strahinja ne ostavi Aliji, lakše bi mi bilo podnositi tuđina kraj sebe nego tuđina u sebi. Plakala sam kad me Alija od kuće otrgao, plakala sam kad me Strahinja kući vratio. Velik je Strahinja, oprostio mi je. Ali čemu. Nitko me ništa nije pitao.[3] 

Nakon nje progovara sama Ana Karenjina opraštajući se od života: 

Reci mu da je majka otišla vozom da pronađe neki svijet sa više ljubavi, za njega, za nas. Oprosti mi Karenjine, što nisam znala bolje da nas lažem.[4] 

Satovi u majčinoj sobi je roman koji nema konkretan početak i kraj, a ipak čini harmoničnu cjelinu. On je izrezani komad života koji se vrti u krug i nudi osjećaj i iluziju otkrivenja. Njegova se junakinja kao i pripovjedač Combraya izdigla iznad svijeta i smrvila sve oko sebe da mu pronađe svrhu, početak i kraj.

Satovi su roman o svakoj ženi, Anama koje su nas zarobile i Anama koje smo mi zarobile. 

Magdalena Blažević

[1]Proust, Marcel, Combray, Pogovor: Andre Maurois, Mozaik knjiga, Čakove, 2007, str.: 210.

[2]Stupar Trifunović, Tanja, Satovi u majčinoj sobi, Šahinpašić, Sarajevo, 2016., str.: 142.

[3]Isto, str.: 144.

[4]Isto, str.:145.