PISAC I SAMOĆA (II) Adam Hazlet o ispitivanju intimnosti kroz izmišljene likove Američki pisac Adam Hazlet, autor romana "Zamisli da me nema", razmatra odnose pisanja i samoće i stvarnih i imaginarnih života.

Samoća

Adam Hazlet (1970) autor je zbirke kratkih priča „Vi ovde niste stranac“, koja je ušla u finale izbora za Pulicerovu i Nacionalnu nagradu i romana „Union Atlantik“ i „Zamisli da me nema“, za koji je dobio  nagradu Los Anđeles Tajmsa. Njegove knjige su prevedene na osamnaest jezika, a roman “Zamisli da ne nema” objavio je beogradski “Kontrast”. Njegovi novinski tekstovi objavljivani su u vodećim svetskim medijima, a ovde prenosimo njegov esej u kojem se bavi odnosim pisca prema samoći i vezama između stvarnih i imaginarnih života. Prvi deo može se pročitati ovde. Oprema je redakcijska.

Sve je ovo lepo i krasno, ali naravno da je i složenije od toga. Pisci nisu puki proizvođači značenja dostojnih za borbu sa sve dubljim prodorom tržišnih vrednosti. Mi smo – ja sam – uhvaćeni u kulturu kao i svako drugi. Zapravo, dok razmišljam o ovome, shvatam da mi je odnos koji pokušavam ovde da opišem, taj koji vodi ljude ka tome da stvaraju imaginarne svetove, dopustio da izbegnem prisnost jednako koliko i da je doživim. Ako provedete život gajeći sposobnost da izmislite priče, upravo to svojstvo može da vam zatvori ono što je pred vama.

Pre dosta godina, na primer, iz razloga kog se više ne sećam, pozvao sam telefonom svoju bebisiterku Suzan. Ne sećam se zašto sam zvao, možda da joj javim nešto o svojoj tetki sa kojom je ona ostala u kontaktu. Šta god bio razlog, nisam sa njom razgovarao mnogo godina. Ona je čuvala mog brata, sestru i mene više od decenije i postala je kao član porodice. Bila je tada u svojim četrdesetim, živela je sa svojom majkom u rodnom Masačusetsu i radila je u gradskoj upravi.

Kada se javila na telefon tog dana i rekla da je u svojoj jazbini, mogao sam da je zamislim baš dobro – debeli tepih, veliki, ulegnuti kauč pokriven ćebetom, prozor koji gleda na krivinu puta. Bila je iznenađena time što me čuje posle toliko vremena. Zatekao sam je. Nakon što sam joj preneo to zbog čega sam je zvao, priznala mi je da je baš čudno što sam od svih dana izabrao baš taj da je pozovem.

Upravo je otkrila da je njena majka godinama odbijala da plati porez na imovinu i da su gradske vlasti bile na ivici da im oduzmu kuću. Verovatno sam traljavo izrazio saosećanje. Ali sećam se da je rekla, pre nego što ćemo spustiti slušalice: “Biće da si mi ti nešto najbliže detetu što ću ikad imati”. A ono čega se najživlje sećam u vezi s tim nisu tačne reči koje je izgovorila, nego kako je bilo kada sam ih čuo.

Čuo sam ih kao repliku iz kratke priče. Jedne o ženi u svojim četrdesetim koja živi u kući u kojoj je odrasla, saznajući vesti koje će joj promeniti život, a tad, u blago čudnom maniru, stiže poziv od dečaka kojeg je čuvala kad je bio mali, što izaziva svojevrsno svođenje računa, pošto jasno vidi da neće imati svoju decu. Nisam ja slušao Suzan, pa potom razmotrio potencijal za priču iz onoga što je govorila. U tome nije bilo sleda događaja. Kroz mene je to prošlo kao priča. Doživljavajući je u tom trenutku kao lik pre nego kao osobu, lik čiju sudbinu mogu da kontrolišem na papiru, pelcovalo me protiv stvarnosti onoga što čujem: da žena koja je pomagala u mom odgajanju, koju sam voleo tim potpunim, naivnim dečjim načinom, a ipak je retko viđao od tada, još gaji ljubav prema meni.

zamislidamenema_adamhaslet-500x758
Roman Adama Hazleta “Zamisli da me nema” u izdanju “Kontrasta”

U svom eseju o “Kralju Liru”, filozof Stenli Kejvel nudi neodoljivo objašnjenje za jednu od davnašnjih zagonetki komada. Zašto Lir proteruje svoju omiljenu ćerku, Kordeliju, jer je odbila da oponaša sestru u izražavanju ljubavi prema njemu? On je proteruje, piše Kejvel, jer ona, odbijanjem da krivotvori svoju ljubav tako što će je prikazivati, dovodi u pitanje i svoju stvarnu ljubav prema njemu. A to je nešto što Lir ne može da toleriše. On može da prihvati lažnu ljubav, jer ona ne zahteva prisnost, samospoznaju i priznanje o sopstvenoj slabosti i smrtnosti. Prava ljubav, sa druge strane, zahteva sve to. Lir se ratosilja Kordelije da bi izbegao da spozna sebe. U tome je njegova tragedija.

Ništa tako dramatično nije se dogodilo između Suzan i mene. Ali jedna od Kejvelovih ključnih napomena je da smo, u određenim uslovima, svi mi Lir. Mi se branimo od ljubavi jer nam se ona predstavlja kao zahtev: da uvažimo potrebe druge osobe, a time i sopstvene; da sagledamo njihovu smrtnost, a time i svoju. Svako od nas ima svoj način da dosegne ovo izbegavanje. Kao usamljeni klinac, a potom i kao pisac, ja sam ga ostvario kroz “elegični manir povezanosti”, udarajući pečat na sadašnjost kao na nešto već prošlo.

Takvu postavku stvari nije lako izliti iz sebe. Mi postajemo oni, a oni mi. Ali ovde se paradoks pisanja otkriva i kao dar. Jer, koliko god samoće pisanje zahtevalo, ono ostaje poriv za povezivanjem.

U ovih poslednjih pet godina pokušavanja, s prekidima, da uspostavim svoje poverenje u paralelni svet knjige, pisao sam, stvarao fiktivnu porodicu, kakva nosi mnogo sličnosti sa mojom, ali je istovremeno i izmišljena, stvorena iz moje čežnje, mojih muka i moje potrebe da oblikujem istoriju s otvorenim krajem u narativ sa značenjem, nešto što ima svrhoviti oblik. Što je, mislim, svrha umetnosti. Da premosti jaz između našeg neizbežnog odvajanja tako što će koristiti naše iskustvo da stvori nešto što može da se podeli. Umetnici se sklanjaju da bi se vratili.

Uglavnom pokušavam da zamislim kako je to biti ljudi drugačiji od mene. Biti, u neku ruku, ljudi koje volim. I na načine za koje nisam mogao da znam, to me je vratilo njima.

Izvor: lithub.com
prevod: M. Jovandić
foto: Pixabay/L. Rychvalsky

Prijavi se za Glif obaveštenja

Pratite nas i nepropusti nove sadržaje na našem portalu


Tagged: